Riječi doktorice koja je to radila mi nisu izlazile iz glave : " Da vas odgovaram, vidim da bi bilo nemoguće". U sebi sam znala da je moguće promjeniti, jer još nisam legla na stol, ali taj strah da ću ostati sama, da ću izgubiti roditelje, posao, sve što sam imala je pobijedio. I učinila sam to...
Proganjalo me to dosta dugo vremena. Otišla sam iz rodnog grada, našla novi posao, dečka, kojemu sam sve priznala i koji mi je rekao da osoba koja može nekoga nagovoriti na abortus nije ljudsko biće. Dečko s kojim sam i danas, poslan mi je kao Božji dar s neba da prestanem uništavati svoj život. Imala sam dosta scena poslije abortusa, napadi usamljenosti, tuga i jad, ali uz njega sam se uspjela kontrolirati. Otišla sam prije par mjeseci s prijateljicom na duhovnu obnovu i osjetila da ima nade da mi se taj grijeh oprosti. Pripremila sam se na životnu ispovijed i po prvi put iskreno ispovjedila abortus i pokajala se za njega.
Osjetila sam da mi je pao " kamen sa srca" poslije te ispovijedi. Jer znam da mi je ISUS oprostio taj grijeh, jer nam da se samo molitvom i pokajanjem može sve postići. Sada sam opet trudna, i hvala Bogu dragom sve je u redu, ali ipak sjetim se ćesto svog pobačenog djeteta, ali ne na taj način da me obuzme tuga nego samo sjećanje, jer molim se svaki dan da ga Isus dragi primi u svje kraljevstvo. I zato nemojte misliti da je pobačaj jedino rješenje, jer nije.... Nisam ni prva ni zadnja koja je to napravila, ali znam da nikad više to nebi učinila, jer je to užasno iskustvo, ali obratite se Isusu i Majci Božjoj Mariji i bit će vam lakše kroz život ići.
