Doživjela sam s njim različite dogodovštine, jer sam s grupom volontera i hodočasnika dolazila u Međugorje i za vrijeme rata dovozeći humanitarnu pomoć. Tako da sam ga upoznala „iz bližega“. A jutrima, kad bih išla moliti na brda, znala sam ga susresti kako se penje ili spušta, a nekad smo znali i zajedno moliti.
Nakon njegove smrti, osim velike žalosti, odmah sam povjerovala u njegovu svetost, odnosno u moć njegova zagovora, kako je to Gospa i rekla u poruci od 25. studenog 2000. („Radujte se jer se vaš brat fra Slavko rodio u nebu i zagovara za vas!“) U snagu njegova zagovora sam se doista uvjerila kad sam svog bolesnog brata prikazala fra Slavkovom zagovoru. Svaki dan sam se molila fra Slavka i njemu ga predavala. Moj brat je umro 24. studenog oko 15.30 sati (otprilike kao i fra Slavko) moleći krunicu Božanskog Milosrđa. To je za mene bila potvrda da se fra Slavko doista brinuo o njemu i da su sada zajedno pred licem Božjim.
