Naše stanje bilo je teško i beznadno. Svakoga dana su naše kolege umirali od gladi i bolesti. Bezdušni i bezosjećajni su bili ljudi koji su upravljali logorom. Mi smo se često sastajali i, kad god nam se ukazala prilika, zajedno čitali ulomke iz Sv. pisma Novoga zavjeta. Nakon čitanja uvijek smo zajedno molili. Ja sam bio osvjedočeni vjernik, a moj kolega Alojz još ne. Molitve je naučio od svoje pokojne majke. On je bio oženjen i imao je sinčića za kojega smo često molili.
Jednoga dana, shrvan i potišten zaviče Bogu: “Bože, izbavi me iz ove nesreće. Vrati me mojoj ženi i djetetu. Obećajem ti da ću se obratiti i da ću ti ostati vjeran sve do kraja svoga života!”
Često je Alojz tako molio. Molio sam i ja da ga Bog usliši. Jednoga dana nas pokupiše na zborno mjesto i preko zvučnika nas izvijestiše: “Sutra u isto vrijeme bit će pozvani oni koji će biti otpušteni i vraćeni svojim kućama. Ostali će otići u drugo mjesto!”
Te noći nitko nije spavao, brinući se hoće li biti među prozvanima. Pričalo se da će biti prozvani oni koji nisu bili u oružanim akcijama protiv pobjednika u tek završenom ratu.
Što se mene tiče, bio sam siguran da ću biti među prozvanima jer sam čitavoga rata bio pisar. Ali bio sam duboko zabrinut za Alojza, jer je on kao kapetan zapovijedao svojom jedinicom u borbi protiv pobjednika.
Alojz je bio očajan! Hrabrio sam ga koliko sam znao i mogao. Uvijek sam mu ponavljao: “Ne boj se! Samo vjeruj!”
Sutradan smo bili ispunjeni strahom i nadom slušajući prozivku onih koji će biti otpušteni. Činili su to po abecednom redu. Tako je došao red i na mene: nisam bio prozvan! Znači da neću kući, nego u drugo mjesto. Teško je opisati ono što sam u srcu osjećao. Kad sam pogledao Alojza, uplašio sam se. Samo što se nije srušio! Iz njegova pogleda pročitao sam što je mislio: “Ako on nije pročitan, onda je sigurno da ni ja neću biti!” Tako je i bilo.
Tada sam se trgnuo, isprsio se i pogledom ga pokušao podsjetiti na ono što sam tako često govorio: “Ne boj se! Samo vjeruj!”
Samo ovom prilikom kazao sam to i samome sebi. Strah koji je zavladao među neprozvanima bio je opravdan. Šaptalo se da “premještaj” znači strijeljanje. Nakon prozivke opet smo se našli iza barake. Plakali smo i ustrajno vapili Bogu da nas izbavi iz te smrtne opasnosti. Slijedeći dan bio je za jedne dan radosti, a za druge dan očajanja i straha.
Oni koji su odlazili kući suzdržavali su se od prevelike radosti, imajući obzira prema nama kojima se sprema smrt. Bojažljivo su nam mahali rukama. Onda su slijedili dani užasa i strave. Svakoga dana iza “ručka” morali smo se povući u barake. Tada su došli odgovorni ljudi te između nas izabrali one koji imaju “premještaj”. Uvijek bi napunili tri kamiona i odvezli ih. U logoru bi tada vladala mrtva tišina, a nakon pola sata čuli smo udaljeno štektanje automatskih pušaka.
Jednoga dana preko zvučnika prozvaše dva broja: Alojzijev i moj. Alojz se iz straha sav ukočio. Ja mu viknuh: “Ne boj se! Samo vjeruj!” I stvarno: dobili smo otpusnice. Gospodin je uslišio naše molitve! Kolike li radosti!?
Mene je najviše zanimalo hoće li Alojz ispuniti ono što je obećao Bogu. Znao sam da mnogi ljudi u nevolji i muci zazivaju ime Božje i daju velika obećanja, a kad nevolja prođe zaborave što su Bogu obećali. Bogu hvala, Alojz je održao svoju riječ: obratio se i ostao je Bogu vjeran sve do kraja svoga života.
Isus reče nadstojniku sinagoge: “Ne boj se! Samo vjeruj!” (Mk 5, 36).
“Kad zavjetuješ štogod Bogu, odmah to izvrši…
Zato ispuni svaki svoj zavjet. Bolje je ne zavjetovati nego zavjetovati, a ne izvršiti zavjeta!”
(Prop 5, 3-4)
