Čekajte, mene kao svećenika, kad govorim ‘neugodne’ poruke obraćenja, pokore, molitve, vjere, posta, čitanja Sv. pisma... uglavnom nitko ne voli slušati, a kad to tamo kaže Gospa, u kojoj se Riječ Božja utjelovila, narod Božji iz cijeloga svijeta te poruke prihvaća... To ne može činiti nikakva kolektivna halucinacija ni neka psihotehnika, ni bilo koji ljudski autoritet ili sila. To može ipak samo Bog svojom milošću (Ivan Pavao II.: ‘Tamo gdje se moli, tu je Bog’). ‘Dobro se stablo prepoznaje po dobrim plodovima’, reče Krist. Ne želeći prejudicirati konačni sud Crkve, želim reći da se Gospa u Međugorju ukazuje s djetetom Isusom, pravim Bogom i pravim Čovjekom, u naručju. I to je bit njezine poruke, dara i pomoći našem svijetu: nema ona što važnije kazati ni potrebnije učiniti, ni što veće dati ovom svijetu. Mene osobno nitko i ništa ne može razuvjeriti u ono što sam iskusio i doživio, nakon 2 godine i sumnji i skepse i prigovora, klečeći pred kipom Gospe u međugorskoj crkvi na svom privatnom, trećem, gotovo razočaravajućem, odlasku iz Međugorja...
Ne bih htio biti zloban niti generalizirati, ali po meni, ne želeći nikoga uvjeravati, ako sva međugorska događanja svedem samo na osnovnu poruku Gospe iz Međugorja, ‘tvrdi’ dokazi protiv te poruke dolaze možda od onih koji baš ne vole moliti, postiti i obratiti se Evanđelju. Obraćeni ljudi u Međugorju ne sumnjaju u autentičnost ukazanja. A što se Gospa tamo‘svakodnevno’ ukazuje - tko može majci dozirati koliko će puta tjedno, mjesečno ili godišnje poljubiti svoju djecu, koliko će im puta reći da ih mama voli i da ih Bog ljubi?
Ničim se ne može dovesti u pitanje njezina majčinska ljubav, briga i pomoć. Gospa dolazi uvijek kao Majka, više kao Majka nego Učiteljica, ne iznuđuje od ljudi vjeru u Boga prisilom ili zastrašivanjem, nego donosi majčinski poljubac utjehe i mira, radosti i ljubavi otvorenog Neba...
p.Ivan Androić
