“Ne poznajem nijednu ženu koja je pobacila i nije proživjela pakao, ali znam mnoge majke koje su imale svoju djecu i one su njihov najveći blagoslov i njihova sreća.”
Amada Rosa Perez sigurna je da sve žene koje su imale pobačaj imaju duboku ranu u srcu, kao i ona. Zato već nekoliko godina prenosi svoje svjedočanstvo kao poruku vjere i nade, piše Aleteia.
“Nikad nisam bila za pobačaj. Pobacila sam iz straha, jer me na to prisilio partner, a i vjerovala sam u ono što su mi drugi rekli, da su najvažniji moji snovi i moj profesionalni uspjeh.” Rezultat je bio nekoliko godina boli i krivnje koji su završili Božjim milosrđem.
Danas ima 45 godina i udana je. Ima sina od pet godina i još je ljepša nego kada je s 18 godina započela svoju manekensku karijeru u Kolumbiji. Bila je zaštitno lice poznatih brandova, glumila u nekoliko sapunica i imala tisuće obožavatelja.
Taj svijet ostavila je iza sebe, a danas jasno i izravno govori o važnosti čistoće:
“Mislimo da smo dovoljno zreli da imamo predbračne odnose, ali previše nezreli da preuzmemo odgovornost majčinstva. Trudnoća je najprirodnija stvar koja može proizaći iz zajedništva muškarca i žene, ali kada je izvan konteksta braka, donosi strah i tjeskobu.”
Amada se osjeća pozvanom promicati kulturu čednosti, poštivanja vlastitog tijela i čekanja na brak, jer prava ljubav čeka. Također, dodaje, odbacivanje kulture čistoće pridonosi pogrešnoj edukaciji muškaraca da koriste žene kao seksualne objekte i potom ih odbace.
Amada Rosa Perez jedna je od mnogih koji se javno i glasno u Kolumbiji izjašnjavaju otkako je nedavno dekriminaliziran pobačaj do 24. tjedna trudnoće. Od tada su pro-life grupe i pojedinci intenzivirali svoje djelovanje. Isto tako, povećani su napori među inicijativama za potporu ženama koje razmišljaju o pobačaju ili koje su ga već imale.
Što se tiče korištenja izraza “dobrovoljni prekid trudnoće”, kako ga zovu zagovornici pobačaja, ona kaže da je to eufemizam pun laži i manipulacija: “To nije nešto tako jednostavno kao prekid. Što ako želim nastaviti trudnoću? Tko mi vraća moju djecu? Živimo u kulturi smrti koja želi oduzeti vrijednost majčinstva i oštećuje umove i srca djevojaka i žena koje misle da će biti slobodne ako okončaju život svoje djece. Naprotiv, to ih čini robovima!”
Moramo se zapitati tko stoji iza ovoga. Industrija pobačaja je veliki posao koji vode muškarci koji tjeraju žene da vjeruju da se bore za svoja prava, a ono što rade šteti njihovom tjelesnom, mentalnom, emocionalnom i duhovnom zdravlju.
Amada inzistira da je pobačaj u svakom pogledu nepravedan prema ženama. Ona to vidi kao najveće nasilje nad ženama i njihovom djecom. Osim toga, pobačaji smanjuju broj žena u svijetu, uzimajući u obzir studije koje pokazuju da većinu poroda godišnje čine žene, ali se taj postotak od 60-ih godina mijenja zbog selektivnih pobačaja.
Što se tiče pobačaja djece začete silovanjem, Amada Rosa Perez se pita zašto bi se smrtna kazna izricala nedužnoj i bespomoćnoj bebi, kada je silovatelj jedini krivac. Uvjerena je da se jedna tragedija ne može ispraviti većom tragedijom. “Pobačaj nije rješenje nego još gori pakao”, kaže ona i citira statistike koje pokazuju da većina silovanja ne dovodi do trudnoće.
Postoji izlaz, ima nade!
Nije lako oporaviti se od pobačaja, koji ima različite posljedice i za žene i za muškarce. “Ne možemo ostaviti ljude podalje od ovog zla koje šteti ljudskom srcu”, kaže Amada.
Prva posljedica je poricanje tuge. “Svjedočim o Božjoj milosti, ali poznajem mnoge žene koje, unatoč tome što su na putovima Gospodnjim, ne mogu govoriti o svojim pobačajima jer je to previše bolno i sramotno”, kaže ona.
Pobačaj stvara ‘krivnju koja izjeda dušu’ i stvara anksioznost, duboku depresiju, emocionalnu prazninu i noćne more. “Oni koji su pobacili i izgledaju smireno samo održavaju izgled”, kaže ona. Ona to zna jer je to proživjela. “Dolazila sam na intervjue nasmijana, ali iznutra mi je srce bilo slomljeno.”
Među ostalim posljedicama navodi sklonost ovisnostima, sterilitet (nešto o čemu se rijetko priča) i oštećenje ženinih organa. Ponekad pobačaj dovede čak i do smrti majke.
I dodaje: “Imala sam i suicidalne misli. Vjerovala sam da nisam vrijedna živjeti jer sam ubila svoje dijete, a patila sam od fiksacije na uspomene vezane za pobačaj. Možda je jedna od najčešćih posljedica gubitak nježnosti; naše žensko srce postaje tvrđe.”
Srećom, ima nade. Postoji izlaz. Ozdravljenje je moguće, uz Božju milost, a tu su i stručnjaci za liječenje nakon pobačaja, kao i ljudi poput nje koji svoje svjedočanstvo života šire ponizno i s ljubavlju.
“Ja sam jednostavno zrno pijeska. Bog mi je dopustio da budem javna osoba da prenosim njegove poruke. Samo Ga molim da me nikada ne pusti i da mogu vršiti Njegovu volju”, posvjedočila je Amada Rosa Perez.
