Po povratku u Italiju, odložio je paket u samostanskoj sobi i pošao na spavanje. Sutradan ga je jako nježan glasić probudio: „Otvori, gušim se!“ Sav se smeo. Potom je pošao i otvorio paket koji je donio iz Izraela. Kad tamo, kipić je plakao krvavim suzama! Pozvao je biskupa koji je toga dana dolazio fratrima u posjetu. I on je primijetio svježe suze na Isusovu licu. Odmah su pozvali ljude od autoriteta i stručnjaci.
Nakon dugotrajnih analiza, činjenica je potvrđena. Nije bilo nikakvoga namještanja. Krv je bila stvarna ljudska krv. Imala je iste karakteristike kao ona s Torinskoga platna. Godinu dana kasnije, tj. u listopadu 2011. kip je izložen vjernicima na štovanje.
Zašto je Betlehemsko Djetešce plakalo krvavim suzama…?
Koju nam poruku šalje…? To je pitanje na koje bi svatko od nas trebao dati odgovor…? Jedno je sigurno: Isus ne bi plakao da smo mi uvjereni i osvjedočeni vjernici, svjedoci i apostoli mira i bratske ljubavi, što redovito molimo i svetu Misu nedjeljom i blagdanima slavimo, a ne samo kako se mi to volimo reci: Idem, kad god mogu…? Kako se olako ispričavamo i time zavaravamo. Isus je plakao radi nas i naših grijeha: radi naše nevjere i što se ne obraćamo, zbog bogohulne psovke, kletve, svađe, proklinjanja, ogovaranja, zbog naše oholosti, zavisti, nepraštanja, bestidnih, misli, riječi i djela, jedom riječju zbog svih grijeha protiv šeste Božje zapovijedi… Plakao je zbog toga što olako dajemo obećanja, a ne vršimo ih. Što olako propuštamo ono što bi trebalo činiti... Iskoristimo ovu milosnu priliku i obrišimo lice Blaženoga Djeteta!
Svatko od nas mogao bi obrisati barem jednu od njegovih krvavih suza jednostavnom molitvom srca, izbjegavanjem teškoga grijeha, čvrstom odlukom da oprostimo nekomu tko nas je uvrijedio, posteći za majku koja želi pobaciti svoje dijete, posjetom bolesniku i susjedu koji pati od usamljenosti, božićnim darom obitelji koja jedva preživljava... Tako ćemo doživjeti pravi Božić. Isusa ćemo razveseliti i on nam neće ostati dužan! Isus će u našem srcu proslaviti svoj rođendan...
