Chiara Corbella imala je 28 godina, lijepa, uvijek je zračila s osmjehom na usnama. Bila je udana za Enrica Petrillija, oboje su Rimljani, iz kvarta Aurelio. Najnormalniji bračni par Wojtyline generacije, odrastao u župi i uz Svjetske dane mladih. Nakon što su se upoznali u Međugorju, u rujnu 2008. vjenčanjem su okrunili svoju priču ljubavi.
Nakon nekoliko mjeseci Chiara je zatrudnjela. Ali nažalost djevojčici je pri prvom pregledu ultrazvukom dijagnosticirana anencefalija, ili teška urođena malformacija zbog koje je mala Marija trebala biti rođena potpuno ili djelomično bez mozga. Dvoje mladih supružnika bez imalo zadrške prihvatilo je taj novi život kao Božji dar, unatoč tome što su ih liječnici više puta pokušavali razuvjeriti. I pratili su Mariju tijekom svih 30 minuta njezina zemaljskog života, slaveći krštenje i prateći je pri njezinom „rođenju za nebo“. Prijateljima ostaje upečatljiv i sam sprovod male Marije kao „jedno od najljepših iskustava u životu“. Kristova pobjeda nad smrću, potvrđena tim malim bijelim lijesom i dvoje roditelja koji su pisali i pjevali, zahvaljujući i slaveći Gospodina za čitavo vrijeme trajanja Mise.
Nekoliko mjeseci kasnije, nova trudnoća. Ali i u ovom slučaju, radost prve vijesti bila je minirana prvim ultrazvukom koji nije dao pozitivne rezultate. Dijete, dječak po imenu Davide, nije imao noge. Naoružani vjerom i ljubavlju koja je uvijek podržavala njihov brak, dvoje supružnika je odlučilo trudnoću iznijeti do kraja. Izbor vjere, plod uvjerenja da ključeve života i smrti čuva jedino Bog. Svjedoče to i prijatelji koji se sjećaju Enrica koji im je pričao o radosti imati dijete, makar ono nema noge. Ali nažalost, oko sedmog mjeseca novi ultrazvuk otkriva malformacije unutarnjih organa uz nedostatak donjih udova kod malog Davidea. “Dijete je nesposobno za život”, bila je presuda. Nesposobno možda za zemaljski život, ali ne za onaj nebeski. Par je zapravo dočekao rođenje djeteta, 24. siječnja 2010., i nakon što su odmah slavili njegovo krštenje, molitvom su pratili njegov kratki život sve do posljednjeg izdisaja. I na Davidovom pogrebu toliko ljepote, toliko vjere i jedna vrsta zavisti zbog te radosti koji su nosili unatoč križu. Ne jedne glumljene i prigodne radosti, nego primjera za mnoge današnje obitelji.
Trpljenja, traume, osjećaji obeshrabrenja, ali Chiara i Enrico se nikad nisu zatvorili životu, tako da je nakon nekog vremena stigla nova trudnoća: Francesco. I napokon je sve bilo u redu: ultrazvukom je potvrđeno dobro zdravlje djeteta. Ali u petom mjesecu dolazi novi križ. Chiari je dijagnosticirana teška rana na jeziku te se nakon prvog zahvata potvrdila najgora od pretpostavki: karcinom. Unatoč tome, Chiara i Enrico nisu izgubili vjeru i “sklapajući savez” s Bogom odlučili su još jednom reći ‘da’ životu. Chiara je bez imalo promišljanja branila Francesca i iako se izlagala velikom riziku, odgodila je liječenje nastavljajući trudnoću. Naime, tek se nakon poroda mogla podvrći radikalnijem operativnom zahvatu i ciklusima kemoterapije i zračenja. Francesco je rođen zdrav i lijep 30. svibnja 2011., ali Chiara, tjelesno iscrpljena toliko da je izgubila i vid na desno oko, nakon godinu dana bitke nije izdržala. U srijedu, 13. lipnja, oko podne, okružena rodbinom i prijateljima, završila je bitku protiv „zmaja“ koji ju je progonio, kako je nazivala tumor, misleći na čitanje iz Otkrivenja.
Mnoge osobe i obitelji potvrđuju da su živi svjedoci tog svetog života, svih tih kušnji, teških mjeseci kemoterapije i zračenja, koje su nošene naprijed s osmjehom i vedrim i neshvatljivim predanjem u Providnost. U svim tim kušnjama Chiara i Enrico se nikad nisu dali obeshrabriti, već su prihvatili volju Onoga koji ništa ne čini slučajno. I svakoga dana su ponavljali svoju molitvu posvete Presvetoj Djevici Mariji završavajući riječima Totus Tuus, a svojeg su Francesca posvetili Majci Božjoj od Porcijunkule.
“Druga Gianna Beretta Molla”, tako je Chiaru nazvao kardinal Agostino Vallini, Papin vikar za grad Rim, koji je predvodio sprovodne obrede u subotu 16. lipnja u crkvi svete Franciske Rimske. Ceremonija koja je bila sve drugo samo ne pogrebna: veliko slavlje na kojem je sudjelovalo više od tisuću ljudi koji su dupkom ispunili crkvu, pjevajući, svirajući, plješćući i moleći od ulaska pa sve do izlaska lijesa.
“Život je poput veza kojemu vidimo naličje, neurednu stranu i puno konaca – rekao je kardinal –ali s vremena na vrijeme vjera nam omogućuje vidjeti rub ispravne strane”. Chiarin slučaj je, prema kardinalu, “velika života lekcija, svjetlo, plod predivnog Božjeg plana koji nam izmiče, ali koji postoji”.
“Ja ne znam što je Bog pripravio za nas preko ove žene“, posebno je naglasio, „ali sigurno je nešto što ne smijemo izgubiti; zato prikupimo tu baštinu koja nas podsjeća na to da pridajemo ispravnu vrijednost svakoj svakodnevnoj gesti, bila ona velika ili mala”.
“Ovo jutro proživljavamo ono što je prije 2.000 godina proživljavao rimski stotnik kad je vidjevši da je Isus umro, rekao: Ovaj je uistinu bio sin Božji”, rekao je zapravo u svojoj homiliji fra Vito, mladi franjevac, poznat u Asizu, koju je duhovno pomagao Chiari i njezinoj obitelji u zadnjem razdoblju života, preselivši se također i u njihovu kuću.
“Chiarina smrt bila je ispunjenje jedne molitve”, nastavio je. Naime, mlada žena, ispričao je fratar, “nakon liječničke dijagnoze u travnju koja je glasila da je ‘u završnom stadiju’, tražila je čudo: ne ozdravljenje, nego da Bog dade da ona i najbliže joj osobe te trenutke bolesti i trpljenja prožive u miru”.
“A mi – još je rekao fra Vito, vidljivo ganut – smo vidjeli kako jedna žena umire ne samo smireno, nego sretno”. Žena koja je živjela istrošivši svoj život iz ljubavi za druge, sve do toga da je povjerila Enricu “možda ozdravljenje zapravo ne želim, sretan suprug i vedro dijete bez mame predstavljaju svjedočanstvo veće nego žena koja pobijedi bolest. Svjedočanstvo koje bi moglo spasiti toliko osoba…”.
Posebna je Chiarina povijest koja je sahranjena odjevena u svoju vjenčanicu, kao i pismo koje je tjedan dana prije smrti Chiara napisala svom sinu Francescu, a koje je na sprovodu čitao suprug Enrico: «Idem u nebo brinuti se na Mariju i Davida, a ti ostani s tatom. Od tamo ću moliti za vas». Chiarino svjedočanstvo nakon smrti prvog djeteta postavljeno je na Youtubeu – Testimonianza di Enrico e Chiara (Svjedočanstvo Enrica i Chiare) koje je samo prvog dana pregledano više od 500 puta.
Ne može se ostati ravnodušan pred tom poviješću svetosti naših dana. Povijest koja zaslužuje da bude upoznata i prepričavana, jer ona je potvrda toga da je moguće danas ostvariti riječi Ivana Pavla II.: „Svi mogu težiti svetosti, uzvišenoj mjeri našeg svakodnevnog života”. Poseban je to dokaz toga da, unatoč tome što smo danas uronjeni u egoistično društvo koje uči spašavati vlastitu udobnost pred bilo kojom drugom stvari, postoje još oni koji su snagom vjere u stanju umrijeti za drugoga, žrtvovati vlastiti život kako bi jednog novom omogućili da se rodi.
Chiarino svjedočanstvo nakon rođenja prvog djeteta
„Marija je rođena. U trenutku kad sam je vidjela, znam da je to bio trenutka kojeg nikad neću zaboraviti. U tom trenutku sam shvatila da smo povezane za cijeli život. Nisam razmišljala o činjenici da će ona biti kratko s nama, znala sam da je povezana sa mnom za čitav život, jer je moja kći. A onda su je iznijeli van. A trenutak kad je Enrico ušao u sobu i donio mi Mariju, bio je drugi nezaboravan trenutak, jer sam ga vidjela s Marijom u naručju, i vidjela sam ga kako ju gleda ponosan, tako sretan zbog nje. Bila sam siguran da ne bi imala boljeg oca. Ono što smo molili Gospodina i u čemu nas je uslišao, osim prirodnog poroda, bilo je i to da se rodi živa i da ju možemo krstiti. I kad je Enrico ušao i rekao: ‘Živa je’, onda smo je krstili. To je bio najveći dar koji nam je Gospodin mogao dati. Mi smo je imali s nama oko pola sata, mogli su je upoznati bake i djedovi, i neki prijatelji, onda smo je uredili i Enrico ju je otpratio. Ono što vam mogu reći je da mi se tih pola sata ne čini malo, bilo je to nezaboravnih pola sata. I da sam ja abortirala, ne mislim da bih se dana abortusa mogla sjećati kao dana slavlja, kao dana kad sam se nečega oslobodila. Mislim da bi to bio trenutak kojeg bih pokušala zaboraviti, trenutak velikog trpljenja. A dana Marijinog rođenja moći ću se uvijek sjećati kao jednoga od najljepših u mom životu. I moći ću pričati djeci koju će nam Gospodin željeti darovati da uistinu imaju jednu posebnu sestru koja moli za njih u nebu. Ono što želim reći mamama koje su ‘izgubile’ djecu, želim vam reći da smo mi bile mame, da smo imale taj dar. Nije važno vrijeme: je li to jedan mjesec, dva mjeseca, nekoliko sati, važna je činjenica da smo mi imale taj dar. I to nije stvar koja se može zaboraviti.“
