Od tada pokušava živjeti Gospine poruke. Kao medicinski njegovatelj na gerijatriji, on se tijekom dana brine za stare i bolesne, a navečer se naoruža krunicom i Gospinim kipom te odlazi u najmarginalnije i najopasnije dijelove Guadalajare gdje uz pomoć Gospinih poruka evangelizira prostitutke, transvestite i homoseksualce. U njihovim četvrtima osniva molitvene skupine i moli s njima.
Zovem se Salvador Iñiguez Morales. Rodio sam se 1974. u Meksiku. Kad sam imao deset godina, riječ Međugorje urezala se u moje srce kada je, po Božjoj providnosti, u ruke moje bake došla jedna knjiga o Međugorju.
Dolazim iz seoske obitelji i najmlađi sam od desetero braće. Kada sam bio mali, praznike sam provodio na bakinu imanju. Tamo sam živio intenzivan molitveni život. Svaki se dan molila krunica, čemu je prethodilo čitanje tekstova iz Svetoga pisma i iz života svetaca. Čitale su se i Gospine poruke iz bakine knjige čija je naslovnica privlačila moju pozornost: Između stabala vidjela se veličanstvena crkva s dvama tornjevima kojoj je prilazilo mnoštvo ljudi, a u pozadini se uzdizalo veliko brdo. Bilo je nešto zagonetno u tome i to sam želio otkriti. Osjećao sam u srcu duboku želju upoznati to mjesto, ali mi je baka rekla: „Sine, to ne će ići, to je s druge strane svijeta, to je jako daleko!“
Već u toj dobi u moje je srce duboko prodrla poruka Marije, Kraljice Mira. Otkrio sam izraze koje prije nisam poznavao: obraćenje, post, pokora. Sjećam se da sam već u toj dobi postio o kruhu i vodi i osjećao dubok mir u cijelom biću. U srcu sam osjećao žar koji me poticao govoriti o Bogu i o Gospinim porukama i prikazivati žrtvice za duše. Poruke su u meni budile duboku svijest o tome što znači biti kršćanin katolik, pozivale su me da na aktivan način živim sakramente i poticale me na prisan odnos s Bogom. Osjećao sam da ljubim samo Krista i da želim biti samo njegov i počeo činiti stvari kojih sam se prije sramio: pomagati starcima, davati milostinju, dijeliti hranu ljudima na ulici i druga mala dobra djela. Ušao sam u sjemenište misleći da je to moj poziv, ali to nije bila Božja volja. On je za mene imao drugi plan.
Završio sam višu školu za njegovatelja u gerijatriji i počeo raditi u jednoj bolnici. Međugorje sam izgubio iz vida sve dok mi u ruke opet nije došla bakina knjiga. Na poleđini je bila jedna adresa. Pokazalo se da u Guadalajari postoji molitvena skupina Marije, Kraljice Mira. Na jednom od sastanaka skupine upoznao sam čovjeka koji je radio nešto slično kao i ja. Odlučili smo se udružiti i nositi poruku ljudima koji nisu upoznali Božju ljubav. Odlučili smo poći u javne kuće, ići ovisnicima o drogama, napuštenima i siromašnima. Apostolatu smo dali ime Apostolat Marije, Kraljice Mira – Daj mi svoje ranjeno srce. Ja sam pripremio govor, no kad sam se našao pred prostitutkama i transvestitima, cijeli je moj govor pao u vodu. Zastao sam pred njima kao i svi drugi klijenti. Prvo što mi je palo na pamet bilo je upitati: „Koliko tražiš?“ Jedna od njih je odgovorila: „250 pezosa, odnosno ovisno o tome što hoćeš.“ Ja sam joj rekao: „To je jako malo.“ Ona meni: „Ne znam koliko ti obično plaćaš.“ Na to sam joj rekao: „Ništa. Ne plaćam ništa jer je tvoja vrijednost neprocjenjiva. Ti vrijediš svu krv Kristovu prolivenu na križu.“ Kada sam to rekao, pokazao sam joj sliku Kraljice Mira i objasnio da nisam došao suditi, nego podijeliti poruku ljubavi, milosrđa i mira.
Govorio sam o Međugorju i o porukama, kazao da imaju Majku na nebu i da ne želim da im duše umru, a da je nisu upoznale. Jednom sam se prilikom osjetio pozvanim o tome govoriti ne samo prostitutkama i homoseksualcima nego i onima koji se u toj marginalnoj zoni Guadalajare bave krađama, pa sam ušao u jednu od slijepih ulica u kojima se drogiraju. Tamo me zaustavio jedan od dilera s nožem u ruci i rekao: „Daj mi sve vrijedno što imaš!“ Ja sam podigao ruku s krunicom i rekao: „Samo mi nemoj uzeti moju međugorsku krunicu!“ On me tada upitao: „Što je to, Međugorje?“ Ja njemu: „To je mjesto gdje se ukazuje Djevica Marija i daje poruke.“ To ga uopće nije zanimalo. Strgnuo mi je torbu i počeo vaditi sve što je bilo unutra: Bibliju, krunice, sličice Kraljice Mira i Milosrdnog Isusa. To ga je zasmetalo i rekao mi je: „Nije moguće da nemaš ništa vrijednoga, da nemaš novaca. Priznaj što imaš sa sobom!“ Ja sam mu odgovorio: „Imam samo žeđ.“ On meni: „Nemoguće da nemaš ni za čašu vode! Idemo ti kupiti bocu vode.“ Poveo me u trgovinu i kupio mi bocu vode i postali smo kao braća. Odonda odlazi sa mnom u javne kuće. Pomaže mi čistiti ulicu tamo gdje postavljamo oltariće Kraljice Mira i molimo krunicu s prostitutkama.
Jednom sam na Facebooku dobio poruku nepoznate osobe bez ikakve fotografije. Poruka je izražavala želju za upoznavanjem jer je ta osoba vidjela moju fotografiju koja joj izgleda jako privlačno. Tu su bila i pitanja o mom poslu i slobodnom vremenu. Mislio sam da je riječ o djevojci, ali ne, bio je to momak. Objasnio sam mu da ne želim vezu s njim, no on je i dalje inzistirao, slao mi tisuće poruka i tražio susret.
Konačno sam mu rekao: „Znaš, ja već imam nekoga i ne mislim ga ostaviti ni za što na svijetu jer ga ljubim.“ On mi je odgovorio: „Znao sam! Znao sam da si homoseksualac! Daj mi barem priliku!“ Rekao sam da ne jer sam se obećao svomu zaručniku. Rekao sam mu isto tako da moj zaručnik zna za sve naše razgovore. On mi je odgovorio neka upitam svoga zaručnika zanima li ga veza utroje! Tada sam se nečega dosjetio. Rekao sam da moj zaručnik pristaje i ugovorili smo datum i sat susreta. Našli smo se jednoga poslijepodneva pored katedrale. Pitao me: „A gdje je tvoj zaručnik?“ Odgovorio sam mu „Unutra, u katedrali.“ On je nevoljko prihvatio i ušli smo. Bio je nervozan. Kada smo došli pred oltar, rekao je: „Ma gdje je taj tvoj zaručnik?“ Ja njemu: „Tamo, na križu! On već dugo čeka da mu dođeš da ti pokaže koliko te ljubi, da ti kaže da te otkupio cijenom svoje krvi, da te u svetohraništu čeka svaki dan.“ Oči su mu se ispunile suzama. Htio je otići, ali sam ga zadržao. Govorio sam mu o ispovijedi. Poklonio sam mu međugorsku krunicu. Ostao je plačući pred svetohraništem…
U svibnju 2012. jedan je redatelj iz Španjolske saznao što radim i pozvao me da sudjelujem u dokumentarcu o Marijinoj ulozi u našim vremenima. Dokumentarac se zove Tierra de Maria– Marijina zemlja. Te me je godine pozvao u Međugorje, poklonio mi putovanje. Imao sam 38 godina. Ispunio se moj životni san. Došao sam u Međugorje. Od tada moj život više nije isti. Gospu ne može nitko zaustaviti. One koji koračaju s njom nitko ne može zaustaviti. Naš apostolat raste iz dana u dan i vidimo prisutnost i majčinsko vodstvo Presvete Djevice Marije, Kraljice Mira. Iskoristite milosno vrijeme koje vam Bog daje preko Marije. Otkrijte svoje zvanje i poslanje. Ti koji znaš koje ti je zvanje, pitaj Gospu koje je tvoje poslanje.
