Očekujem svoje 5 dijete i ulazim u 4 mjesec visokorizične trudnoće. Prije gotovo 12. godina učinila sam nešto za što mi još uvijek nije jasno kako sam to mogla učiniti, naime POBACILA SAM.
Otac djeteta, moj današnji muž tada je imao 17 godina i moji su ga roditelji mrzili. Najžalosnije je to što je to bilo dijete ljubavi i trenutak očaja nažalost doveo je do toga da sam postala ubojica svog nerođenog djeteta. Prije nekog vremena slučajno sam uz Božju pomoć došla do knjižice 8. postaja u kojoj su navedene sve udruge koje pomažu trudnicama.
E, da sam tada znala za sve te udruge pomoći, možda si ne bih upropastila život i postala ubojica. Ne moram vam reći kakav je bio moj život nakon toga. Ako netko kaže da na zemlji ne postoji pakao, vara se, ja sam ga upoznala.
Očajnički sam ponovno željela zatrudnjeti i Bog mi je uslišao molitve, ali ono što se dogodilo nikad se neće moći ispraviti ni zaboraviti. Kako je moj sadašnji muž tada bio u vojsci, a moji su me roditelji odbacili, dio vremena sam provela kod njegovih roditelja a dio kod raznih ljudi koji su mi pomogli u mojoj kalvariji.
Moj se sin rodio sa 6 mjeseci i samo uz Božju pomoć ostao živ i danas ima 11 godina. U to sam vrijeme upoznala i počela se moliti sv. Riti koja mi je svojim zagovorom isto puno pomogla. Moj muž se vratio, vjenčali smo se, ali moja se majka nikad nije pomirila s tim.
Poslije toga uslijedila su dva spontana pobačaja, jedan u 4. mjesecu trudnoće a jedan u petom i mislila sam da nikad više neću moći imati djece. Uz Božju pomoć imam još 3 prekrasne curice, Ritu, Tamaru, i Brigitu i koliko god bila zahvalna Bogu u svakoj trudnoći javljali su se strahovi i osjećaj da ne zavrđujem takva čuda. Osim toga stalno se bojim da bi se djeci moglo nešto dogoditi. Iako je sebično od mene, još uvijek ne mogu uživati u svojoj djeci zbog onog što sam učinila, iako mi je Bog udjelio veliku milost i učinio mi toliko čuda.
Ponekad mi se čini da ću zauvijek ostati zarobljenica svoje prošlosti i zato i sad umjesto da uživam u trudnoći, svaki dan razmišljam o prošlosti i o tome što bi bilo kad bi bilo. To si neću moći nikada oprostiti, ali voljela bih jednog dana pohađati vašu duhovnu obnovu. Voljela bih kad bi vaši materijali bili dostupni i u širokim medijima, možda bi tako djevojke koje se nađu u sličnoj situaciji znale da imaju se kome obratiti da ne počine životnu pogrešku i ne postanu ubojice.
Voljela bih ako možete, da me uključite u svoje molitve da se i ovaj moj anđeo iz visoko rizične trudnoće rodi ako je to volja Božja. Ja se molim svaki dan i molit ćiu se za vas da vam Bog da snage da spasite što više života jer time ne spašavate samo život djece nego i život majki koje ih nose jer život bez čiste savjesti i nije život nego životarenje.
Sve bi bilo dobro kad bi čovjek uvijek mislio na Boga i na Božje, nikad ne bi pogriješio. Meni je najteže jer se bojim da sam svojim činom osudila svoju djecu na vječno prokletstvo i da će se nad njima jednog dana odrraziti moj grijeh ili na njihovim potomcima. Voljela bih da se mogu probuditi, vratiti natrag i sve ispraviti, ali to nije moguće.
Jedan dan i zaborav na Božje uništio je cijeli moj život a povratka nema, samo sažaljenje i kajanje. Ipak Bopg je velik i daje snage i hrabrost onima koji to ne zaslužuju i kaju se a prošlost ne mogu vratiti. Sad mi je puno lakše kad su riječi na papiru svjedoci onoga što je bilo. Ako može neka moja priča pomogne nekome da ne činini životnu pogrešku, a vi budite glasnici i posrednici. Puno vas pozdravljam
Jedna majka
stopabortus.com
