Slava Mu i hvala!
MOJE OBRAĆENJE I PRVO OZDRAVLJENJE
Bilo je to prije otprilike 15 godina: oko svoje 20. godine, oboljela sam od teške alergije. Bila sam alergična na sve: prašinu, pelud... na sve 'normalne' stvari, ali uz to i na – vlagu! Ako je padala kiša, nisam izlazila van. Ako je bilo sunčano, isto tako. Također, jela sam samo piletinu i kuhanu rižu jer mi je sve drugo izazivalo alergiju. Bilo je prestrašno. Kad bi me tada netko upitao kako sam, odgovorila bih da sam dobro zato što nisam na hitnoj. Dani su mi prolazili u ležanju u krevetu i u razmišljanju kad će napad, hoću li danas doživjeti šok i umrijeti.
„Bog stvarno postoji!“
Jednog dana, dok sam sjedila na stubama ispred ulaznih vrata i plakala, do mene je došao stric. Rekao mi da se sutradan održava molitva za ozdravljenje u crkvi pored Pakraca te me upitao hoću li poći s njima. Odmah sam odgovorila: „Idem, ovak više ne mogu!“
Kao jučer sjećam se ručka prije te molitve. Iako nisam znala što me čeka – nisam o tome ni razmišljala – znala sam da ću ozdraviti. Mama je pripremila francuski krumpir s jajima a ja sam joj rekla: „Budem i ja to ručala!“ Svi su se začudili jer pojesti jaja i krumpir, za mene je značilo gušenje i odlazak na hitnu. Najela sam se kako već nisam mjesecima – i nije mi bilo ništa.
Nakon ručka, krenuli smo, stric Đuro, moja mama, sestrična Ivana i teta Katica koju sam zamolila da ide s nama jer sam se uz nju, budući da je medicinska sestra, osjećala sigurno. Sada mi je to smiješno, ali onda sam tako razmišljala.
Došli smo u mjesto Badljevina, parkirali i krenuli prema crkvi. Čim sam izašla iz automobila, krenule su mi suze, i tekle su nezaustavljivo... Ostali su ušli u crkvu a ja sam ostala na klupi ispred crkve, na zraku. Suze su i dalje tekle... A onda sam odjednom osjetila sram; počela sam se osjećati kao neki ubojica, razbojnik; samo mi je kroz glavu prolazilo: „Kakva sam ja to osoba da sad dolazim moliti Boga za zdravlje, a nisam bila u crkvi deset godina, još sam ga k tome psovala, i griješila iz dana u dan.“ U tim sam trenutcima odjednom u srcu spoznala da Bog postoji, da ga uistinu 'ima', da je Isus ovdje i da me gleda.
Pored mene je tada prošao stric Đuro s Josipom (znala sam ga jer je dolazio stricu u posjet, i znala sam da vodi molitve. Pomislila sam: „Super, to je onaj koji jako brzo priča i ništ ga ne razumijem!“). Stric me pogledao i glavom mi pokazao da uđem. Pet minuta potom, na samom ulazu u crkvu rekla sam Isusu: „Nemoj me ozdraviti, nisam to zaslužila, samo mi oprosti sve te gadosti koje sam radila.“ Ušla sam, sjela do mame i tete i – plakala, plakala, plakala. Josipova nagovora se uopće ne sjećam i čak mislim da ga nisam ni slušala nego sam samo ponavljala sama sebi: „BOG STVARNO POSTOJI! ISUS POSTOJI!“
Isusove ruke na mojoj glavi
Započela je i molitva. I dalje sam plakala. U jednome trenutku netko je došao do mene i stavio mi ruke na glavu. Okrenula sam se kako bih pogledala tko je to, ali nije bilo nikoga. Uto začujem Josipa kako govori da je Isus došao do jedne osobe, stavio joj ruke na glavu, i blagoslivlja ju. To sam bila ja. U tom trenutku nisam ni razmišljala o bolesti, nije mi više ni bilo važno, nisam to ni tražila, bilo mi je samo važno da mi Isus oprosti. I kad sam isplakala svoje grijehe, i kad je nestao sram zbog njih, tada su krenule suze od ljubavi Božje, i od sreće. To su tek bile suze. Osjetila sam toliko ljubavi da se nisam mogla suzdržati: cvilila sam i plakala na glas k'o malo dijete. Sjećam se da me boljelo cijelo tijelo.
Kad je molitva završila, krenuli smo kući. Cijelim putem plakala sam i ponavljala sama sebi: „Bog postoji. Isus me voli. Isus mi je sve oprostio!“ Kad smo stigli kući, legla sam u krevet, i pomolila se prvi put nakon deset godina. I sanjala sam najljepši mogući san... Bila sam u automobilu sa stricem Đurom, i zaletjeli smo se u kamion. Svjesna svoje smrti, viknula sam: „Isuse!!!“ Isus me uzeo, i bez straha i boli došla sam u nebo: sve je bilo predivno – taj mir i spokoj koji sam osjećala, jednostavno ne mogu opisati.
Ujutro sam znala: moj stric Đuro odveo me k mome spasenju. Znala sam da sam spašena i da mi je oprošteno.
Nakon toga iskustva, pošla sam na ispovijed; počela sam redovito odlaziti na svetu misu, čitati Sveto pismo... Ono čega nisam bila odmah svjesna, jest to da sam ozdravila od te alergije. I alergija na hranu ili pelud, prašinu i sve drugo, nikad se više nije vratila! Ozdravila sam, a da Ga nisam ni tražila, dobila sam ljubav koja još i danas u meni izaziva plač. Kako je naš Bog predivan, koja je razlika živjeti s njim ili bez njega. KAKO JE LIJEPO ŽIVJETI S NJIM!!!
U ovih 15 godina od obraćenja, bilo je padova, padanja u grijeh, ali nikad nisam izgubila tu veliku Božju ljubav. Ponekad mislim da mi Bog pokazuje desetinu svoje ljubavi, jer da osjetim svu tu ljubav koju ima za nas, srce bi mi se doslovno razletjelo. I dan-danas ni jedna molitva ni blizina Božja ne prođe bez suza; svi koji me poznaju, znaju da kad mi krenu suze, u Božjoj sam prisutnosti. Kad me netko pita zašto plačem, odgovorim mu: „A zašto ti ne plačeš? Kad se sjetim svojih grijeha, kad se sjetim Isusa na križu, na kojem je umro za nas, kad osjetim tu ljubav koju ima za nas – kako da zaustavim suze?!“
Doživjela sam još brojna ozdravljenja od našeg Isusa. Nikad mu neću moći za to dovoljno zahvaliti, ali to je naš Bog, predivan!!!
OZDRAVLJENJE OD TUMORA NA JAJNIKU
Prije tri godine, pojavili su se problemi s probavom, bolovi u trbuhu... Na radiološkom pregledu, ultrazvukom se ustanovilo da imam cistu na jajniku. Doktor me upitao: „Gdje ste bili do sad?“... „Neću vas plašiti, ali mogu gotovo sa sigurnošću reći da je to tumor. Velik je već 52 mm, unutra se vidi neka tvorba koja ne ukazuje na dobro, i već vam je zahvatilo mjehur.“ To je bilo u petak.
Povjerenje u Boga
Šokirala sam se, cijelim sam putem kući plakala, nisam mogla vjerovati da se to događa meni. Kod kuće su me čekala moja dječica, njih troje, najmanje je imalo godinu i pol. Bila sam uplakana. Nisam se mogla smiriti, otrčala sam u kupaonicu i kleknula. Još nisam ni progovorila, a već sam osjetila Božju prisutnost, njegovu ljubav. Samo sam ponovila ono što sam imala u srcu: „Isuse, ti ne želiš da moje troje djece ostane bez majke, imaju samo mene!!!“ (Trenutno ne živim sa svojim vjenčanim suprugom, ali vjerujem da će upravo to biti najveće svjedočanstvo u mom životu.) Da, rekla sam samo tu rečenicu, tvrdnju – da vjerujem kako nije Božja volja uzeti majku troje male djece. To me vodilo cijeli vikend...
„Oba Vaša jajnika su u potpunosti zdrava!!!“
U ponedjeljak sam ponovno pošla u Zagreb, na ultrazvuk. Doktor me dugo pregledavao... A mene su napadale sve moguće napasti, sve moguće negativne misli prolaze su mi kroz glavu: „Gotovo je, sve se proširilo preko vikenda, odmah ću na operaciju...“ Doktor je pozvao kolegu – gledali su i gledali... to je možda trajalo deset minuta, ali meni su to bili sati. Na kraju, doktor me zamolio da mu dam slike od petka. Kad ih je usporedio s onim što je sada gledao na ekranu, rekao mi je: „Vidite, gospođo, da nemate te slike, ja ne bih vjerovao da ste imali to na jajniku. Oba Vaša jajnika su u potpunosti zdrava!!!“
Koje suze su mi tada potekle, koje olakšanje sam osjetila!!! HVALA TI, MOJ ISUSE!!! Imali su oni svoje neko stručno mišljenje što se dogodilo, ali to me uopće nije zanimalo, samo sam razmišljala o svom Bogu, predivnome BOGU.
Evo, moje ozdravljenje se dogodilo na podu kupaonice, samo jednom rečenicom: „Moj Bog neće dopustiti da troje male djece izgube svoju majku!“
Sljedeće ću razdoblje u životu uvijek pamtiti. Koje su to bile borbe; odjednom kao da se u mome životu sakrila sva Božja ljubav, milosti, radosti, a nakupili se strahovi, bolesti jedna za drugom...
OZDRAVLJENJE NA JELENOVCU
U glavi samo pitanje: „Isuse, pa di si, što se dešava?!“ Molila sam tako, bolesna, ali nisam osjećala ništa od one svoje vjere. Odlasci na svetu misu pretvorili su se u noćne more – nisam znala da u meni ima toliko negativnih misli i osjećaja. Kad sam shvatila da ne mogu sama, odlučila sam na nagovor sestrične Ivane poći na molitvu na Jelenovac, koju je vodio Josip. Nedostajala mi je takva molitva jer otkad sam rodila treće dijete, išla sam rijetko...
U glavi samo pitanje: „Isuse, pa di si, što se dešava?!“ Molila sam tako, bolesna, ali nisam osjećala ništa od one svoje vjere. Odlasci na svetu misu pretvorili su se u noćne more – nisam znala da u meni ima toliko negativnih misli i osjećaja. Kad sam shvatila da ne mogu sama, odlučila sam na nagovor sestrične Ivane poći na molitvu na Jelenovac, koju je vodio Josip. Nedostajala mi je takva molitva jer otkad sam rodila treće dijete, išla sam rijetko...
„Fućkaj bolest, odnesi ovaj strah!“
Zaputila sam se automobilom. Osjećala sam strašnu unutarnju borbu, kao da idem u smrt, ali smrt bez Boga. Kad sam stigla, noge su mi se tako tresle da sam jedva izašla iz automobila. Sjela sam u prvi red, uzela Bibliju u ruke i panično počela čitati retke koji su mi najdraži za ohrabrenje. Nisam čula ništa od Josipova nagovora, čula sam samo svoje strahove, i osjećala nemir, tjeskobu... Nekako sam preživjela, ali, vjerujte mi, nisam mislila da hoću. Kad je započela molitva, prvo što je Josip rekao po spoznaji bilo je da Isus liječi nečiju krv. Sestrična me dotaknula da vidi jesam li čula, a ja sam pomislila: „Joj da, pa ja sam bolesna!“ Naime u to sam vrijeme imala jako lošu krvnu sliku; dan prije vadila sam krv u Križevcima, i tog sam ponedjeljka trebala poći u bolnicu. Dalje sam razmišljala: „Ma fućkaj bolest, Isuse, odnesi ovaj strah!“ Možda je ovo nekoga zaprepastilo, ali zaista sam to rekla Isusu na taj način... To je bio jedan jedini trenutak na toj molitvi da sam razmišljala o bolesti. Nakon meditacije, došao je red na polaganje ruku. Nisam imala hrabrosti za to, razmišljala sam kako će se dogoditi nešto loše, čak sam upitala sestričnu je li kad netko umro prilikom polaganja ruku... Naposljetku sam stala u red. Kad sam ugledala Josipa kako mi se približava, pomislila sam: „Joj, ne... ide!“ Kad je došao do mene, htjela sam pobjeći, ali sestrična koja je stajala do mene primila me za ramena i nije mi dopustila da se maknem. Prvo što je Josip rekao kad je došao do mene bilo je: „Isuse, uzmi taj strah!“ Suze su počele teći, pojavila se jaka bol u prsima – kao da netko trga flastere s mene, kao da je svaki flaster bio strah od nečega: najprije sam osjećala bol uslijed „skidanja“, a onda olakšanje. Suze, suze i suze. Nisu svi strahovi nestali odjednom, za to je bilo potrebno duže razdoblje, ali opet sam osjećala Isusa, OPET JE OVDJE kraj mene!
„Opet si me izliječio, a da nisam to tražila“
To je bilo u subotu. U ponedjeljak sam se uputila u bolnicu. Donijela sam specijalistici nalaze od petka a ona je prokomentirala kako su loši i upitala me s kim sam došla. Kad sam joj odgovorila da sam došla sama, automobilom, zaprepastila se i rekla mi da ćemo ponoviti nalaze. Poslala me u bolnički laboratorij. Kad je nalaz stigao, rekla mi je: „Pa vidite. Ovo je već bolje!“ dodavši da su u križevačkome laboratoriju nešto pogriješili. Nalaz mi je bio bolji, odnosno vrijednosti su bile više za 40%. Nisam mogla vjerovati: „Pa ipak si me izliječio, opet, a da to nisam ni tražila!“... Doktorica je okrivila laboratorij, iako su tri vađenja krvi pokazala jednako lošu krvnu sliku. Stoga ne vjerujem da su u laboratoriju pogriješili, nego me Isus još jednom ozdravio. Zato što je naš BOG PREDIVAN BOG! (Gospođa Đuranec posjeduje svu medicinsku dokumentaciju.)
