Usporedbe radi, utičnica ima 220W i nerijetko ubije čovjeka. Nema se vremena čekati hitnu pomoć već me voze u Osijek u bolnicu. Na putu se mimoliaze sa hitnom koja dolazi po mene no mi dalje vozimo za Osijek. U KBC Osijek pri hospitalizaciji kažu da nemaju ni mogućnosti niti resursa za ovako teškog pacijenta. Preostaje jedino Zagreb i moliti Boga da preživim put.
Bolničari zovu svog najboljeg i najiskusnijeg vozača koji je tada nije radio i bio je u svom domu. On govori: "Pošto je dijete u pitanju spremite kola dolazim."Put za Zagreb je prošao ok ali u operacijskoj sali staje srce i nema više znakova života. Kreče reanimacija! Nakon nekog vremena proglašava se smrt. Sestra zapisuje vrijeme smrti kad nakon nekoliko trenutaka srce jednom odkuca... Ponovno kreče reanimacija i borba koja je trajala 45min!
Konačno dobivaju puls i ja se vraćam u život. Sada slijedi 14 dana kome.
Ukratko o tome što je bilo a sad ću ispričati nastavak a to je ono još bitnije.
Nekoliko dana nakon stradavanja mojoj majci u san dolazi Gospa i kaže: "Pođi u Međugorje i prikaži mi svoga Maria a ja ću se pobrinuti za njega." Moja majka nikome ništa ne govori već se pakuje i kaže da odlazi u Međugorje.
Svi ostaju u čudu i govore mojoj majci: Dijete ti leži u komi, smrt se očekuje svake sekunde i umjesto da budeš uz njega ti u Međugorje ideš. Ali moja mama se ne obazire već čini kako je Gospa rekla.
Majka je u Međugorju i zadnji dan njenog boravka kad se već sprema kući javljaju joj da sam se upravo probudio iz kome. Dolazi direktno u Zg meni u bolnicu. Doktorica kaže da sam još uvijek jako kritično i ako dobijem još jednom povišenu temperaturu sljedi smrt. Ukoliko ne bude temperature ostat ću u bolnici minimalno 6-12mj.
Mama doktorici odgovara: "Temperature neće biti!" Dok to s vjerom izgovara još u sebi razmišlja: Sveta voda to neće dopustiti a moj Mario će za Božić biti kući.
Tako je i bilo, nakon 2 tjedna kome i 107 dana boravka u bolnici niti jednom temperatura nije bila povišena jer svaki dan prilikom posjete bi roditelji svetom vodom mi na čelu i usnama napravili znak križa. Bogu hvala nekoliko dana prije Božića sam i došao kući.
Da je sve to medicinski fenomen došli su se uvjeriti i team stručnjaka iz Amerike koji su promatrali moj slučaj i ništa im nije bilo jasno. Nikom nije bilo objašnjivo da oporavak teče takvom strelovitom brzinom i iznad očekivanja i največeg optimista. Nikom osim mojim roditeljima koji su znali tko vodi brigu o meni.
Ono što bih posebno htio istaknuti a tiče se konkretno naše zajednice, posebno mjesta na kojem se okupljamo svakoga Utorka (naših Vrata ljubavi).
U 107 dana koliko sam u bolnici proveo tamo svaki dan su roditelji u dolazili u posjet. Prije bolnice bi svaki put odlazili na Kamenita vrata. I prikazivali me Gospi moliti i iznova me njoj predavali.
Radi težine operacija i vrlo jakih anestezija operacije sam mogao imati samo jednom tjedno i to su bile uvijek Utorkom kad je i naša molitva.
I evo, nakon 17godina... Skupa s vama ja dolazim slaviti, moliti i zahvaljivati na ista ta Kamenita vrata gdje su moji roditelji mene svakodnevno nebeskoj Majci predavali.
I to baš na onaj dan kad su se odvijale teške operacije u kojima se za moj život borilo "Utorak." Svatko od vas koji dolazi na naša vrata ljubavi ima svoju potrebu i nakanu, i htio bi da znate jedno: Među vama se nalazi mladić koji se uz Gospin zagovor
vratio iz mrtvih.
Zar mislite da vaše nakane i potrebe ne mogu biti uslišane?
(Mario Ćurić) - redar i član zajednice "Srca Isusova!"
