Annie Artin je 15-godišnja usamljena djevojka koja živi s majkom, Silvom Owadis, bakom i tetkom, u skromnom, ali novom stanu u sirijskom Aleppu. Nakon traumatičnih iskustava rata, sada se valja vratiti školskim obavezama... ali uvijek iznova.
Obitelj ondje živi od sredine 2016., nakon što se više puta selila, i to svaki put kad su u susjedstvu bjesnjele borbe za kontrolu grada. Annie je zbog toga usamljena jer je svaka selidba uključivala i novu školu. Usto – otac je nestao iz njezina života. Tako ova armenska katolička obitelj, bez redovitih prihoda, ovisi o podršci lokalnih katoličkih izvora za izdržavanje.
Brojne poteškoće
Annie je deseti razred škole koju vodi njezina Crkva, Al-Markazia te vrlo rado ide u školu i marljivo uči. Evo kako ona o svemu govori za humanitarnu zakladu papinskog prava Pomoć Crkvi u nevolji.
„Imala sam ozbiljnih problema s francuskim i matematikom. Dok sam bila najbolja u kemiji, moji rezultati u matematici su trpjeli u jednom trenutku. Ovaj problem pripisujem učitelju koji nije imao uravnotežen pristup poučavanju. Da stvar bude gora, moja majka nije imala dovoljno novca za plaćanje nekoga tko bi me podučavao matematici izvan nastave. Također, bilo je jako teških okolnosti, s mnogo smrtnih napada na području u blizini moje škole. Srećom, preživjeli smo... Usto, čak ni prije rata, stvari nisu bile najbolje između moje majke i oca, koji je bio nezaposlen i prilično lijen. Stvari su se pogoršale kad su se počeli svađati svaki dan. Najzad, odlučio je otići u Armeniju, navodno u potrazi za poslom i boljim životom za njega i našu obitelj. No, nestao je te više ni ne reagira na naše pozive i pokušaje uspostavljanja komunikacije. Nije probao ni pitati za nas“, ispričala je 15-godišnjakinja.
Nesalomljiv duh nošen vjerom
Dalje je otkrila kako je, nakon određenog vremena, njezina majka zbog posjeta središtu Vlade jer je trebala neki dokument, slučajno otkrila da se njezin otac razveo i oženio drugom ženom, što ju je šokiralo toliko da je izgubila svijest i razboljela se. „Tako sam ostala bez financijske pomoći budući da moj otac nije mogao brinuti o školskim potrebama, a ja sam morala ne samo plaćati školarinu, nego i sve ostale uobičajene životne potrebe.
Koliko ja znam, očevi ne samo da bi trebali biti potpuno predani svojim obiteljima, oni su također dužni osigurati materijalnu stabilnost. No, život nas nije mazio, moja majka je izgubila posao te smo postali beskućnici uslijed iznimno teških okolnosti. Nadala sam se da će moj otac barem nazvati da se raspita o našoj situaciji, međutim, to se nije dogodilo. U pokušaju preživljavanja, nakon što smo dugo bili bez hrane, očajnički smo pokušali od oca zatražiti financijsku pomoć, ali on nije bio voljan učiniti išta za nas“, kazala je Annie.
Uz to sve, nažalost, ova se heroina ozbiljno razboljela, a psihički ju je dotukla činjenica da je dugo bez oca, krova nad glavom i novca. Njezina majka je više puta molila liječnika da nazove njezina oca koji bi ju nazvao kako bi se osjećala bolje, ali – poziva nije bilo. I sama priznaje kako ne bi sve to preživjela bez Božjih blagoslova.
„Moja majka je bila sa mnom na svakom koraku ovoga puta u nezamislivim situacijama. Svoj uspjeh dugujem njezinu dugoročnom zalaganju da izdržim unatoč izazovima. Iako sam bila zavidna prijateljima koji su imali privatne učitelje i velikodušne očeve, nikada nisam izgubila vjeru u Boga. Nastavila sam nositi vjerske simbole kako bih pred Boga iznijela svoje prošnje te sačuvala nadu da me Bog nikada neće zaboraviti. Uvijek sam se osjećala ugodno nakon molitve, uvjerena da ću biti sigurna bez obzira što se dogodilo“, podijelila je ova djevojka svoje svjedočanstvo vjere i dodala kako im je Bog često slao mnoge ljude koji su im pomogli i bili anđeli u njihovu životu.
Kako kaže, oduvijek je sanjala o preseljenju u Tartus, gdje je rođena. „Međutim, izgledi života u inozemstvu su me proganjali zbog straha od nemogućnosti zaposlenja u Siriji. Nakon dugih razgovora s mamom, shvatila sam da je ova lijepa ideja teško ostvariva. Bez obzira na to, nikad neću odustati od nastojanja da budem farmaceut i vjera u Boga me nosi. I budem li trebala ikada napustiti zemlju, nadam se da ću se vratiti u Siriju čim se sigurnost i stabilnost ponovno uspostavi“, optimistična je na kraju bila 15-godišnja Annie.
Izvor: Nedjelja.ba
