Početak je to pisma objavljenog na stranicama katoličkog biltena Udruge JOB, koji nas je potaknuo da krenemo u potragu za njegovom autoricom. Mariju Magdalenu našeg vremena pronašli smo u njezinu skromnom domu u Hrvatskom zagorju, u kojemu pokraj tople starinske peći najvažnije mjesto zauzima kutak za molitvu. Srdačna i nimalo zatvorena za razgovor o svojim životnim ponorima i usponima, 60-godišnja F. G. dopustila nam je da zavirimo u gusto ispisane stranice njezina života i otkrijemo kako je od žene koja se 30 godina bavila prostitucijom postala hrvatska Marija Magdalena.
– Bio je prosinac 2005., padao je gust snijeg, puhao strašan vjetar, a ja sam kao i svih godina do tada stajala na uglu Gajeve i čekala mušteriju. Bilo je tužno s te strane grada stajati u mraku i promatrati onaj drugi dio Zagreba koji se neopterećeno i okićeno radovao bijelome Božiću – sjetno je započela naša sugovornica uvodeći nas u predbožićnu priču sporedne, ali i nadaleko poznate zagrebačke ulice u kojoj se nije osjećao ni tračak blagdanske milosti:
– Prolazili su sati, postajalo je sve hladnije, a Gajeva kao da je umirala. Nitko nije prolazio, nitko se provozao, a ja sam samo razmišljala kako ne mogu otići dok nešto ne zaradim kako bih kući donijela barem kruha i mlijeka. I ne pamtim koliko sam dugo stajala na toj hladnoći, kada sam napokon ugledala muškarca kako hoda prema meni. Bila sam promrzla, doslovce drhtala od hladnoće i nadala se da će baš on biti taj na kojemu ću zaraditi prvu kunu te noći i pobjeći kući na toplo.
Muškarac u dugom crnom kaputu s najlonskom vrećicom u ruci, nastavlja zamišljeno, doista joj je prišao. No, njegove riječi: “Oprostite, kako vam mogu pomoći da po ovoj hladnoći i u tim godinama više ne stojite na ulici?!”, za nju su bile krhkije od pahulja koje su te noći pokrile grad.
– Nikada prije nisam to doživjela, takvo što čula, niti se tomu nadala pa sam pomislila da se šali, da mi se ruga. Kolegice koje su stajale na ulici malo dalje od mene počele su se sprdati s njim, ispitivati ima li novca, a ja sam ostala osupnuta, zbunjena. Bilo je nečega u tom čovjeku čemu sam željela vjerovati, a bio je tu i taj neobičan glas koji je duboko u meni vapio da mu se povjerim. Sklonili smo se od vjetra i policije u neku vežu i ja sam počela govoriti. Ni danas ne znam kako, ni zašto, ali riječi su izlazile iz mene kao da su bili spremne, kao da su znale da pred tim nepoznatim muškarcem smiju biti izgovorene. Ispričala sam mu sve, baš sve. Pričala sam mu o mučnini i gađenju u želucu koje nije prestajalo ni nakon toliko godina, pričala sam o dugim, besanim noćima koje sam toliko puta provela zatvorena iza rešetaka, pričala sam o ružnim pijanstvima, a spomenula sam i djecu, muža, sve one prekrasne stvari radi kojih sam uvijek bila spremna otići na ulicu i zaraditi novac. On me je satima pažljivo slušao, pružio mi 200 kuna, uzeo moj broj mobitela i rekao da će mi se javiti za par dana – prisjeća se F. G. i priznaje da je za muškarca iz mraka, koji se predstavio kao Dragec, vjerovala kako je magični trenutak jedne promrzle noći koji se nikada više neće dogoditi.
– Na moju nevjericu, tri dana poslije zazvonio mi je mobitel i s druge strane bio je Dragec, muškarac za kojega sam mislila da nije stvaran. Zamolio me da se nađemo pred dvoranom Lisinski kako bi mi dao nešto hrane. Dok sam ga čekala, razmišljala sam, pa tko je taj čovjek i zašto to radi?! No, kada je stigao u trulome bijelom fići, koji nije imao ni suvozačevo sjedalo i darovao mi tisuću kuna i hranu, postala sam još zbunjenija. Pa taj čovjek nije imao ni za pošten auto, a odlučio je pomoći meni! Doista sam bila zbunjena, ali nekako i mirna. Kao da sam osjećala duboko povezanost s tim čovjekom i neku neobjašnjivu sigurnost – govori F. G., koja je tek mjesec dana poslije doznala tko je zapravo njezin zaštitnik.
– Nazvao me i zamolio da dođem pred katedralu kako bi mi opet dao nešto hrane i novca. Što da vam kažem, bila sam šokirana kada sam shvatila da je čovjek iz mraka zapravo svećenik Dragutin Goričanec. No, istodobno s tim iznenađenjem osjetila sam i blaženi mir. Naime, sve ono što sam mu do tada povjerila od toga časa dobilo je još snažniju potvrdu kako sam ispravno postupila. Prvi put sam se osjetila duševno čistom i znala sam da je to ispružena ruka koju moram primiti.
Ta ispružena ruka, kaže nam ova dugogodišnja prostitutka, bila je nježna, topla i dovoljno čvrsta da je zauvijek odvede s ulice. Kao kći nekadašnjeg hodže, muslimanskoga svećenika, ali i kao žena koja između mušterija, pijanstava i zatvora nije prepoznavala ni jednu vjeru. Nepresušni razgovori s “dobrim čovjekom iz mraka” toj majci petero djece otkrili su i jedan sigurniji svijet.
– Njegova vjera u mene budila je i moju vjeru u Boga. Ona predbožićna noć, sigurna sam, nije bila slučajna. Predugo sam bila sama sa svojim mislima, čežnjama i kajanjima, tako da vjerujem da mi je Bog te noći poklonio velečasnog Drageca, a velečasni Dragec – Boga. Puno smo razgovarali i svaki naš takav razgovor u meni je otvarao nove spoznaje o vjeri i životu kroz vjeru. Prvi put počela sam osjećati da postoji taj netko tko mi je darovao život i zbog koga taj život moram čuvati. Velečasni Dragec otvorio mi je ta vrata, a ja sam s nevjerojatnom lakoćom ušla u njih. Prihvatila sam vjeru, sve sakramente i zaboravila na loš život koji sam živjela punih 30 godina. Pronašla sam se u katoličkoj vjeri i napokon osjetila svu draž i toplinu vlastita doma, o kojemu sam do tada razmišljala samo kao o gnijezdu punome gladnih ptića u koje moram donijeti hranu – govori nam.
Prostitucija koja ju je tolike godine držala u svojim pandžama, objašnjava, bila je samo splet nesretnih životnih situacija, u kojima je bilo više gladi nego sitosti.
– Sa samo 25 godina ostala sam sama na cesti s dva mala sina, bez škole, posla i ikakva pojma o životu. Zagreb mi se činio velik kao cijeli svijet i u tome lutanju slučajno sam upoznala skupinu žena koje su me primile na stan u Prvoj Trnavi 41, gdje su u ono vrijeme bile spojene barake sa sobama u koje se ulazilo s ulice. Te su žene bile lijepe, uredne, pile su skupa pića, pušile dobre cigarete, a što je mene najviše fasciniralo, uvijek su bile site, a besposlene. Ja sam u to vrijeme pronašla privremeni posao na Rebru, ali nikada nisam imala dovoljno ni za hranu, a kamoli za sav taj luksuz. Kada sam jednu od njih upitala o čemu je tu riječ, rekla mi je da se uredim, a potom me odvela na nekadašnju “Splavnicu” na tadašnjem Trgu Republike, poznatu po okupljanju prostitutki, gdje mi je dala piće i upoznala me s muškarcem koji mi je rekao da pođem za njim. Kada smo stigli do njegove kuće u Mlinskim stubama, vidjevši kako je prljava, pitala sam ga gdje je pribor za čišćenje, na što mi je on drsko rekao da se okanim toga i da se skinem. Premrla sam od straha i počela svom silinom bježati natrag prema “Splavnici”, u kojoj je još bila ona žena i koja mi je gurnula u ruku nekadašnjih 50 dinara. Muškarac je dotrčao za mnom s pištoljem i počeo pucati po Tkalčićevoj, a ja sam sva izbezumljena s tim smotuljkom u ruci počela bježati prema tramvaju. Da nije bilo nekolicine makroa, koji su također bili u tom lokalu i koji su ga obuzdali, vjerujem da danas ne bih bila živa – prisjeća se F. G. i priznaje da i nakon silnih godina još pamti te pucnje, kao i prvi okus alkohola, prvi dim cigarete, ali i prvi “zarađeni” novac.
– Dugo nisam znala što da radim s tim novcem. Bio je golem u ono vrijeme jer je moja mjesečna plaća u bolnici tada bila 160 dinara. Mjesecima sam ga skrivala od same sebe jer sam se bojala policije, onog čovjeka, svega. Bila sam mlada i uplašena, ali nakon tih prvih strahova i malo-pomalo život žena s Trnave postao je i moj život. Počela sam pušiti, piti, a sve ostalo bio je samo logičan slijed života među takvim ljudima. Nažalost, zbog takva sam života sinove morala dati na neko vrijeme na uzdržavanje na selo, a ja sam sve više tonula u prostituciju i alkohol. Pukim sam slučajem tada bila podstanar u Palmotićevoj kod nekog rastavljenog grafičara koji je znao čime se bavim, usto, ponudio mi je i brak. Bila sam presretna i pristala sam, a oboje smo vjerovali da će mojoj prostituciji doći kraj. Namjeravali smo iznajmljivati jednu sobu u stanu i živjeti kao sav pristojan svijet, ali na žalost, njemu su vrlo brzo otkrili sjenu na plućima, nakon čega više nije smio raditi, a ja sam se vratila na ulicu. Naime, obitelj je rasla, dobili smo tri kćeri, preživljavali od mizerije, pa smo morali prodati stan i odseliti se izvan grada. Suprug je neko vrijeme radio pa dobio otkaz kao višak, a ja sam upregnula koliko sam mogla.
Prihvaćala sam sve poslove s burze, završila osnovnu školu u Frankopanskoj, ali i dalje sam donosila novac s ulice. Drukčije nije išlo, djecu je trebalo školovati, postaviti na noge, a tek poslije razmišljati o sebi. Vrijeme je prolazilo, djeca su rasla, a ni moje tijelo više nije bilo poželjno kao nekada. Ulica i svi njezini vjetrovi uzeli su danak jednoj mladosti i etiketirali su me kao “onu istrošeniju robu”. Tijekom dugih 30 godina počeli su i završavali ratovi, djeca su postala roditelji, roditelji bake i djedovi, pa kako se ne bi promijenilo i moje tijelo. Mladost je iščeznula, a s njom i sva njezina moć. Vjerujte mi, da bi jedna žena 30 godina uspijevala opstati na ulici bez makroa, doista je trebalo imati srce. Borba je bila neprestana, strahovi također. Nije bilo lako ulaziti u vozila nepoznatih muškaraca jer nikada ne znaš tko je čovjek koji te je pokupio i hoćeš li živa izaći iz tog auta ili će ti oteti i to malo što imaš, prebiti te i baciti negdje uz cestu. S druge strane, stalne racije, policajci koji su mi uzimali novac, koristili se besplatno mojim uslugama, jeli i pili na moj račun, a na kraju me i zatvarali zbog prostitucije.
Nikada nije bilo lako, a s godinama je postalo još teže. Ono s čime sam nekad mogla prehraniti cijelu obitelj s vremenom se istopilo u obrok ili dva. Ulovila bih jednu mušteriju po večeri, pospremila 50 ili 100 kuna i brzo pobjegla od racije. Tako je to bilo posljednjih godina, kupleraji i javne kuće su pozatvarani, više se nije odlazilo u hotele jer su najjeftinije sobe koštale koliko i moja usluga, a i pružanje usluga u vozilima postalo je luksuz. Uglavnom se sve svodilo na veže, a to je značilo i manju zaradu – govori naša sugovornica.
Za kraj je poručila:
– Svakome je jasno da se iz takva života ne izlazi samo tako. Nema vrata koje se lako otvaraju prema normalnom životu. Trebalo je puno snage, vjere koja se ničim ne može poljuljati, a koju je te jezivo hladne večeri preda me prostro velečasni Dragec. Danas nakon svega bez srama kažem – da, bila sam uličarka, ali to više nisam. Danas sam žena, majka, baka, Marija Magdalena jednoga novog vremena.
Svih 30 godina prostitucije hodala sam pognute glave i sramila se same sebe, a danas se osjećam kao da nikada nisam živjela kao uličarka. Kod kuće sam, živim od povrća koje posadim u svom vrtu, od 280 kuna socijalne pomoći, ali i od puno vjere u Boga i ljude kao što su velečasni Dragec koji nam nesebično pomaže. Djeca su odrasla, unuci zdravi, a ružna priča koju smo svi znali, ali o kojoj smo šutjeli, danas je daleko iza nas. Bogu hvala na tomu!Drhtala je od hladnoće, znao sam da joj moram pomoći.
“Bila je to jedna od hladnijih prosinačkih noći”, zamišljeno nam priča velečasni Dragutin Goričanec i prisjeća se duge molitve te večeri 2005. u kojoj se posve predao Bogu vapeći za putokazom koji bi ga kroza snježnu mećavu vodio prema promrzlima, gladnima i potrebitima: – Znao sam da negdje u toj surovoj hladnoći ima ljudi kojima je toga časa trebalo topline i zaštite, a upravo me je ta molitva potaknula da krenem prema Zagrebu i na njegovim ulicama potražim baš takve ljude. Bila je već duboka noć kada sam spazio ženu kako drhti od hladnoće na ulici. Promatrao sam je neko vrijeme, a potom sam joj prišao i zapodjenuo razgovor u kojemu sam joj odmah dao do znanja da joj iskreno želim pomoći, ali i da trebam njezino povjerenje. Rekla je da osim prostitucije nema drugog izlaza jer je strankinja koja nema pravo ni na kakvu pomoć, a ima obitelj za koju se mora skrbiti. Poslušavši njezinu priču, upitao sam je je li spremna zauvijek napustiti ulicu ako joj netko u tomu pomogne, odgovorila je da jest. Nakon nekoliko dana posjetio sam je u njezinu domu, uvjerio se u kakvu siromaštvu živi te joj donio sve što je potrebno za novi početak – priča velečasni Dragutin i objašnjava zašto je napaćenoj ženi tek naknadno otkrio da je svećenik: – Kada prilazim potrebitim ljudima želim razbiti svaku barijeru između nas i dopustiti ljudima da budu ono što uistinu jesu, a ne da pred svećeničkom haljom skrivaju i uljepšavaju stvarnost. Tek kada postignemo uzajamno povjerenje, onda ih pokušavam približiti Bogu i vjeri, ako oni to žele. S vremenom, tako sam i toj ženi govorio o Isusu, evanđelju i radosnoj vijesti, što je ona posve prihvaćala i u tome pronalazila svoj mir i novi život. Velečasni Dragutin je, kako kaže, te večeri svojom molitvom dotaknuo umorno i nemirno srce. No, ono što njegov životni poziv pretvara u magičnu misiju, a što znaju mnogi ljudi s ruba života, jest njegova potpuna predanost baš svima koji skrenu s pravog puta i zalutaju u mećavi života.
