Živio sam u grijehu s djevojkom. Nisam išao u Crkvu, molio se nisam, nisam uopće sakramentalno živio iako sam govorio da vjerujem u Boga. Boga uopće nisam poznavao, cijeli svoj život. Kao da niti nisam bio vjernik. Sve mi je svjetovno bilo bitno, sport, posao, izlasci, druženja.
I tako me jedan dan prije točno godinu i pol dana, moja tadašnja djevojka danas supruga zamolila da ju odvezem u tamo neki Šurkovac u Bosnu na misu. Nikada do tada nisam čuo za Šurkovac ni za fra Ivu Pavića, i nisam imao pojma kuda idemo i zašto, no s obzirom na to da su njeni roditelji iz BIH, mislio sam da idemo zbog njih pa sam pristao. Da ponovim nisam imao pojma kuda idem. No, sada vidim kako je nečastivi znao što će se dogoditi pa smo se djevojka i ja posvađali jako još noć prije, svađali se stalno u autu, zaboravio sam dokumente pa smo se morali vraćati, pa smo zapeli na krivome putu, pa su nas na granici pregledavali i tražili neke zelene kartone koje nismo imali. Uglavnom, toliko komplikacija je bilo da sam samo čekao da dođem tamo da završi ta misa i da sjednem uz pivo i ćevape. Ništa mi drugo nije bilo u planu.
Bio sam ljut i devastiran na djevojku zbog svega. Naravno zbog svih događaja koji su se odvili još smo i kasnili. Parkirao sam pred crkvom, nervozan jako, nisam pričao s djevojkom uopće i rekoh sebi idem odraditi tih 45 minuta da se te muke riješim da idem doma spavati. I onda, na prvoj stepenici u dvorištu osjetio sam nešto, mogu samo reći da je nešto na mene sišlo i da sam bio lakši. Bio sam malo zbunjen ali kako nisam do tada imao veze s duhovnom stranom života nisam na to obraćao pažnju. Ušli smo u Crkvu. Na prvi pogled vidio sam da je fra Pavić drugačiji od drugih svećenika koje sam do sada vidio, drugačije je pričao, no kad sam vidio ljude pomislio sam, ajme koji su to prevaranti. Stajao sam u kutu Crkve, promatra to mnoštvo i čak pomislio kako bi otišao sa svećenikom gore debatirati. Jer sve što je govorio bilo mi je čudno, ljutilo me iznutra. Sve mi je bilo smiješno, gledam one žene odjednom počele padati a ja mislim, žene neke labilne. I onda vidim muškarce koji padaju, onda me uhvatio strah. Zabio sam se uza zid i mislio samo da ja ne padnem. Ajme što je ovo? Ti osjećaji su trajali sve do jednog trenutka, sekunde koja je u potpunosti promjenila moj život. Fra Ivo Pavić digao je Presveto i tada sam bio paf, osvojen od Krista. Sve je oko mene nestalo, Bog i ja, potpuno sami, on u meni , ja u Njemu. Nisam uopće znao di sam, što radim, kao da lebdim, samo Bog ispred mene. Vidio sam ga cijelim svojim srcem, on se pokazao. To je jedna sekunda koja mi je promjenilla život.
Tada sam zašutio i prestao se ismijavati. Pogledao okolo, vidim ljudi me gledaju, a ja nemam pojma što mi se dogodilo. Znam samo da sam upravo očima srca vidio Boga. Odjednom mi je misa samo postala lijepa, ljudi prekrasni, upijao sam svaku riječ. Okrenuo mi se život, što drugo reći. Na kraju nisam želio izaći iz crkve, nisam se želio vratiti u Zagreb iako kad sam dolazio prezirao sam djevojku što na tome uopće moram biti. Kad smo se vraćali u Zagreb, ja sam gorio, svu robu sam mogao skinuti sa sebe koja je to vatra bila. Mislio sam da mogu letjeti. To je bila ogromna vjera i Duh Sveti koji je baš jako u meni gorio, kao vatra. Čim smo došli doma djevojka i ja razdvojili smo krevete i počeli živjeti predbračnu čistoću, odmah sam kupio Bibliju, počeo čitati, misliti, tražiti. Probudila se znatiželja za cijelim svijetom. Počeo sam intenzivno moliti, ići u crkvu, ispovjedati se jednom tjedno, ići na duhovne obnove. Moji prijatelji ne mogu vjerovati da mi se to dogodilo, znali su kakav sam i dan danas su šokirani kada im svjedočim svoju promjenu. Ne shvaćaju i ne uzimaju za ozbiljno. No, tada mi je djevojka priznala. Kako je naša veza prije odlaska u Šurkovac bila pred raspadom, na klimavim nogama, ona je još puno prije počela moliti utorke svetoj Marti za moje obraćenje. I moje obraćenje je odgovor na njenu molitvu. Ona je danas moja supruga i u sretnom smo braku, i hvala joj na tome. Osjećaj Duha Svetoga još me uvijek neopisivo drži i moj najveći strah je da tu vatru ne izgubim koja me oživjela. Cijeli svoj život sam promjenio i usmjerio na Krista, sada i na obitelj u Kristu. Mladim ljudima koji su bili poput mene ne mogu nametnuti ništa, mogu svjedočiti ali sada znam da smo za obraćenje duša zaslužni mi koji vjerujemo i vidimo. Kako je moja djevojka izmolila mene, tako i ja moram intenzivno moliti za obraćenje drugih, i odgovor će sigurno doći. Postoje svećenici i karizmatici poput fra Smiljana, fra Pavića, patera Ikea, don Stojića a koji su otvoreni Duhu Svetom ali i laicima poput Josipa Lončara, Dražena Bušića, Rajka Bundala kod kojeg upravo sada putujem na predavanje a koji su, uvjeren sam, u mogućnosti obratiti mnogo mladih duša. Samo da dođu da prisustvuju na tim karizmatskim i duhovnim obnovama jer tamo je Duh Sveti, tamo je živi Bog, Isus Krist. To su prava mjesta za mlade željne žive vjere.
