Ja se tada samo blago nasmiješim s neopisivim mirom u duši. Za oči koje traže spektakl, to je možda tek bučno mjesto u kršu. Za moje srce, u tom „ništa posebno“ skriveno je mojih 25 godina života. Svatko vjeruje u ono što želi vjerovati, a ja vjerujem u ono što sam sama proživjela.
U Međugorje idem već godinama, nekad i po dva puta godišnje. I uvijek se penjem bosa, jednako kao i onog prvog dana kad sam bila tek maleno dijete.
Ljubav prema Međugorju i Majci Božjoj je nešto što se ne može lako opisati riječima, to je punina koja te obuzme i vodi kroz cijeli život.
Povod da napokon prekinem šutnju i napišem ovo svjedočanstvo dogodio se upravo danas. Pospremajući kutke doma, u rukama sam neočekivano držala predivnu, veliku knjigu o Međugorju s likom Kraljice Mira. Nisam je vidjela godinama.
Taj trenutak pronalaska, baš na današnji dan, prožeo me trncima. Znala sam da to nije slučajnost. Bio je to jasan znak da nas Gospa ne zaboravlja i nježni podsjetnik: „Tu sam, s tobom sam, kao i svih ovih godina.“
Sjećam se vremena kad staze prema Brdu ukazanja nisu bile ovako utabane i glatke kao danas. Bilo je puno više crvene zemlje, oštrog hercegovačkog drača i trnja koje je grebalo noge dok smo se penjali.
Danas, nakon četvrt stoljeća, taj isti kamen postao je sjajan, izlizan milijunima koljena hodočasnika, ali za mene nosi istu svetinju kao i onog dana kada sam ga prvi put dotaknula dječjom rukom.
Taj kamen je živi svjedok mojih najvećih životnih bitaka.
Davne 1997. godine, kao trogodišnja djevojčica, oboljela sam od leukemije, a tijekom liječenja i od hepatitisa B. Za moje roditelje bila je to mukotrpna i teška borba. Slijedili su mjeseci bolnice, kemoterapija, transfuzija i neprestanog plača. Otac je morao dati otkaz i otići raditi u Austriju kako bi pokrio troškove liječenja, a majka je lutala Zagrebom od stana do stana, samo da bude blizu mene. Život je bio težak, ali svako to zlo danas gledam kao blagoslove koji su me izgradili.
Najteži trenutak nastupio je kada mi je temperatura prešla 40 stupnjeva. Liječnici su u panici stavljali maske i cijevi, požurujući moju majku i vičući da me gube.
Dok su se oni borili za moje tijelo, ja sam u nekom predivnom miru bila negdje drugdje. Pričala sam sa svojim zekom s tregerima i s Njim. Bilo mi je predivno među oblacima i nisam se htjela vratiti u bolničku patnju.
No, čula sam jasan Glas: „Vrati se, još nije tvoje vrijeme.“
Dok se to događalo, moja je majka neutješno molila na Kamenitim vratima, zazivala Gospu i svetog Antuna, ponavljajući najtežu, ali najvrjedniju molitvu: „Bože, neka po njihovu zagovoru bude volja Tvoja, a ne moja.“ U toj vjeri i potpunom predanju, Bog je pokazao svoju silnu milost. Vratila sam se u bolničku sobu, sama skinula maske i cijevi te počela skakati po krevetu, dok su liječnici kroz staklo u šoku blijedo gledali u mene. Bio je to dan kada je Bog pobijedio i izliječio leukemiju. Dan kada sam dobila novu priliku za život.
Kao znak velike obiteljske zahvale za moje ozdravljenje, moj je pokojni djed tada iz svog malenog slavonskog sela krenuo na put prema Međugorju. Sa sobom je ponio samo kanticu boje i kist. Došao je na Brdo i tom bojom označio moje ime na kamenu. To moje ime, uklesano i ispisano u tom hercegovačkom kršu, nije tu zbog ljudske hvale. Ono je vječni krik zahvalnosti jedne obitelji i zavjet ljubavi koji nikada neće izblijedjeti. To je moj pečat da me Njezina ruka vodila i onda kad je put bio najstrmiji.
Danas sam majka dvoje predivne djece.
Kroz život sam prošla još stotine kušnji, oluja i nevolja koje su prijetile da sve sruše. Ponekad bih u trenucima ljudske slabosti pitala Boga: „Zašto si me tada spasio ako danas moram prolaziti kroz ovoliku bol?“
No, pronalazak ove međugorske knjige danas dao mi je jasan odgovor. Bog naš dobri upravlja našim stazama i samo spoznaš da si tu gdje jesi, upravo ovakav kakav jesi, s velikim razlogom. Kad god se ponovno vratim svojoj priči, dobijem neku novu spoznaju o Njegovoj ljubavi.
Zato mi ne smeta buka ulica, ni taj nemir svijeta koji se stisnuo u podnožju. Čim moja noga dotakne prve metre staze prema Brdu, sav taj šum nestaje. Svijet utihne, a ostajemo samo nas dvije u razgovoru koji traje već 25 godina. U tom trenutku u meni, jače nego ikada, odjekuju riječi psalma: „Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji!“
Na koncu, svima vama koji ovo čitate, a možda upravo prolazite kroz svoju najtežu životnu pustinju, bolnicu ili neku nepremostivu kušnju, želim ostaviti samo jednu misao. Nemojte se bojati mraka i nemojte gubiti nadu. Bog nikada ne kasni i nikada ne okreće glavu od svoje djece. Čak i onda kada vam se čini da su staze pretvrde i da trnje previše grebe, Njegova vas ruka nosi. Prepustite Mu se s povjerenjem, jer tamo gdje ljudske snage prestaju, Njegova milost počinje.
Danas, sam pogledala Gore rekla: hvala Ti.
Sačuvaj moje najmilije od svakog zla i bolesti, od onoga što sam ja prošla, ali neka uvijek bude Tvoja volja, a ne moja.
Bog je čovjekova sudbina. Bog je jedina mogućnost čovjeku da preživi, da bude sretan i savršen. A tamo gdje pronađeš mir, našao si sve.
Hvala Ti, Majčice nebeska. Hvala Ti, sveti Antune. Hvala mom djedu i roditeljima na vjeri koju su mi usadili.
Obilje Božjega blagoslova i neka vas sve čuva zagovor naše Majke 😇 💜
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
