SVJEDOČANSTVO: Dr. Guy Claes iz Belgije – Život predan Gospi

Belgijanac Dr. Guy Claes je u listopadu 2022., u društvu nekolicine najbližih prijatelja, došao na svoje 115. službeno hodočašće u Međugorje. Bilo je to i njegovo zadnje hodočašće (napunio je 88. godina) na kojem se želio oprostiti od dragih mjesta i ljudi s kojima je desetljećima dijelio iste brige i radosti. Za sve one koji nisu imali priliku upoznati ovog skromnog i velikodušnog čovjeka, donosimo ukratko njegovu priču.

Predstavljanje

Dr. Guy Claes dolazi iz Belgije, iz gradića Wareghen u zapadnoj Flandriji koji broji oko 30 000 stanovnika. Po zanimanju je doktor opće prakse i još uvijek radi u svojoj ordinaciji iako danas ima 90 godina (rođen je 24. 9. 1934. godine). Oženjen je i ima petero odrasle djece. Službeno je bio 115 puta u Međugorju, nešto sa grupama hodočasnika, a nešto privatno.

Međugorje kao rješenje problema

Dr. Claes i supruga kao odani katolici, sa žalošću su promatrali kako se u njihovom kraju katolička crkva i liturgija sve više rastaču modernističkim tendencijama i profanacijom. Ali nisu znali kako to stanje popraviti. Jednoga dana 1984. godine, supruga ga je nazvala u ordinaciju i priopćila mu kako je pronašla rješenje njihove muke: pokazala mu je veliki članak u njihovim dnevnim novinama pod naslovom 'U Međugorju se ukazuje Gospa!' I odmah su odlučili kako će čim prije poći za Međugorje.

Prvi dolazak i susret s Milošću

Nakon početnog oduševljenja, počeli su se pitati gdje se nalazi to Međugorje? Istražili su da je to u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. Isplanirali su kako će početkom kolovoza ići na ljetovanje u Austriju i onda odatle 'skoknuti' na par dana do Međugorja. Ali tu su se prevarili, jer je tada cestovna povezanost posebno u ovim našim krajevima bila vrlo loša i put im je trajao beskonačno dugo. Konačno stigavši u Međugorje parkirali su se pred vratima crkve (tada se još nije bilo crkvenog trga) a njih dvoje bili su jedini stranci koje su vidjeli.

Već taj prvi ulazak u crkvu ih je duboko dirnuo. Odmah su osjetili milost i kako se tu uistinu događa nešto izvanredno. Dr. Guy Claes svjedoči kako je to što su osjetili bila spoznaja da je njegov život vođen od nečeg Višeg. Osjećaj da si ljubljen konkretno od Nekoga, od Gospe i od Boga, koji doista postoje. Taj osjećaj da si nošen od Nekoga koji je puno veći od obične ljudske moći i ljubavi. Osjećaj da te netko toliko voli i daje ti konkretan smjer tvog života. I osjećaj da se zbog toga ne trebaš bojati, nego se samo trebaš pustiti tome valu koji te nosi i dati sve od sebe u svojim ljudskim mogućnostima i dati sve u povjerenju u Božje ruke.

Smještaj su bili pronašli u hotelu u Mostaru i šokirani su vozili po tada uskoj, neosvijetljenoj cesti na kojoj su sretali žene odjevene u tradicionalnu crnu opravu. Tada su ostali samo taj jedan dan, ali im je u srcu to iskustvo ostavilo veliku čežnju da se što prije vrate.

Drugi dolazak i početak organiziranja hodočašća

Vratili su se početkom listopada 1984. Tada su ostali više dana. Tražeći smještaj, kružili su autom po mjestu. U Bijakovićima je na cesti bila obitelj Ivanković koja je pekla rakiju. Supruga ga je zamolila da stane jer je prepoznala Peru Ivankovića iz jednog intervjua u kojem je svjedočio o Gospinim ukazanjima. Tada su se međusobno upoznali i njihovo prijateljstvo traje do današnjih dana.

Dr. Guy Claes je zatim počeo organizirati hodočašća u Međugorje. Prvo je bilo 11.-12. studenog 1985. Tada se letilo avionom Brisel-Split, avion bi ih dva dana čekao na splitskom aerodromu. Zatim bi uzimali službenu autobusnu liniju Centrotransa: Split – Mostar – Sarajevo. Platili bi vozaču kako bi napravio izuzetak: umjesto da ih samo iskrca na Tromeđi, ulazio bi u mjesto i onda bi ih trubeći razvozio po ulicama Međugorja i Bijakovića, a domaći ljudi začuvši sirenu, izlazili bi na cestu i nudili slobodna mjesta za smještaj: kod mene ima 1 krevet, kod mene dva ili tri. Dr. Guy Claes bi zatim tako raspoređivao svoje hodočasnike po kućama.

Tako je ustalio tri godišnja hodočašća u Međugorje, svaki puta u jednog od braće Ivanković (Ivana, Marinka i Mile). Najveća grupa koju je uspio organizirati brojila je oko 200 hodočasnika. Hodočašće je uvijek imalo svećenika kao duhovnu pratnju, a Dr. Claes je bio doktor opće prakse u pratnji. Za vrijeme rata je također dolazio na hodočašća: u rujnu 1991. godine, te zatim u kolovozu 1992.

Dr. Guy Claes je imao priliku nekoliko puta prisustvovati Gospinim ukazanjima kada su bila u sakristiji crkve, a također je prisustvovao i ispitivanjima koja su znanstvenici iz Milana vršili nad vidiocima. On i danas ima sva ta istraživanja i dokaze ispitivanja, jer je on bio jedan od prvih stranaca koji su bili uključeni u međugorska zbivanja. Tada je bio i u kontaktu sa poznatim francuskim mariologom o. R. Laurentinom. Uglavnom, sva ta ispitivanja dokazala su kako su ukazanja stvarna i nisu niti jednom mogli uhvatiti djecu u laži. Tako da bismo mogli reći da je Dr. Guy Claes bio u samom centru fenomena ukazanja i svjedočenju vidjelaca, i sve mu je to dalo veliku sigurnost u istinitost međugorskih događanja.

Početak humanitarnog rada

Kako je Dr. Guy Claes često puta za belgijske grupe hodočasnika prevodio govor vidjelice Vicke koji bi govorila na terasi svoje stare kuće, ona mu je jednom prilikom predala spisak djece koja su u ratu ostala bez roditeljske skrbi. Vicka ga je tada odmah zamolila da im nekako pomogne. Prvotna ideja je bila da se djeca odmah prebace s hodočasnicima u Belgiju, ali nakon prespavane noći, Dr. Guy Claes je shvatio kako to ne bi bilo pravo rješenje, nego da se djeci treba pomoći na domaćem terenu koji poznaju. I fratri iz župe su se složili da je bolje rješenje da se djeca financijski pomažu, ali da ostanu uz preživjelog roditelja ili rođaka. Projekt pomaganja djeci započeli su sa šesnaestoro djece. Dr. Guy Claes je sam pomagao jednu udovicu sa četvero djece s kojima je u odnosu i danas. Ostalih dvanaestoro djece je odmah u autobusu dobilo svoje 'kumove'.

S ovom pomoći nastavili su dalje i javljalo se sve više djece kojima je trebala pomoć. Tako da se vidjela potreba za organiziranijim radom na dodjeljivanju kumstava i komunikaciji sa kumovima i djecom. Početkom 1993. osnovali su udrugu 'Čitluk – Hulpfonds', koja je ovdje komunicirala sa fra Slavkom Barbarićem, odnosno s kontakt osobom gospođom Lenkom Barišić iz Čitluka. Ona je dalje dobivena sredstva dijelila djeci korisnicima. Trebalo je imati i nekoga tko govori jezike i Dr. Guy Claes je kontaktirao gosp. Zorana Tomića (porijeklom iz Goranaca kod Mostara) koji je tada živio u Belgiji i on se uključio u prevođenje i komunikaciju sa ljudima iz BiH. Broj djece koju su pomagali u jednom trenutku dosegnuo je 334 djece. Uz to su donosili i jako puno humanitarne pomoći i lijekova.

Polako se sve više slagala mreža pomoći, ljudi su se povezivali, ali su osjećali kako sve odozgor vodi jedna ruka, Gospina ruka i kako im daje neku snagu odozgor. Gospa ih je sve okupljala kao ovce u tor sa istim ciljem i motivima – svjedoči Zoran Tomić.
Odlučili su djecu, ratnu siročad, pomagati do navršenih 18 godina, a zatim nakon punoljetnosti, ukoliko bi kumovi željeli, mogli su nastaviti pomagati djecu tokom studiranja. Postoje predivne priče i svjedočanstva o povezanosti te djece, koja su sada odrasla u zrele obiteljske ljude sa svojim belgijskim kumovima, a čiji odnos i prijateljstvo i danas traje.

Nakon ratnih godina nestalo je i djece, ratne siročadi o kojima se trebalo skrbiti, ali je ostala teška socijalna situacija određenih obitelji, tako da se Udruga počela baviti pomaganjem određenih siromašnih obitelji s ovog područja i štićenike Majčina Sela.

Utjecaj Međugorja na crkvu u Belgiji

Zahvaljujući Međugorju u Belgiji se organiziralo puno molitvenih grupa koje njeguju međugorsku duhovnost – i upravo to Dr. Guy Claes vidi kao najveći plod Međugorja. A njegov biskup mu je priznao kako bi katolička crkva u Belgiji bez međugorskih hodočasnika bila potpuno drugačija. Ako je nešto živo u Crkvi u Belgiji i u zapadnim zemljama – živi samo zahvaljujući Međugorju, zaključio je moj sugovornik Zoran Tomić koji je svoje svjedočanstvo o životu i djelu Dr. Guy Claesa iznio kako bi sva ova sjećanja iščupao iz zaborava prolaznosti vremena.

Paula Tomić/Glasnik mira 2/24