Iako hodaju istim putem, iskustvo svakoga od njih je drukčije. Mario se prvi put odlučio na ovako veliko pješačko hodočašće, Antonio uz njega prolazi vlastito duhovno iskustvo puta, dok Goran Ivančić prema Međugorju hoda već nevjerojatni 23. put.
Upravo je možda u tome posebnost njihove zajedničke priče: dok jedan tek otkriva što znači danima hodati prema Kraljici Mira, drugi iza sebe ima tisuće kilometara hodočasničkog iskustva, ali ih cesta svaki dan ponovno stavlja pred isto pitanje – koliko smo spremni vjerovati Bogu onda kada se stvari ne odvijaju prema našim planovima?
Antonio Svekrić: Hodočašće čovjeka suoči s onim što nosi u sebi
Za Antonija Svekrića ovaj put nije sportski izazov niti avantura u kojoj je najvažnije koliko će kilometara prijeći u jednom danu. Fizički napor ne može se odvojiti od onoga što se događa u čovjeku dok satima hoda, moli i ostaje sam sa svojim mislima.
Kada iza sebe ostavi svakodnevnu buku, obveze i sigurnost poznatog života, hodočasnik vrlo brzo postaje svjestan vlastitih granica. Ima dana kada se koraci nižu gotovo bez napora, ali ima i trenutaka kada umor i bol postanu toliko snažni da se čovjek mora ponovno podsjetiti zbog čega je uopće krenuo.
Antonio upravo u tim trenucima prepoznaje smisao hodočašća, jer put prema Međugorju čovjeku postupno oduzima iluziju da sve može i mora učiniti vlastitom snagom.
„Na ovakvom putu čovjek shvati da ne nosi samo ruksak. Nosi sebe, svoje nakane, ljude koje voli i sve ono što želi predati Bogu.“
Posebno mjesto u njihovu iskustvu imaju ljudi koje susreću putem. Potpuni stranci zastaju, nude vodu ili hranu, raspituju se kamo idu, a nerijetko se običan razgovor pretvori u mnogo dublji susret u kojem netko hodočasnicima povjeri vlastitu životnu priču ili ih zamoli da u Međugorje ponesu njegovu molitvenu nakanu.
Upravo se u takvim trenucima, kaže Antonio, počinje drukčije gledati na slučajnosti, jer pomoć često stigne baš onda kada je najpotrebnija, a čovjek kojega nikada prije nisi vidio postane dio tvoga hodočašća.
Goran Ivančić: Već 23. put pješice prema Kraljici Mira
Među trojicom prijatelja posebno iskustvo ima Goran Ivančić, kojemu je ovo već 23. pješačko hodočašće prema Međugorju. Iza te brojke kriju se tisuće prijeđenih kilometara, dani provedeni na cesti, brojni žuljevi i umor, ali prije svega godine molitve i susreta s ljudima koje vjerojatno nikada ne bi upoznao da nije odlučio prema Međugorju krenuti pješice.
Goran već odavno ne hoda samo sa svojim nakanama. Tijekom godina ljudi su mu počeli povjeravati bolesti, obiteljske probleme, strahove, životne odluke i osobne križeve, znajući da će ih ponijeti u molitvi prema Kraljici Mira.
„Kad kreneš prema Međugorju, ne nosiš samo svoje nakane. Ljudi ti povjere ono što im je možda najteže u životu i onda sve to nosiš sa sobom prema Gospi.“
Nakon 22 prijeđena puta netko bi mogao pomisliti da Goran već zna gotovo svaki odgovor i da je hodočašće postalo predvidljivo, ali iskustvo ga je naučilo upravo suprotnome. Svaki je put drukčiji jer se mijenjaju okolnosti, ljudi koje susreće i nakane koje nosi, ali mijenja se i sam čovjek.
Zato se ni nakon toliko hodočašća ne polazi samo prema poznatom odredištu, nego prema novom susretu.
Mario Turk: „Želio sam srcem osjetiti što znači kada te Bog ljubi“
Za Marija Turka ovo je prvo veliko pješačko hodočašće u Međugorje. Iz Lučkog je krenuo 8. rujna, na blagdan Male Gospe, a deseti dan puta zatekao ga je u Kninu, gdje je uzeo tek drugi dan odmora od početka hodočašća; prvi je bio u Udbini.
Na put je krenuo s nekoliko nakana, ali jedna mu je, kako kaže za Međugorje Info, bila važnija od svih ostalih.
„Glavna nakana bila mi je da se kroz ovo hodočašće više približim Bogu, da mu više vjerujem i da osjetim u praksi što znači i kako izgleda kada te Bog ljubi, a ne samo da o tome govorim u teoriji i riječima. Želio sam srcem osjetiti ono što nas Crkva uči.“
Druga nakana nadovezuje se na prvu, jer Mario želi da mu Isus, po zagovoru svoje ljubljene Majke Marije, očisti srce od grijeha i nastani se u njemu te da svoju vjeru ne zadrži samo na riječima, nego da je doista počne živjeti onako kako nas uči Sveto pismo.
Gotovo devet godina član je zajednice Omnia Deo, koju voli nazivati svojom „duhovnom vojskom ovdje na zemlji“, a koju su utemeljili don Josip Radić i Jozefina Glasnović.
„Shvatio sam da je Bog onaj koji planira moj put, a ne ja“
Prvo veliko hodočašće Mariju je već nakon nekoliko dana donijelo lekciju koju nije očekivao. Prije polaska pokušavao je predvidjeti koliko će svakoga dana hodati, kada će stići u pojedino mjesto i gdje će prespavati, ali se velik dio tih planova jednostavno nije ostvario.
Umjesto da u tome vidi problem, počeo je promatrati cijeli put iz drukčije perspektive.
„Shvatio sam da je Bog onaj koji planira moj put, a ne ja, jer se većina mojih planova izjalovila, od toga kada ću doći na određeno mjesto pa sve do toga gdje ću spavati.“
Upravo mu je odustajanje od potrebe da sve unaprijed kontrolira postalo jedan od najvažnijih dijelova hodočašća. Svaki dan donosi nešto što nije mogao predvidjeti, a nerijetko upravo iz promijenjenog plana nastane susret ili događaj koji poslije dobije poseban smisao.
Krenuo je s ruksakom od 15 kilograma, a onda se dogodio neobičan susret
Budući da prije nije imao iskustva s ovako dugim pješačkim hodočašćem, Mario nije bio siguran što treba ponijeti pa je njegov ruksak na početku težio približno 15 kilograma. Tek kada je u Udbini susreo Gorana i Antonija, shvatio je da su njihovi ruksaci gotovo upola lakši i da sa sobom nosi mnogo stvari koje mu zapravo nisu potrebne.
Rješenje se pojavilo na način koji nije mogao planirati.
U blizini Plitvičkih jezera sjeo je u kafić kako bi se odmorio, a za susjedni stol došla su dvojica muškaraca. Započeli su razgovor i Mario je ubrzo doznao da obojica žive upravo u Međugorju.
Nakon otprilike sat vremena ugodnog razgovora spontano je jednoga od njih upitao može li mu ostaviti stvari koje mu više nisu potrebne, a preuzeti ih kada stigne na cilj. Čovjek je bez problema pristao, razmijenili su telefonske brojeve i rastali se uz jednostavno: „Vidimo se u Međugorju.“
Dio stvari ostavio je i u župi u Udbini, gdje je prenoćio, a nešto u Kninu kod vjeroučitelja i svojeg imenjaka kojega je upoznao preko Gorana i Antonija, pa je njegov ruksak nakon samo nekoliko dana postao lakši za čak četiri do pet kilograma.
Priča o preteškom ruksaku pritom je dobila i značenje koje nadilazi praktičnu stranu hodočašća, jer gotovo svatko od nas kroz život nosi nešto za što misli da mu je potrebno, premda ga zapravo samo opterećuje. Strahovi, stare povrede, zamjeranja, krivnja, briga za ono što se još nije dogodilo i potreba da imamo kontrolu nad svakim sljedećim korakom mogu postati teret jednako stvaran kao kilogrami na leđima.
Možda zato čovjek tek kada nešto ostavi iza sebe shvati koliko mu je zapravo bilo teško.
Što očekuje kada napokon stigne pred Kraljicu Mira?
Na pitanje što očekuje kada nakon svih prijeđenih kilometara konačno stigne u Međugorje, Mario ne pokušava unaprijed opisivati emocije niti od Boga tražiti unaprijed određeni odgovor.
„Vjerujem da će susret biti plodonosan, a u kojim razmjerima, to ću saznati kada dođem.“
Tijekom puta slušao je jednu duhovnu obnovu na kojoj je čuo misao koja ga je posebno dotaknula: „Ne vjeruj u ono što gledaš, već gledaj u ono što vjeruješ.“
Upravo ta rečenica dobro opisuje dane jednoga hodočasnika. Oči vide dugu cestu, umorne noge, kilometre koje još treba prijeći i neizvjesnost gdje će završiti dan, dok vjera poziva čovjeka da iza svega vidljivoga pokuša prepoznati nešto više.
„Možda je upravo Međugorje mjesto na kojem ćeš ponovno naučiti kleknuti“
Kada smo Marija upitali što bi poručio nekome tko nikada nije bio u Međugorju, ali već dugo osjeća želju otići, njegova poruka bila je jednostavna:
„Ako si se udaljio od Boga, možda je upravo Međugorje mjesto na kojem ćeš ponovno naučiti kleknuti, moliti i vjerovati.“
Antonio, Mario i Goran nastavljaju prema istom cilju, premda svaki od njih do njega dolazi s drukčijom pričom. Jednome je ovo prvi veliki put, Goran prema Kraljici Mira hoda već 23. put, a između njih su kilometri tijekom kojih se izmjenjuju razgovor, tišina, umor, molitva i susreti s ljudima koje jučer nisu poznavali.
Kada konačno ugledaju Međugorje, završit će put koji se može izmjeriti kilometrima, ali ono drugo hodočašće, ono koje se tijekom tih kilometara događa u čovjeku, ne završava dolaskom na cilj.
Možda je upravo to ono što pješačko hodočašće najbolje pokazuje: čovjek prema Kraljici Mira krene noseći svoje nakane i terete, a putem polako uči što treba nositi dalje, što može ostaviti iza sebe i kome može povjeriti sve ono što sam više ne može nositi.
