Trenutno je na službi u župi sv. Male Terezije na Vežici u Rijeci, a ima zanimljivu priču o Međugorju. Naime, još prije prvih ukazanja Kraljice mira, čeznula je za takvim jednim darom hrvatskom narodu.
S. Mirjam je za program Radiopostaje „Mir” Međugorje kazala kako je 1981. u Buenos Airesu Biskupska konferencija proglasila nacionalnu marijansku godinu kako bi se produbila vjera i kršćanski život u argentinskom narodu koji je jako pobožan Majci Božjoj Luhanskoj. „Mi smo kao milosrdnice išle na devetnicu. Jednog dana tema je bila Marija u ulozi francuskog i argentinskog naroda. Meni je to bilo izvanredno, jer sam kao dijete živjela i odgajana u komunizmu. Činjenica da se narod povezuje s vjerom mi je bila lijepa. Kad sam se vraćala, sjedila sam u autobusu i razmišljala kako je francuski narod zaslužan za mnogo toga. No, i hrvatski se narod stoljećima borio protiv Turaka i nadvladao turski zulum, a Hrvatska je u biti Kristova zemlja, puna crkava posvećenih Majci Božjoj gdje se ljudi mole i koja je ostala vjerna Katoličkoj crkvi usprkos svemu, te sam se pitala, zašto se Majka Božja ne bi kod nas ukazala? Za nekoliko dana dobila sam Glas Koncila i u njemu je pisalo kako se Majka Božja ukazuje u Međugorju. Meni je to bio odgovor na moju želju”, kazuje s. Mirjam koja se iz misija u Hrvatsku vratila 1987. godine, a u Međugorje prvi put stigla 1988. godine: „Mene Međugorje uistinu ispunja. Nešto mi je govorilo kako se moja duhovnost treba temeljiti na međugorskoj duhovnosti. Međugorska je duhovnost za mene najzdravija, a to su sakramenti. Idem u mnogo svetišta i na mnoga hodočašća, no, nigdje nije tako naglašen sakrament sv. ispovijedi kao u Međugorju. Tu je i euharistija, zatim molitva krunice - najjednostavnija molitva dostupna svakome. Za mene je Međugorje poseban Božji dar, to je dar našem patničkom hrvatskom narodu, ali i dar čitavom čovječanstvu. Mi moramo znati kako je naš narod stoljećima bio na braniku kršćanske vjere i katoličanstva, te smo u zadnjim godinama bili i mučenici. Sve je to zapisano u Božjoj knjizi života. Međugorje je preraslo Guadalupe, Fatimu i Lurd i po svojim ukazanjima i po obnovi kršćanskog života i to moramo priznati i vrednovati”, kazuje s. Mirjam, koja je bila i provincijalna poglavarica Sestara milosrdnica provincije Krista Kralja, najprije u Južnoj Americi, a potom i po povratku u Domovinu. Imala je posebnu milost susresti se i s Ivanom Pavlom II.
„Mi smo 1995. slavili dolazak sestara milosrdnica u Zagreb, te smo imali posebnu audijenciju kod pape Ivana Pavla II. Kad je dolazio, sestre koje su bile u prvom redu su ga pozdravljale. Kada je došao do mene, ja sam ga pozdravila i poljubila mu ruku. Rekla sam mu na španjolskom jeziku: Sveti Oče zaštitite Međugorje i patera Zovka, jer je onda bio strašno napadan putem medija. Onda mi je Sveti Otac stisnuo ruku, odmaknuo se, raširio ruke i mene posebno blagoslovio. Nije ništa rekao, no pisala sam mu i kasnije, kad je već bio teško bolestan. Dobila sam i odgovor na to pismo i to 4. ožujka 2005., a umro je 2. travnja 2005. Pisala sam mu o Međugorju, a čak sam mu poslala i slike - bila sam na Mladifestu. Poslao je blagoslov i zahvalio se na molitvama.” medjugorje.hr.
