Ivica Kovač rođen je 1977. godine u Sydneyu, a oboje roditelja su mu rodom od Livna u Bosni i Hercegovini. Otac mu je došao 1969. godine brodom, a mama avionom 1973. godine u Australiju. Ivica ima i tri godine stariju sestru. U braku sa suprugom Marijom ima sedmero djece – Goran, Toma, Lucija, Pave, Josipa, Ante i Katarina. Dvadeset godina radio je kao menadžer u kompaniji koja se bavi iznajmljivanjem strojeva i alata.
S gospodinom Kovačem razgovarao sam netom nakon pete godišnje muške konferencije Hrvata katolika Australije, tj. „National Croatian Catholic Mens Conference“ u Sydneyu od 24-26.3.2023. koja se održala pod nazivom „All in for Jesus“ u prekrasnom Duhovnom centru „Benedikta XVI“ koji je dao izgraditi sada pokojni kardinal George Pell.
„Sv Josip je „kriv“ za sve i za moj moj prijelaz iz prošlog u sadašnji način života govori nam uz osmijeh Ivica Kovač te nastavlja – sve je zapravo počelo nakon dvije, tri godine braka jer nismo mogli imati djece a doktori su nam rekli da nećemo moći imati djecu prirodnim putem. Nevolja je često jedini put da čovjeka prizove pravoj vjeri, te je tako bilo i u mom slučaju, iako sam odrastao u tradicionalnoj vjerničkoj obitelji.
Sjećam se kako sam vapio Gospodinu – daj mi djecu i ja ću za tebe sve učiniti. Jasno da sam brzo zaboravio na to što sam govorio i vapio, no on me je uskoro počeo na to podsjećati.
Supruga i ja smo saznali za jednog svećenika ovdje u Australiji koji je molio u jezicima upravo za takve bračne parove i slučajeve kao što je bio naš. On nas je primio, molio nad nama, i rekao supruzi začeti ćeš u drugom mjesecu ove godine, i tako je i bilo. Goran prvo naše dijete rodio se kako je rečeno devet mjeseci kasnije te 2005. godine. Nakon njega smo izgubili troje djece u spontanim pobačajima, no nakon njih smo dobili još šestero. Dakle sve zajedno – desetero djece. To me je dakle vratilo vratilo pravoj vjeri i aktivnom životu u Katoličkoj crkvi u Sydneyu – živi Bog na djelu u mom životu i životu moje obitelji. Puno je toga što bih mogao još reći o svom bračnom životu, i kako je Bog djelovao u njemu, no evo samo nekih detalja.
godine Svjetski dan mladih katolika održavao se u Sydneyu a okupio je mlade katolike iz cijelog svijeta te sam i sam htio nekako pomoći. Tom smo prilikom ugostili u svoju obitelj tri djevojke iz Međugorja i još danas sam s njima u kontaktu i to je bio veliki blagoslov za mene i moju obitelj. Godinu za godinom, molio sam, učio, i tako smo supruga i ja došli do „Teologije tijela“ velikog pape Ivane Pavla II. To mi je otvorilo sasvim novi svijet. Prvi put sam čuo a i shvatio da ljubav nije osjećaj nego su djela i znam da sam se pitao – pa zašto mi to nitko nije rekao prije. Imao sam također skoro trideset godina a nikada do tada nisam molio krunicu, te mi je sada ponekad i smiješno kada me u našoj nadbiskupiji zovu i svi poznaju kao Rosary Guy (čovjek krunice) – što sam u međuvremenu i postao kroz sve ove godine. Događaj koji je među ostalim također presudno uticao na mene bio je kada je jedan moj prijatelj tjedan dana prije svog vjenčanja u šetnji umro. Poslije su na obdukciji pronašli da je imao srčanu manu, no taj događaj me je šokirao te sam od tog dana ne znam kako i zašto počeo moliti krunicu. Angažirao sam se u zajednici, uključio sam se u izvođenje kateheza za djecu, za mlade, zatim sam počeo raditi u pastoralu bračnih parova. Često sam se pitao zašto sam ja u svemu tome i kako sam se našao toliko angažiran, no uvijek mi je podsjetnik bilo moje obećanje Bogu i moj vapaj da mi da djecu, a ja ću za njega „učiniti sve“.
Jedan dan u prvom mjesecu 2020. godine odlučio sam napustiti dotadašnji posao menadžera u kompaniji, upisao sam teologiju, namjeravao sam s suprugom i obitelji otići na hodočašće u Hrvatsku, a onda je nakon mjesec, dva došao korona virus i zaključao cijeli svijet.
No taj lockdown i „zaključavanje“ svijeta a posebno Australije bio je u neku ruku najveći blagoslov za moju obitelj. Nikada nisam proveo toliko vremena sa djecom, molili smo svaki dan zajedno, škola, čitali zajedno, pjevali, plesali, šetali, to ne mogu opisati. Znam da je bilo jako puno ljudi koji su patili kroz to vrijeme, no naša hrvatska zajednica u Berali u kojoj živim ( zapadni dio Sydneya) je bila stalno zajedno, susretali smo se u parkovima, imali smo svete mise privatno po kućama slično kao prvi kršćani u katakombama.
Dogodilo se nedavno da su mi iz biskupije Sydney ponudili posao voditelja ureda za brak i obitelji no s posebnom skrbi za muškarce a to je jedino takvo mjesto i pozicija u cijeloj crkvi Australije. Naime sve biskupije u Australiji u neku ruku prate sve što se događa u sydneyskoj nadbiskupiji jer ona diktira i vodi naš crkveni život na ovom kontinentu. Kada sam išao na razgovor za taj posao, pita me supruga poslije razgovora – da li si im rekao sve točno kako misliš i vjeruješ u vezi toga posla? Kažem joj – pa jasno. A ona mi kaže – „e onda sigurno nećeš nikada dobiti taj posao“. Dobio sam ga, nastavlja uz smijeh Ivica Kovač.
Ovu svoju službu vodim malo više od godinu dana i nevjerojatno je kolika se vrata otvaraju i koliki me svećenici i biskupi kontaktiraju. To se toliko vidi i osjeti kolika je želja da se nešto napokon počne činiti i događati u ovoj sadašnjoj učmalosti i nekoj vrsti crkvene australske vjerske „žabokrečine“.
Po svim ispitivanjima crkvenim a i raznim državnim – sociološkim i ostalim – otac ima najveći utjecaj u obitelji na vjeru djecu posebno djece u dobi od 15 do 29 godina, no i u svim ostalim životnim razdobljima. Uloga oca u obitelji dokazano je dakle i znanstveno – veća je u prijenosu vjere na djecu( a i suprugu) više nego što to može učiniti crkva, majka, svećenici, nego bilo tko drugi. Svagdje je isto. Otac je ključan za prijenos vjere u obitelji.
U svom radu otkrio sam također neke činjenice koje nisu nove no posve su nepoznate o njima se ne razmišlja a posve mijenjaju sliku Australije. Ključna i prva crkva, najstarija, majka svih crkava u Australiji je upravo sydneyska katedrala Svete Marije. To je prva crkva u svijetu koja nosi naslov – „Pomoćnice kršćana“ i Blažena djevica Marija je zaštitnica Australije. Zanimljivo je da su protestanti koji su bili većina u naseljavanju Australije prije 200 godina sebi izabrali tada najbolju poziciju za svoju katedralu u Sydneyu a katolicima su dali zemlju na kojoj je bilo tadašnje smetište za izgradnju katedrale, a danas je situacija u milijunskom gradu s lokacijama katedrala upravo obrnuta.
Sydneyska katedrala je zapravo najveće i najstarije marijansko svetište u Australiji, svaki naš odlazak u nju autom ili vlakom a posebno molitva krunice u njoj i ispred nje je u pravom smislu riječi hodočašće. Australija je Marijanska zemlja posvećena Djevici Mariji i australski narod je poput našeg hrvatskog ili poljskog ili sličnih tradicionalnih marijanskih – iako nažalost u današnjem vremenu to brojke baš i ne potvrđuju u Australiji, no stvari se ipak mijenjaju – i to nabolje.
Nadbiskup Tasmanije Julian Porteous koji je prije bio pomoćni biskup u Sydneyu rekao mi je jednom prilikom 2016. godine na Katoličkom kongresu koji je imao za temu obitelj u jednom manjoj skupini ljudi – da oni – tj. anglo australci jednostavno nisu više u stanju štititi obitelj i vjeru te biti na prvoj liniji borbe koja se odvija za duše u Australiji. Mi trebamo vas rekao je – Hrvate, ljude iz Libanona, s naših otoka okolo Australije. Nikoga nije kritizirao on je jednostavno rekao kakvo je stvarno stanje katoličke vjere u Australiji. I to mi je također ostalo u glavi i u srcu, te sam i prije nego što sam počeo raditi ovaj posao voditelja ureda u sydneyskoj nadbiskupiji za obitelj i brak doživio u više navrata tijekom godina da mi visokopozicionirani ljudi u vodstvu nadbiskupije govore o tome da valja nešto poduzeti, da se stvari trebaju početi mijenjati. Osjetio sam da crkva, tj. hijerarhijska crkva, biskupi, svećenici, voditelji crkvenih učilišta i raznih crkvenih ustanova trebaju našu pomoć – nas laika i obiteljskih ljudi.
I tako su spontano u isto vrijeme kada je riječ o Sydneyu nastale prije više godina muške grupe vjernika u naša dva hrvatska katolička centra ovdje u Sydneyu, jednu je potakao Zoran Mihaljević, a ovu drugu – ja u našoj župi Sv. Ante u Summer Hillu. Iz toga svega vidimo male ali ustrajne korake i javna očitovanja vjere procesijama, hodočašćima i javnim molitvama po ulicama i trgovima Sydneya i Australije.
Kontaktiraju me muškarci i razne molitvene grupe iz Argentine, Irske, Poljske, i drugih zemalja i nevjerojatno je to naše muško bratstvo koje se širi cijelim svijetom.
Mi muškarci dužni smo svoje obitelji sa sobom dovesti u Raj.
I zato molitva, zato krunica, zato post, zato desetina, zato žrtva…
Veliko nadahnuće svima nama ovdje u Australiji su naši Hrvati u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su nam pokazali da je s Bogom sve moguće. Tako je dobiven Domovinski rat, tako Hrvatska nogometna reprezentacija predvođena Zlatkom Dalićem niže takve nevjerojatne uspjehe koje nas čine ponosnima i sretnima. Kako je lijepo biti Hrvat i hrvatskog porijekla u Australiji te živjeti vjeru koju su nam predali naši roditelji i djedovi završava svoj kratki razgovor Ivica Kovač za web portal domovina.info.
