Naučio ga je jer je želio moliti na jeziku na kojem je slušao pokojnog fra Slavka Barbarića kako s puno ljubavi i žara moli krunicu i na taj način otvara srca slušateljima. Želio je naučiti hrvatski jer je želio dublje ući u molitvu i dublje razumjeti Gospine poruke.
Od fra Slavka je puno toga naučio. Imao je prilike razgovarati s njim svega dva puta u životu i to vrlo kratko, praktički u hodu, jer je fra Slavko uvijek negdje žurio. Ali i u to malo vremena koje bi ti posvetio, bio bi potpuno skoncentriran na tebe.
Danas Manuel ima 36 godina. U posljednje vrijeme u mogućnosti je dolaziti češće u Međugorje i dalje privučen riječima, ali nadasve primjerom fra Slavka, njegovom ustrajnošću, postojanošću, koncentriranošću na Boga u molitvi. A nadasve s njegovom sposobnosti da se nakon molitve odmah baci na rad, na djelovanje. On nije koristio molitvu kao bijeg od obaveza koje trebamo obaviti, nego je za njega molitva bila izvor snage za poslove koje je zatim izvršavao.
O tome Manuel kaže: „Fra Slavko je jedino želio slušati i činiti ono što Gospa traži. Možda ne bi odmah razumio zašto je to bilo tako, ali bi činio (klanjanje, post, odlazak u prirodu…) i u hodu bi polako počeo razumijevati i shvaćati zašto Gospa to želi. On nije prvo tražio da shvati, razmišljao, ispitivao mogućnosti… nego bi kretao! Tako je i kad sam mu povjerio da želim učiti hrvatski i tražio njegovo mišljenje, on samo odgovorio: „Započni!“ On te je stavljao odmah pred izazov, bacao te u vatru. To te nekad znalo uplašiti. Sjećam se da sam mu rekao: „Ali mogao bih pogriješiti!“, a fra Slavko je odgovorio: „Samo onaj koji ništa ne radi, neće pogriješiti! Ali on čini najveću grešku!“
Ovaj odgovor i danas nosim u sebi onda kad se pred određenim životnim izazovima osjetim nemoćan. Tada mi dođu te njegove riječi: „Ti učini ono što znaš, najbolje kako možeš, a to onda daj Bogu i on će dalje voditi. Ne zaustavljaj se na svojim strahovima, jer i svaka mala napravljena stvar ipak je napredak, ipak se nešto napravilo i promijenilo.“
medjugorje-info.com
