Mlada profesorica informatike u Srednjoj školi u Orašju davno je mogla potražiti utočište u zemljama zapada ali, kaže nam, Posavina je jedinstvena, najljepša, nezamjenjiva i nigdje se ne bi mogla osjećati tako prirodno i sretno. Moja Afrika Iako je računalstvo njezina specijalnost, prof. Magdaleni glazba je velika ljubav pa neuobičajeno za posavsku sredinu s uličnim bendom i gitarom prikuplja humanitarne priloge.
Pjeva u čak tri župna zbora u Tolisi, Orašju i Grebnicama i u najboljem zboru Posavine “Adoro” skupa s još dvije sestre glazbenice. Uz sve to, nezaobilazna je karika filmskog festivala u Orašju koja uvijek ostaje po strani od prvih festivalskih vijesti, jer zadužena je za tehnički dio festivala. Kako je Magdalena zaljubljena i u putovanja, nakon što je putovala Ruandom i radila kao volonterka u Kivumu, duhovni mir potražila je ove godine na hodočašću Camino de Santiago, pri čemu je propješačila 799 km, S nama je podijelila iskustva s tih putovanja. Boravak u Ruandi, zemlji s tisuću brežuljaka i milijun osmijeha, čini mi se kao moj još jedan život proveden u Africi. Selo Kivumu je povezano s mojom župom Tolisa pa sam odlučila tamo volontirati. Ceste bez asfalta, kuće od blata, voda na kapaljku, kao i struja koju imaju malobrojni, čudnovati prijevozi...
Na sve se to čovjek navikne i nekako mu priraste k srcu, pa se teško vratiti u svoju stvarnost. Ljudi u Africi stalno komuniciraju, i svejedno im je što netko ne govori njihov jezik. Toplina ljudi, njihova nevinost u očima, iskrena sreća koju pokazuju kada vide bijelca ,a sve nas zovu “muzungu” i ponajviše taj čaroban osmijeh, sve je to što će me ponovno vratiti Africi, priča nam Magdalena. Šetnja duga 799 km Nakon Afrike Magdalena je duhovnu obnovu potražila na hodočašću Camino de Santiago u Španjolskoj, poznatom još kao “Put sv. Jakova” na koje odlaze tisuće ljudi iz cijeloga svijeta. Magdalena je bila među malobrojnim koja je propješačila gotovo cijelu Španjolsku, a to je bila šetnja duga 799 km. - S ruksakom od 10 kg na leđima to nije niti malo bezazlena ruta, jer si zapravo bez vodiča 30 dana.
Svaki dan hodočašća donio je nove krajolike, ljude, nove bolove i žuljeve, nova iskustva, jezike, prijatelje, nove rastanke. Ja sam htjela vidjeti jesam li dovoljno jaka kako bih prošla sve izazove, i je li moja vjera toliko jaka da kada ostanem sama u pustoši, jer bilo je i takvih dijelova, mogu reći Bože, idemo skupa ovo izdržati. I izdržali smo. Upoznala sam puno ljudi i životnih priča. Ipak, izdvojila bih majku i kćerku Draženku i Martinu Markulin iz Zagreba. Zbog brige roditelja prijavila sam se na skupinu Camino, gdje su istog dana putovale i njih dvije, pa smo bile skupa, ali opet svaka sa svojim mislima dnevno u pješačenju i do osam sati do 40 km.
No, sada se toga s radošću sjećam i u mislima već spremam neko novo putovanje čim ostavim školski dnevnik, rekla prof. Magdalena za Večernji list BiH.
