Svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
“Hvaljen Isus i Marija. Željela bih podijeliti s vama svjedočanstvo sa Antunovskog hoda dragi ljudi. Evo ovako; tri tjedna prije Antunovskog hoda sanjala sam vjenčanog nam kuma (Roko). (Civilno vjenčanje) Suprug i ja vjenčali smo se prije devet godina, a s Rokom nismo u kontaktu već punih osam godina.
Željela bih reći da smo se razišli na jako neobičan način ili je to samo bila Božja volja kako bi se On kasnije mogao proslaviti u našim životima. Netom prije našeg crkvenog vjenčanja, Rokov tata je preminuo, bio je teško bolestan. Tada smo uzeli drugog prijatelja za crkveno vjenčanje jer je Roko tako želio, iako mu je i to bilo jako teško.
Tada, nakon tatine smrti, njemu se svijet srušio. Udaljio se od prijatelja i nije želio komunicitati s ljudima. Nakon toga svega uspjeli smo zadržati neku komunikaciju i viđati se s njim povremeno ali nakon nekog vremena on je ugasio sve društvene mreže i promijenio broj mobitela. Mi smo tada vodili drugi način života i odlučili smo ga pustiti i ne miješati se.
Prije pet godina htjeli smo ga kontaktirati, ali neuspješno jer nikako nismo mogli doći do njega, no i vrlo brzo smo odustali. U tih osam godina nismo se čak ni slučajno sreli negdje, iako i mi i on živimo na području istog grada. Uglavnom, tri tjedna prije hoda dođe mi kum Roko u san i odlučim ga potražiti na društvenim mrežama i dodati. I tako svaki dan gledam da li je prihvatio zahtjev i da li obavijest možda nije došla. I nakon dva tjedna idem pogledati i vidim zahtjev istekao. Možda će vam ovo zvučati blesavo, ali srce kao da mi je puklo tada, tj. je, baš sam se nekako slomila.
Tada sam to sve predala Bogu i rekla, Bože ako ti želiš da Roko opet bude u našem životu, Ti ćeš nam ga sam staviti u naš život. Suprug radi težak posao koji psihički ubija. Mi smo se tek nedavno preobratili. Pisala sam o svom oslobođenju u Međugorju, ali sada smo svakodnevno na velikim kušnjama. Zamolila sam Isusa ako bi Roko opet bio u našem životu da bi se suprug mogao malo psihički rasteretiti i taj poseban osjećaj koji bio imao kad bi mu se u život vratio izgubljeni brat. Njih dvoje su oduvijek bili kao braća, stvarno su bili pravi i iskreni prijatelji, ali život je nosio svoje.
Mnogo sam molila za svog supruga, da ga Bog rastereti, ne od posla, već da ga uzdigne duhovno da lakše može prebroditi sve ono što ga steže poslovno i da zna kad god bude teško i kad su teške misli tu da je On uvijek uz nas i vidi nas i čuje nas. Sve nas. Ako iskreno vapimo i iz srca se ponizujemo.
Tada sam obećala Bogu ako sretnem negdje Roka da ću istog trena otići do njega i zagrliti ga iako će to njemu možda biti čudno i naravno neobično. Kada smo krenuli na hod, jedan dio puta je bio dosta težak jer je sunce bilo jako i u koloni nije bilo uopće zraka. Svijesna sam da me tada Bog nosio jer u par navrata sam mislila da ću se onesvijestiti, ali sam tada u sebi žarko molila Isusu za ljubav, za svoje nakane i za sve ljude na Antunovskom hodu i iako je bilo teško, uspjela sam uz Božju pomoć.
Nakon toga, suprug je zanovijetao kao malo dijete da stanemo i pričekamo zbor koji je bio iza nas jer on želi pjevati. Ja sam željela biti što više naprijed da uživo vidim fra Brčinu. I tako… pričekali smo zbor i pjevali predivne pjesme do prvog stajališta gdje je fra Stjepan Brčina predvodio molitvu. Kako smo se kretali u zboru, fra Stjepan je pozvao zbor naprijed tik do sebe, tako da smo eto završili u prvom redu i uspjeli vidjeti fra Brčinu. I tada zahvalim Bogu na tome i “slučajno” pogledam u nebo, a na nebu je bilo ogromno veliko srce načinjeno od oblaka i tada pomislim u sebi Bože moj, valjda ćemo ovdje negdje sresti Roka.
I u tom trenu suprug me takne i kaže; vidi, Roko je tamo. Okrenem se, u šoku gledam, to je stvarno on. Oko nas pjesma “Velik si”, a suze same teku. Tada i dok ovo sada pišem u meni je sto suza radosnica jer čuo me, uslišao je. Želio je da opet svjedočim vjeru i Njega, Živog Boga koji živi među nama. On je tu i sve što želi je naše srce u potpunosti predano Njemu.
Od deset tisuća ljudi na hodu mi smo sreli baš njega, našeg kuma Roka. Ja sam naravno odmah potrčala kako sam i rekla, a Roko je bio u šoku i kada je iza mene vidio supruga rekao je “brate moj” baš kao nekad. Dovoljno mi je bilo samo da ih gledam zagrljene i zahvaljujem Bogu na toj milosti. Najbolje od svega je bilo kad je Roko rekao da on pjeva u ovom zboru. Vodio nas je Bog i želio je da se baš tu sretnemo i baš tada.
Nakon toga više nisam osjećala nikakvu težinu i ostatak puta bio je blagost i sreća. Kada smo došli u baziliku kod sv. Antuna na sv. Duhu bila je molitva i klanjanje. Dok je trajalo klanjanje, u jednom trenu sam se okrenula prema suprugu, a on je bio baš ono za što sam molila. Nije plakao, ali suze su se same slijevale. Bože moj, hvala Ti na ovoj predivnoj obnovi naše duše i naših srca.
Jer velik si, činiš djela velika. Nitko nije kao ti Isuse.
Hvala ti sv. Antune što se utječeš za sve nas i naše nakane kod dragog nam Isusa.”
