Svjedoči da je kao i većina njegovih vršnjaka, mladih ljudi koji su odrastali u San Franciscu, bio udaljen od Crkve i nije znao kako moliti. „Kad bih se morao sjetiti neke molitve iz djetinjstva, to bi bilo Očenaš i Zdravo Marijo, da ne spominjem kako se Vjerovanja uopće ne bih mogao sjetiti. Sjećam se da sam kao mladić uvijek tragao za srećom. Izlazio bih sa svojim prijateljima i činili sve kako bismo pronašli sreću.
Dobro se sjećam kako bi nakon takvih trenutaka osjećaj sreće brzo nestajao i onda krećete ponovno u potragu. Kad sam čuo o ukazanjima u Međugorju, odlučio sam kako moram otići tamo. Moj rođak Carlos imao je istu želju i nas dvojica smo pošli zajedno. Sjećam se kako je moje srce odjednom postalo ispunjeno.
10 godina se nisam ispovjedio i došao sam na ispovijed u Međugorje. Sjećam se osjećaja Gospine blizine“, kazuje Jorge koji je s Carlosom po povratku iz Međugorja osnovao molitvenu zajednicu: „To smo doživjeli kao plod Međugorja.
Trebalo je tu vjeru provesti u djelo, osnovali smo zajednicu i odlučili pomagati siromašnima. Jako sam sretan što nam je ove godine duhovna obnova u Međugorju, budući da svake godine bude na nekom drugom mjestu. Gospu uvijek vidimo kao istinski uzor misionara, uvijek stavljajući druge ispred sebe“, zaključuje Jorge.
Za više svjedočanstava kliknite OVDJE