Uvidjevši kasnije kako je Bog izmijenio neke ljude, njihov govor, zagrijanost za Božju riječ, počela je u meni rasti želja da i ja to doživim. Cimer mi je još bio kod kuće. Po čitave dane sam bio u sobi i klanjao se Bogu, pjevao sam psalme – to sam jedino znao. Nekad sam dolazio u čudno stanje da sam pljeskao rukama, plakao; veoma dugo nisam osjećao glad, zrak u mojoj sobi pucketao je, nešto se spremalo. Noću sam se često budio i izvikivao: ”Blagoslovljeno ime Isusovo!” Dođi, Gospodine Isuse!” i u podsvijesti sam molio i slavio Boga, zapravo čekao sam ga. Nisam razmišljao o svojim grijesima, o dugovima, u meni je živjelo povjerenje: Bog dolazi, treba ga dočekati budan, plješčući rukama. Na spavanje sam odlazio kad bi mi ruke već klonule, kad bi mi se vjeđe već sklapale, kada bih već jedva uspijevao govori. ”Govori, Gospodine, objavi se, sluga tvoj sluša. Ti imaš riječi života vječnoga. Blagoslovljen budi jer si u mojoj mladosti dopustio da te ugledam, da moje tijelo igra od radosti pred tobom. Klanjam ti se. Kralju – Svevladaru!”
Iz dana u dan tako sam živio, čitavo moje tijelo i srce i bubrege i misli i lice obuzimala je svjetlost, nekakav žar. Odlučio sam tada sve što imam (imao sam vrlo malo) dati ljudima jer Bog dolazi – treba mu pripravljati putove i staze. Kad bih vido kojega siromaha pitao bih ga treba li hrane, odjeće. Što sam imao mogao sam pokloniti bilo kome. Znao sam da je to još uvijek nedostatno, da se treba živim ognjem pokrstiti.
Došao je i taj dan. Bila je večer. Kao i obično ljudi su na sastanku molili u oduševljenju, a ja sam bio kao izvan tijela u čežnji za Bogom. Kada bih počeo moliti i slaviti Isusa riječ se gušila, naprosto se gubila. Protivnik Isusov bio je još toliko jak.
Kasnije samo drhtao, vikao, opirao se, ali u svijesti kao da sam znao da je taj dan Gospodin pripravio za mene. Tada sam vidio svjetlost, jaku, živu, zaslijepljujuću! Bog mi se u svjetlu javio. Otada znam: Bog jest – ja sam ga doživio!
Prvih dana bio sam uvijek u molitvi. Ponekad sam i čitavu noć molio u osami u čežnji za Kristom. Počeo je za mene novi život. No, zamrli su osjećaji, bio sam u ”pustinji” – trebalo je izdržati. Ne klanjati se ljudima ni idolima. A Krist se često javljao u onom sjaju kao na Taboru. Čuo sam njegov glas i osjećao snagu kad bih govorio te riječi. Bilo je to vrijeme svjedočenja za njegovo kraljevstvo, vrijeme molitve za duhovnu izgradnju.
Uvjeren sam da Bog odvažnim daje snagu, onima koji su siloviti i pravedni, koji ne ostaju u svjetskoj ”sigurnosti”. Dao Gospodin da takvi ljudi izrastu u ovom našem narodu.
Danas mi molitva znači moju vjeru, moje kršćanstvo. Bez molitve sam beživotan, beskoristan, bez nje se osjećam vrlo jadno. Bez molitve kršćanstvo je besplodno, jalovo. Treba imati disciplinu molitve, moliti svako jutro (ne samo onako, na brzake) da bi ta molitva postala duhovna jezgra dana. Kršćansko je pravilo u onom: Ora et labora – moli i radi! Mislima se uvijek vraćam na onu jutarnju jezgru da bih se mogao održati u svijetu, opetujući stalno u sebi: Blagoslovljen Isus Gospodar-Kyrious! Postižem time i disciplinu života uopće, urednost i čistoću, zatim milosrđe prema ljudima – da ne sudim, da ne budem pohlepan, da ne želim tuđe žene, da ne tražim da me ljudi vole i priznaju: da budem ponizan pred Bogom. Poniznima Bog daje milost.
Uvijek to uspijem činiti kada uložim napor da tako živim. Šteta što sam veoma često trom da se izdignem i borim. Zato se i mene sjetite u svojim molitvama.
B
(Danas diplomirani teolog, laik, otac dvoje djece.)
