Dugo godina važan mu je bio samo uspjeh u poslu, žena, djeca, ugled u obitelji i društvu, a vjera je bila samo dodatak tom imidžu „svjetskog i poslovnog čovjeka“. Sve do trenutka kad mu je zbog meningitisa preminuo četverogodišnji sin. Njegova smrt ga je pogodila i pred njega počela postavljati pitanja o smislu života, o tome postoji li Nebo, gdje se nalazi, kamo idemo poslije smrti i gdje je sad njegov sin? Ima li ga ili je zauvijek u ništavilu nepostojanja??? U tom njegovom traženju, dogodio se sudbonosni susret s jednim starim svećenikom u mirovini, ocem O'Haganom koji mu je rekao kako je on, Jerome, zapravo jako sretan čovjek, jer ima jedno dijete na Nebu koje za njega zagovara! Da mu je to bio rekao netko drugi - vjerojatno bi ga bio izmlatio, ali budući da su to bile riječi jednog svećenika nekako su mu dale nadu! – priznaje Jerome.
Mali znakovi na putu traženja
Nastavio je svoju potragu za smislom, a njegova majka koja je već puno puta bila u Međugorju počela ga je nagovarati da počne čitati knjige o Međugorju i da pođe s njom na jedno hodočašće. Za Jeroma je Međugorje bilo potpuno nepoznato mjesto, i svrstavao ga je u rang ostalih marijanskih svetišta poput Lourdesa, Fatime, Knocka u Irskoj… kao nešto gdje se jednoć nešto dogodilo i sad se tamo radi reda odlazi. Imao je nekakav unutarnji otpor prema svemu tome. Ipak, Bog mu je nastavljao slati pozive!
Jednom mu je u ured došao jedan kupac koji je čuo o njegovom promišljanju o odlasku u Međugorje. Iznenađen kako Jerome ne želi ići, kupac mu je posvjedočio o tome kako se njegov život od „probisvijeta i čovjeka sa teškom prošlošću“ u Međugorju doista promijenio jer je tamo živa Gospina prisutnost! Ova vijest je za Jeroma bila pravo iznenađenje jer je tek sada prvi puta shvatio da se u Međugorju ne radi o nekakvim povijesnim Gospinim ukazanjima, nego da je tamo Gospa još uvijek prisutna i sada poziva i djeluje. Odlučio se ipak pročitati nešto o Međugorju, pa je uzeo knjigu o Međugorju koju je napisao Finbar O'Leary, koja ga je polako počela oduševljavati.
Zatim je jedne večeri susreo dvije prijateljice koje su upravo organizirale hodočašće u Međugorje i koje su ga pitale da li bi želio ići s njima? Bio je pomalo pripit, dobro raspoložen, u društvu svoje supruge koja je u šali komentirala: „Još samo ti nedostaješ u Međugorju pa da se ono kompletira!“ i tako… on je pristao ići, a one su mu uplatile kaparu. Sutradan, otriježnjene glave, svjestan problema u životu, problema na poslu, nelikvidnosti trgovine… premišljao se što učiniti i nekako nikako nije želio otići. I opet je intervenirao Božji prst: u radnju mu je došla gospođa koja je željela kupiti auto, i ta kupnja je u tom trenutku predstavljala izlaz iz teške novčane situacije tvrtke. Kako se žena premišljala, zamolio ju je da mu do utorka potvrdi kupnju jer on do srijede mora znati njezinu odluku, budući da ide na put (u Međugorje – što se njoj stidio priznati, jer ipak je on bio 'svjetski čovjek'). Međutim, žena se zakačila za njegove riječi i silom je željela saznati kamo ide: „Ako mi vi ne kažete kamo idete, ja vama neću reći hoću li kupiti auto ili neću!“ – žena je bila uporna.
Na kraju joj je Jerome priznao kako želi ići u Međugorje – a žena se umalo srušila od iznenađenja: „Pa vi ne znate kamo idete! Tamo se događaju čuda!“. Jerome nije znao da je naišao na ženu kojoj je Međugorje jako puno značilo. I ona mu je postavila uvjet: 'Kupiti ću vaše auto, ali samo pod uvjetom da odete u Međugorje i donesete mi par kamenja s Podbrda i stavite mi ih u pretinac od auta.' I tako je Jerome, htio ne htio, morao krenuti!
Prvo hodočašće u međugorje 2012. i obraćenje
To njegovo prvo hodočašće u Međugorje bilo je organizirano 2012. godine. U grupi ih je bilo pedesetak. Išli su avionom iz Dublina za Dubrovnik, a zatim autobusom do Međugorja. 'Međugorska promjena' počela se događati nakon prvog susreta sa vodičem koji ih je dočekao na aerodromu, a to je bila Julie Primorac Stojić. Jerome je bio prodavač i bio je naviknut na priče u kojima ti netko pokušava 'nešto prodati' pa zato kiti i preuveličava stvari. Tako da nije imao volju slušati sad još jednu priču… ali nakon par Julienih riječi, shvatio je kako ona priču o Međugorju 'ne prodaje', nego srcem u nju vjeruje i životom svjedoči. I to je u njemu pobudilo zanimanje i interes. Drugi šok je bila gostoljubivost domaćina i svih ljudi koje je u Međugorju sretao. Nije mogao vjerovati da mu ljudi jednostavno žele dobro. I sumnjao je da će na kraju biti sigurno neka prevara. Tako su prošla tri dana hodočašća, nakon kojih je osjetio kako se nešto u njemu mijenja. „Nisam vidio kako se okreće sunce, nisam vidio nikakvo čudo… ali nisam više bio isti čovjek. Kao da je iz mene nešto istjecalo, a s druge strane milost se ulijevala! Da se nešto čudno sa mnom dešavalo govori podatak i da za vrijeme mog boravka u Međugorju nisam niti jedan put nazvao firmu koju vodim, dok bih inače za bilo kojeg poslovnog putovanja zvao zaposlenike barem 4 puta dnevno kako bih provjerio kako ide posao i jeli sve u redu.“ – prisjeća se Jerome.
Kao novi čovjek koji je našao cilj
Nakon povratka kući, Jerome nije više bio isti čovjek. Počeo je živjeti Gospine poruke, njezinih pet kamenova. Također je osjećao silnu zahvalnost za sve ono što je od Gospe primio i poseban smiraj u odnosu na smrt svoga sina. Sada je sa sigurnošću vjerovao kako Nebo postoji, kako je tijelo njegova sina u zemlji, u grobu, ali kao je njegova duša u Gospinu zagrljaju i kako je doista u duhu blizu s cijelom obitelji. To je promijenilo i cijeli njegov odnos prema smrti i ukopima, jer sada oni za njega nisu kraj nečijeg života, nego doista tek pravi početak.
U znak zahvalnosti Gospi, počeo je i sam organizirati hodočašća u Međugorje i do sada je to činio svake godine jednom ili dva puta godišnje. I uvijek se trudi dovesti nove ljude, ljude koji nisu nikada bili u Međugorju jer silno želi da i oni dožive u Međugorju Gospinu ljubav koja je njega tako promijenila.
Paula Tomić/medjugorje-info.com
