Tako je i s Gabrielle Colins iz Irske. Prvi put je u Međugorje došla, kako kaže, samo zbog svoje sestre: „Odgojena sam i odrasla kao katolkinja, ali kroz neko vrijeme prestala sam ići u crkvu. Zatim sam imala srčani udar i morala sam prestati raditi, pa sam većinu vremena provodila kod kuće. Moja sestra je već nekoliko puta dolazila u Međugorje i predložila mi je da idući put pođem s njom. Kad smo stigle, zaista mi je bilo lijepo, ali nisam mislila da ću poželjeti opet doći. No iduće godine u veljači sam opet bila tu. Ovdje je potpuni osjećaj mira, ovdje je Majka“, kazuje Gabrielle te dodaje kako je bila jako boležljiva i puno je vremena boravila po bolnicama: „Isti scenarij ponovio se dva tjedna prije godišnjice ukazanja u Međugorju, kad sam planirala doći. Radila sam dosta pretraga i ustanovili su da je glavna arterija koja ide od srca prema mozgu začepljena čak 70%.
Rekli su mi da je operacija inače jednostavna, ali u mom slučaju nije tako i da nema puno nade. U slučaju da ne pristanem na operaciju, samo je pitanje vremena kad ću umrijeti. Liječnik je predložio da nazovem obitelj kako bi im mogao objasniti trenutno stanje i da moram odmah na operaciju. Odlučila sam ići u Međugorje i kad se vratim onda ću reći svojoj obitelji za svoje zdravstveno stanje i tada ću na operaciju. Razmišljala sam o tome kako je to moj posljednji tjedan života i kako ću se suočiti sa situacijom kad dođem kući. Kad sam došla ovamo, osjećala sam potpuni mir, ni trunke zabrinutosti nije bilo. Jedno popodne sam počela sa sestrom pred crkvom moliti. Ona je molila,a ja sam sjedila tako opuštena i uživala sam u suncu i miru. Sjedila sam tako neko vrijeme, dok u jednom trenutku nisam osjetila kapi kiše kako padaju po meni.
Pogledala sam u nebo, sunce je sjalo, ali kapi kiše su padale po meni. Pokušala sam shvatiti što se događa, okretala sam se oko sebe i vidjela da ta kiša pada samo po meni. Povukla sam svoju sestru i upitala je što se ovo događa jer kiša pada samo po meni, a ona je smireno odgovorila da je to blagoslov. Više to nismo spominjale. Vratile smo se kući i bila sam tako mirna. Otišla sam k svomm liječniku koji je htio da se dogovorimo za operaciju. Zahtijevala sam još jedno snimanje, iako je liječnik govorio da nema potrebe jer su sve pretrage napravljene i spremne.
Bio je jako ljut jer nisam htjela odustati i preko svoje volje me naručio na još jedno snimanje. Kad je nalaz došao nije mogao vjerovati jer začepljenja više nije bilo. Pitao me što se događa, što sam radila i gdje sam bila? Rekla sam mu da sam bila u Međugorju, a on je samo odgovorio da ćemo sačuvati te nalaze kao jedinstven slučaj u povijesti bolnice. Od tog trenutka u mom se životu sve promijenilo. U svakom trenutku osjećam ogromnu Božju ljubav i radost koju želim sa svima podijeliti“.
