Zadnjih sam nekoliko godina jako željela ići, ali svaki bi se put nešto iskompliciralo i ja bih na kraju ostala kod kuće. Tako sam ove godine odlučila da ništa neću planirati. U molitvama sam prikazivala svoju želju riječima: Isuse, znaš da već godinama želim ići. Ako me želiš tamo, Ti ćeš me i odvesti. I pustila sam. Kako se sve skupa približavalo prijavila sam se i iščekivala. Otprilike tri tjedna prije polaska sam ponovno utvrdila upitnost svoga odlaska zbog otkazivanja nekog posla kojim sam trebala pokriti troškove puta. Uz to, već sam ranije dogovorila drugo putovanje, a roditelji mi ovo nisu mogli pokriti niti bih to od njih tražila. Iako razočarana, imala sam mir u srcu. U molitvama sam Mu govorila: Ne otkazujem ništa. Ako me stvarno želiš tamo, naći ćeš načina da odem. Kad bi me pitali za planove za ljeto, govorila bih da idem na i Mladifest ako mi pare padnu s neba. Na dan kada sam diplomirala, prijatelj koji je organizirao put me nazvao i pitao želim li da mi jedna osoba plati smještaj. Objasnio je kako se radi o djevojci koja se bavi nekakvim avionima, ali kako zbog obveza ne može ići i kako inzistira da se novac koji je uplatila dadne nekome. Odlučio je da to bude netko od nas studenata i sjetio se mene. U tom istom trenutku kao da sam Ga mogla vidjeti kako se smije i govori mi: Čestitam! Ovo je moj poklon. Trebam li naglasiti povezanost aviona i para koje padaju s neba? Ono što se tada događalo u meni se ne može iskazati riječima tako da neću ni pokušavati. Ostao je problem prijevoza, ali kako On može sve tako je i to riješio da Ga nisam ni molila. Tjedan pred polazak napale su me misli kako zapravo ne želim ići, kako ne trebam ići, kako neće biti nikakvog smisla ni ako odem, kako je zapravo najbolje da ostanem kod kuće. Uz to, i moji kod kuće su se nešto uzvrtili i počeli prigovarati kako stalno nekamo idem, kako moji prohtjevi prelaze sve granice, da je red da sam malo kod kuće. Zbog svega toga sam izgubila svaku volju i želju za polaskom, ali neki dio mene ostao je miran.
Petak, subota i nedjelja, prva tri dana Mladifesta, umalo su me doveli do ludila! Sve oko mene je bilo divno, ali sve u meni je bila potpuna suprotnost tome. Osjećala sam kako ne pripadam tamo, kako nisam dovoljno dobra za društvo s kojim sam bila, kako sam preloša jer svojim neraspoloženjem kvarim njihove doživljaje, kako je stvarno najbolje da odem kući. To je bila ona mračnija strana. Druga je govorila: Samo otvori svoje srce! Koliko sam puta tih dana s oltara čula te riječi: Otvorite svoje srce! A u meni kao da su se sukobljavala dva svijeta – onaj koji mi je govorio da ništa od toga nije za mene, da ne vrijedim dovoljno da bih doživjela išta; i onaj koji me tješio, govorio da ustrajem jer je On sa mnom, onaj koji je bio svjestan da je sve samo kušnja. Ne postoje riječi koje dovoljno dobro mogu objasniti koliko je poražavajuće i deprimirajuće vidjeti ljude koje znaš i s kojima moliš kako doživljavaju i upijaju sve, a ti ko tuka sjediš, blejiš i najrađe bi otišla dok s druge strane znaš da je za tebe dobro da sve istrpiš i ostaneš do kraja jer će se isplatiti.
Moje su borbe vrhunac doživjele u nedjelju. Ozbiljno sam razmišljala da prijatelju koji se zbog posla ranije vraćao kući kažem da me poveze sa sobom. Drugi dio mene ga je, svjestan napasti, izbjegavao na sve moguće načine iako se on, nekim čudom, stalno stvarao meni na putu. Iznervirana sama sobom odlazim na program čuvati mjesta ostalima koji su se odlučili kasnije priključiti. Kako su se hodočasnici skupljali, a mjesta popunjavala, na ona koja sam čuvala sjeli su neki ljudi koje nije bilo briga što sam ja tamo od pola 4, iako je oko nas bilo još mjesta. Vidljivo revoltirana čekam ostatak društva da se priključi. Masa sve više popunjava sjedeće kapacitete. Sjedim na kraju klupe stisnuta uz rukohvat iako sam čuvala 4 klupe od kojih su sada samo dvije naše. Previše nas je, polako me hvata klaustrofobija i osjećam da bih mogla imati neki oblik napadaja panike. Odlazim na osvježenje. Vraćam se i imam što vidjeti: jedan od mojih mi sjedi na mjestu! Već sam na rubu bjesnila koji je pomiješan s nemoći i očajem. Iako mi nudi da se vratim sjesti, odbijam i sjedam na pod. Prži odozgo, peče odozdo. Mokra sam do gole kože, nanervirana za šaku Normabela. Suze kao posljedice koktela emocija same naviru. Molim: Ajde molim Te, ako si me stvarno htio ovdje, zašto mi ovo radiš? Dokle će ovo trajati? Ne mogu više! Stvarno ne mogu! Osjećam da ću puknuti! Molim Te, ali stvarno Te molim, daj mi nešto da znam da ima smisla! I tad osjetim povjetarac. Okrenem se, a pored mene stoji dječak i hladi me spužvom za sjedenje bez riječi me gledajući ravno u oči ogromnim plavim očima. Moram napomenuti da ga do tada uopće nisam vidjela, iako sam cijelu njegovu obitelj itekako doživjela zbog buke kojoj su bili uzork. Od stida saginjem glavu i odlazim u neki svijet koji bih nazvala raspadajućim. Više ga nemam snage ni hrabrosti pogledati, samo plačem, a on i dalje mirno i spokojno maše i gleda me. Suzdržavala sam se da ne jecam ostatak programa. Tu su večer pričesnu pjesmu pjevala dva Japanca uz prebiranje gitare. Mislim da postoji nekakva umjetnička slika koja se zove Krik duše. Ta je pjesma, iako nisam razumjela niti jednu jedinu riječ, progovarala sve što se tada u meni događalo. S emocijom kojom je otpjevana, ona je, u tom trenu, bila krik moje duše. I tada, u tim trenucima, porušile su sve utvrde koje sam izgradila, a da tog nisam ni bila svjesna.
Ispričat ću samo još jedan događaj jer kad bih sve pisala mislim da bi bilo dovoljno sadržaja za manju knjigu. Iako sam porušila sve što me kočilo i shvatila da sam stvarno trebala biti ondje, i dalje sam imala problema s mislima kako nisam dovoljna, kako ne pripadam društvu s kojim sam došla, kako, iako se svi družimo, među njima nema nitko moj. Cijelo me vrijeme proganjala misao kako sam zapravo sama. Iako sam se opirala i znala da nije vrijedno pozornosti, svejedno je bilo prilično uvjerljivo. U utorak, prije pričesti, za vrijeme molitve pokajanja, došle su mi riječi Nikad nisi sama! (Tišina 2-3 sec) Čuješ li me? Zatim sam čula svoj glas koji nisam mogla kontrolirati Čula sam! Nikad više sama.
Kažem, ne mogu dovoljno opisati i ispričati koje sam sve milosti dobila za tih nekoliko dana, što preko Pričesti, što preko svjedočanstava, što po molitvi srca. Jedino što mogu reći jest to da, iako sam u najneizvjesnijem razdoblju svog života u kojem ne utječem na ništa, a čekam sve, imam toliki mir i radost koji samo On može dati. I ono što GARANTIRAM ŽIVOTOM je to da niti jedna ljubav, čak i ona za koju možda mislimo da je vrhunac naše emocionalne pobude, nije ni otirač Onoj koja dolazi od Njega!
Isus vas voli!
I ja isto!
Više svjedočanstava čitajte OVDJE
