Ne znam što da radim. Majka je već odavno umrla, ostala su mi sami njih dvojica.
Rat je uzeo svoj danak pa smo brat i ja ostali sami, nismo osnovali svoje obitelji. U vrijeme kad mi je brat trebao biti podrška ja sam morala brinuti o njemu. Molila sam ga da ne pije, ali moje riječi nisu dopirale do njega. Čak je i nijekao da pije, svađao se sa mnom. Nije mi preostalo ništa drugo nego jače prionuti uz molitvu. Nisam bila neki veliki vjernik. Znala sam izmoliti Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. To je bilo sve. Neki kažu da je i to dosta, ali ja sam shvatila da meni treba velika pomoć jer je moj problem bio velik. Pitala sam prijateljicu što da radim. Rekla mi je: "Sad pod pauzom idi u poštu. Tamo imaš veliki izbor molitvenika. Traži neki u kojem ćeš naći objašnjenje kako se moli krunica i donesi ga. Učit ćemo zajedno. I ne bi bilo loše da se zavjetuješ Gospi od Brze Pomoći. Svakog osmog u mjesecu po cijeli dan se slave svete mise. Zamoli Gospu da ti pomogne."
Situacija je bila ozbiljna. Morala sam hitno u akciju. Poslušala sam prijateljicu i požurila u poštu. Dočekao me uistinu veliki izbor molitvenika i nisam znala koji da uzmem. Da ne gubim vrijeme, zamolim službenicu na šalteru da mi pomogne. Kad sam joj kazala što mi treba, uzela je najtanji molitvenik i rekla: "Ovdje imate sve što vam treba:" Pogledam naziv "Naša obitelj". U sebi sam uskliknula: Bože, ja upravo to tražim! Prelistam ga i pronađem objašnjenje za molitvu krunice. Četri otajstva. Nije mi to tada puno značilo. Platila sam molitvenik i sretna se vratila u ured. Sad imam sve. Krunicu sam dobila od prijateljice kadje išla na hodočašće u Međugorje. Učila sam svaki dan. Bilo je teško, ali napredovala sam.
Došao je i osmi u mjesecu. Gospin dan u mojoj župi. Hodočaste joj tisuće ljudi iz cijele Hrvatske a i dalje. Bio je to moj prvi posjet Gospi baš na taj dan. Došla sam joj puna vjere i pouzdanja. Bilo je ljeto. Crkva nije mogla primiti toliki broj ljudi pa smo bili vani. Klečala sam na zemlji i molila: "Gospo molim te učini čudo. Daj da moj brat prestane piti." Znala sam da se čudo neće dogoditi već sutra, ali molila sam da se dogodi što prije. Molitvenik i krunica bili su uz mene. Nakon tog mog prvog posjeta Gospi vratila sam se kući sretnija i smirenija. U to vrijeme umro je i naš otac. Sad mi je ostao samo brat, ali i više vremena da se posvetim isključivo njemu i njegovom problemu. Čvrsto sam odlučila vratiti ga na pravi put. Otišla sam još dva puta osmoga u mjesecu moliti Gospu.
Jednoga dana, dok sam bila još u uredu, javili su mi da mi je umro kum. Strašno se opijao. Napustio je posao, zapustio obitelj. Imali su dvoje prekrasne djece, ali što vrijedi kad je on svaki dan bio pijan. Kad sam taj dan došla kući zatekla sam brata trijeznog i uznemirenog. "Jesi li čula što se dogodilo?" pitao me. "Ako misliš na kuma, jesam", odgovorila sam. "Da mislim i pitam se zar je morao tako završiti", rekao je. "A kako bi drugačije završio. I ti ćeš tako ako nastaviš piti", rekla sam mu. Tada je moj brat rekao:"Ne, ja od danas više neću piti. Hoćeš li mi pomoći? Htio bi na liječenje. Sebi sam već od nekog vremena priznao da sam alkoholičar i da trebam pomoć Tebi to do danas nisam imao hrabrosti reći. Evo sad ti to kažem i molim te pomozi mi. Budi uz mene."
Moja duša je kliktala molitvu zahvale Gospi. Moja molba je uslišana. Prvi korak je učinjen. Sad se trebalo uhvatiti u koštac s tom opakom bolešću zvanom alkoholizam. Sve je sretno završilo. Liječenje je prošlo u redu. Moj brat ne pije već pet godina.(C.J.)
