Ne sjećam se kako je sve točno počelo ali usred dana sam počela imati bludne misli i maštanja o jednom prijatelju. Ispočetka sam ignorirala to, ali kako je vrijeme išlo dalje misli su postajale sve intenzivnije i konkretnije. Pokušavala sam se odreći toga, molila Boga da mi makne to ali nije prolazilo. Sve se više intenziviralo. Posebno me mučilo to što su scene u mojim mislima bile vrlo eksplicitne, konkretne i tjelesno ugodne. Kao da nisam mogla kontrolirati nijednu svoju misao. U jednom trenutku sam počela plakati od muke.
Osjećala sam se kao da varam svoga muža jer osjećam ugodu u tim mislima i maštanjima a opet bilo je skroz protivno mojoj volji. Moj duh se opirao, kao i moja volja ali misli ih nisu slijedile. Trajalo je satima. Postalo mi je sumnjivo jer ništa ne pomaže odagnati misli i jer mi je brak svetinja. Prema braku i našem odnosu sam najodanija, to mi je svetinja, to jedinstvo branim najviše. To je moj poziv i to mi je važno. Palo mi je to na pamet dok sam plakala jer sam se pitala kako je moguće da o drugom razmišljam.
Zatim mi je palo na pamet da se ovo možda događa s nekim razlogom, Bog ovo dopušta s nekim razlogom. Zapitala sam se zašto mi ovo čini ugodu, što me tu konkretno uzbuđuje. Jer osoba u mojim mislima me uopće ne privlači, ni na jednoj razini. Nema smisla. Nije bila stvar u osobi. Shvatila sam da me uzbuđuje to što mi se netko divi. Konkretno, mome tijelu. Netko me štuje, divii mi se, uzdiže me, fasciniran je samnom. Osjećala sam se kao sotona koji je htio da se njemu služi, da se samo njemu divi. Bludne misli su stale i skroz se usmjerile nad moje očajavanje nad količinom oholosti i sebičnosti koju nosim. Otišla sam na Misu, plakala i osjećala sam gađenje prema samoj sebi. Najednom je nastupila duboka tišina i mir. Pisutnost Mira i Ljubavi. The Prisutnost.
I Netko mi u glavi počne objašnjavati: "Kad se dijete rodi, svi su oduševljeni njime. Malom djetetu se svi dive. Svi se nadviruju i gledaju prstić po prstić, nogice, male uši, male oči, nosić, mali nokti. Svi se dive, ljube ga, fascinirani su kako je sve malo, slatko, mekano, nježno, čisto. Svi se dive tom tijelu i svakom njegovom dijelu. To je normalno, dive se životu. Tebi se tvoj otac nije tako divio. Nije bio fasciniran i oduševljen. A trebao je biti. Ta ostavljenost i odbačenost ostavila je prazninu koju je sotona htio ispunit.
Bludnošću je htio ispuniti mjesto gdje je trebao biti zdrav odnos prema tijelu, spolnosti, sebi. Gdje je trebala biti ljubav." Ta istina me oslobodila; krivnje, grižnje savjesti, zbunjenosti oko cijelog događaja, to objašnjenje mi je imalo smisla. Slične stvari mi više nisu padale na pamet. Možda nekoga isto muči a ne zna zašto. Možda nekome ovo pomogne.
P.S. Oca se ne sjećam, nisam ga ni vidjela ni čula 25 godina, izvanbračno sam dijete, otac nije prihvatio moje postojanje od začeća, prvih nekoliko godina je bio djelomično uključen u odgoj.
Hvala Bogu, Njegovo Očinstvo i Ljubav sve liječi i ispunja, čini novim, daje smisao!
