Ovo je priča o Ernestu Pirainu s Kalabrije, svećeniku, bivšem policajcu, a sada pustinjaku u šumama Pollina koji je svoju priču o životnoj preobrazbi pred Božjim Licem ispričao za talijanski Avvenire, piše HKM
Crkva sv. Marije Bezgrešne na rtu Scilla jedno je od onih mjesta koje je teško zaboraviti. Na Kalabriji smo, ali nas malo podsjeća na one crkve u Liguriji koje je opjevao Vincenzo Cardarelli, “koje izgledaju kao brodovi koji će isploviti”. Još ga je teže zaboraviti ako po ulasku otkrijete da je u kapelici na kraju desne lađe vječno klanjanjeuz koje se nalazi velika knjiga posjećenosti s imenima štovatelja i potpisima iz sata u sat. Klanjanje je na ovom mjestu počelo 1. studenoga 2006. i tu je, tih istih dana, pred Euharistijom, započeo svoj profesionalni put policajac Ernesto Piraino, sin kalabrijskog iseljenika, danas svećenik i pustinjak u općini Belvedere Marittimo u pokrajini Cosenza u biskupiji San Marco Argentano-Scalea, gdje je biskup Leonardo Bonanno prihvatio njegov “poziv u pozivu” prema pustinjaštvu. Njegov ermitaž je mala kuća s povrtnjakom na 700 metara u šumama Pollina s pogledom na more, ali daleko od masovnog turizma.
Don Ernesto ima 42 godine, u policiju je ušao s 19 godina, a svećenik je od 2017. Duge brade i brza pogleda, ostavlja dojam iz vremena kada je bio “kruti policajac s dubokim osjećajem za pravdu i željom napraviti karijeru”, kako sam za sebe kaže. Više nema istrenirano tijelo kao nekad, jer otkako je otkrio euharistijsko klanjanje njegov je trening vježba duha. “Euharistija je odgovor na sve čovjekove potrebe. Odgovor na sva naša pitanja. Klanjajući se, shvaćaš i živiš ono što kaže psalam: I pjevat će igrajući kolo: Svi su izvori moji u tebi!’Euharistija je izvor.”
Ljubav na prvi pogled?
Svoj poziv sam otkrio kroz euharistijsko klanjanje. Svaki dan pred Isusom nešto se pokretalo u mom srcu. Prvi put sam susreo Božje Lice pred posvećenom hostijom…teško je ne zaljubiti se.
To je bilo neočekivano? Kako se to dogodilo?
U to vrijeme radio sam za ured interventne policije u Messini i živio u Scilli. Odrastajući u katoličkoj obitelji, imao sam vjere, ali nisam je u potpunosti živio. Kad je moja župa započela s vječnim klanjanjem, privukla me je znatiželja. Nekoliko mjeseci ranije prekinuo sam sa zaručnicom nakon šestogodišnje veze koja je već bila na korak do braka. Proživljavao sam teške trenutke i tog dana je Isus počeo mijenjati moj život. Nisam odmah shvatio što se događa, ali od tog trenutka privlačnost Euharistije pokazala se sve jača i jača. Od svega nekoliko minuta, koliko sam prvi put ostao, do pola sata, sat, cijelu večer… Kad sam u Messini ostajao zbog posla, odlazio sam na klanjanje u crkvu Krista Kralja otaca rogacionista. Malo po malo Isus je postao nezamjenjiv, iako sam nastavio svoj uobičajeni život. Činjenica je da, gdje god sam išao, nailazio sam na trajno euharistijsko klanjanje. U Frosinoneu ulazim nasumce u kapelu i uočavam klanjanje. U Pescari, gdje sam išao na specijalizaciju, crkva u kojoj sam slučajno otkrio trajno klanjanje postala je moje stalno odredište kroz cijelo to razdoblje.
Rekli ste da ste se u Euharistiji upoznali Božje Lice?
Svatko Božje Lice opisuje i živi na drugačiji način: netko ga vidi u bolesnima, netko u siromasima, netko u službi svećenika… Za mene, ono je bilo tu i nastavlja biti u svjetlu te hostije. Vidljivo Božje Lice u kojem sam se izgubio bezbroj puta. Lice dobrodošlice koje vam omogućuje da uđete u dubine svog duha. Razmatraš o tome i nikad ne želiš otići… Pogotovo sad kao pustinjak… i uvijek je veliki napor odvojiti se od Njega.
Kako je Euharistija djelovala u Vašem srcu dok niste došli do svijesti o svećeničkom pozivu?
Zarila je u moje srce zaista snažno. Isprva je ušla i uvela reda, vratila neku ravnotežu u nemiru neostvarenog braka. Imao sam 27 godina i srce koje je lutalo u potrazi za novim horizontom kojemu bih težio. Pred Euharistijom sam shvatio da je Gospodin jednostavno tražio da mu dam malo prostora: nisam morao učiniti ništa osim vjerovati mu.
I kako je djelovao?
Dođe mi da kažem: kao liječnik. S onim svojim pogledom kojim te promatra kao CT uređaj. On postavlja dijagnozu i intervenira. Nije mi rekao da će započeti liječenje. Stavio sam se na raspolaganje i On je počeo. Nakon četiri godine bio sam kao nov. Mogao sam trčati bez štaka i On me pozvao da ga slijedim. Imao sam dojam da me oduvijek zvao, samo da mu nisam mogao čuti glas.
Pada mi na pamet prispodoba o sijaču…
Gospodin ima strpljenja. Sije dok to sjeme ne padne tamo gdje treba pasti. Meni se to dogodilo nakon četiri godine terapije pred njegovim licem.
A žene?
U te četiri godine upoznao sam i druge vrlo lijepe djevojke, bilo mi je lijepo s njima, ali dio mog srca je ostao nezadovoljan. Klanjanje je zauzimalo sve više mjesta u mom životu i Isus mi je dao razumjeti da samo On može izliječiti to nezadovoljstvo. Ali prije nego što sam to shvatio, shvatila je djevojka s kojom sam započeo novu ozbiljnu vezu. U jednom trenutku mi je došla reći da, ako želim biti svećenik, jednostavno joj moram reći. Tada nisam još razmišljao o tome.
Ukratko, Lice je za nju bilo kao sjeme sijača, kao svjetlo milosti…
Da, ali to je sunce koje obasjava svakoga. Svatko ima svoje vrijeme. Ali kad odlučite otvoriti vrata srca, On ulazi. Ako ne otvorite, neće se sablazniti. On stoji vani i čeka. Shvatio sam da pustiti ga unutra znači dopustiti mu da te gleda. Tih sam godina postupno dopuštao Isusu da me gleda do te mjere da sam svaku minutu svog slobodnog vremena provodio pred njegovim pogledom. Prepustio sam se promatranju ne znajući što znači dopustiti Bogu da te gleda. Privlačilo me to svjetlo, ali nisam znao zašto niti kamo će me odvesti. Samo sam pokazao svoju spremnost…
Postoji li veza između policajca koji ste nekoć bili i svećenika, a zatim i pustinjaka koji ste danas?
U meni je oduvijek postojao dubok osjećaj za pravdu, koji se s vremenom preobrazio u pogled na cjelokupnost ljudskog bića. Bio sam beskompromisan policajac, a onda je došlo Milosrđe te sam svoju dužnost počeo izvršavati gledajući krivca drukčijim pogledom, kao brata kojemu treba pomoć, otkupljenje. Sve u svemu, Božje Lice je polako prešlo u moju profesiju jer, toga sada sam svjestan, učio sam gledati istim očima kojima me je to Lice gledalo. Počeo sam u bratovu licu gledati Isusovo Lice.
Niste rekli kad ste odlučili ući u sjemenište…
Bilo je to 2010. Neko vrijeme sam imao duhovnog oca i s njim razgovarao o ovom pozivu, toj sve većoj želji da se posvetim Bogu. Studirao sam pravo, no otišao sam i krenuo na teološki studij. 2011. godine, u dobi od 32 godine, započeo sam sjemenišnu formaciju. Neko vrijeme sam nastavio biti policajac. Sjemeništarac i policajac. Kad sam zaređen, svi moji kolege policajci bili su tu i bila je to fešta kakvu nisam mogao zamisliti.
A danas kad ste pustinjak?
To je put na kojem mu i dalje vjerujem i dopuštam da me vodi. Naučio sam vidjeti njegovo Lice u Euharistiji, zatim u licu brata. Pustinjak uči vidjeti ga u svemu. Njegovo me Lice prati u satima meditacije, u službi ispovijedi, u vremenu posvećenom dobrodošlici i duhovnom vodstvu… potom se idem napuniti uranjanjem u tišinu i samoću svog malog Tabora.
