Cijeli tjedan, do ponovnog susreta, razmišljala sam o tom mladom čovjeku. A onda, na novom susretu, bila sam slobodna to mu kazati. Pogledao me je blago, s osmijehom širokim poput njegove rodne Slavonije. Razumjela sam da je shvatio moju dobronamjernost. Na kraju mu rekoh kako ponegdje nešto i napišem, pa možda i njegova istinita životna priča može drugima pomoći da nađu pravi put.Tako je i započelo. Josip mi je dao svoje dirljivo svjedočanstvo.
Počinjem shvaćati da sam učinio mnogo loših stvari
Tog sam jutra krenuo na posao kao i obično nakon neprospavane noći. Pri odlasku sam pogledao majku kako sprema dvorište. Htio sam joj nešto reći, ali nisam znao što. Samo sam je promatrao kako radi odupirući se na drveni štap. Stotinu je misli kroz mene prošlo. Nadao sam se da ću i taj dan privesti kraju prije, evo prije nego što je počeo. Na putu do posla zastajem na trenutak i činim što sam u posljednjih mjesec dana često činio. Uzimam mobitel i zovem znanca u namjeri da posudim novac koji mi je trebao da bih vratio ljudima kako sam obećao. Nisam uspio, jer čovjek je bio na njivi i sijao pšenicu. Ništa zato, mislio sam, do radnje ću nešto smisliti. Dolazim na posao i teška srca otključavam radnju. Uostalom, iz dana u dan sve sam teže podnosio rad u trgovini, razgovor s ljudima… Svjestan da toga dana barem curama u kladionici moram vratiti novac, odlučio sam otići u potragu za njim preko granice, kod starih znanaca. Tako ostavljam službeni auto pred radnjom, a ključeve od radnje dajem susjedi objašnjavajući joj da će, ako zakasnim na posao, doći netko drugi zamijeniti me.
To je bila jedna od posljednjih laži koju sam izrekao opet u namjeri da govorim istinu. Lagano odlazim preko mosta tražeći osobe od kojih bih posudio novac. Staroga znanca ne nalazim. Odlazim kod kolege i saznajem da je na suđenju. Ponovno zovem onoga prvog i govorim da mi je pitanje smrti i života, ali čovjek ne nasjeda. I ja ostajem drhteći na toplom jutarnjem zraku. Zovem radnog kolegu da me zamijeni na poslu, sve u nadi da ću nabaviti novac. U tom trenutku zvoni mi mobitel. Direktor me zove. Nemam snage da mu se javim i hvata me neobjašnjivi strah. Počinjem shvaćati da sam učinio mnogo loših stvari prema poduzeću, prema kolegama, prema prijateljima, ali najviše prema majci i bratu. Uzimam bočicu otrova u namjeri da ga popijem. Nailazi policija i ja počinjem bježati od svih. Baš od svih… od Boga, od pravde, od prijatelja, od obitelji, a najviše od sebe. Počinje moje ubijanje…
Obuzimao me sve veći strah
Sjedam u autobus i izlazim na prvoj postaji, opet tražeći način da se nekako dočepam novca, ali strah i tjeskoba tjeraju me natrag i bježim prvim autobusom prema jugu... Prema jugu, prema jugu, misli me tjeraju. Stižem u Mostar, u grad u kojem sam prije dvadeset godina bio po drugom poslu. Te noći, jer sam imao nešto malo novca, prespavao sam u pansionu. Nisam znao kako i kamo dalje. Obišao sam više kafića s namjerom da tražim posao, ali moja usta nisu mogla prozboriti ni riječi. Bojao sam se. Samo sam zamišljeno popio kavu i izišao vani. Počeo me obuzimati sve veći strah. Razmišljao sam, ako se ubijem, kako će to moji preživjeti, jer uz novčane dugove koje sam stvorio ubit ću ih i psihički. Stoga odlučujem u petak otići u bolnicu na Bijeli brijeg, na odjel za dijalizu, tražeći nekog liječnika s kojim bih popričao o prodaji bubrega. Mislio sam, to bi bio način da vratim sve te dugove. Nisam uspio. Izlazim iz bolnice praćen podsmijehom osoblja jer su, očito, naviknuli na ovakve priče…
Odlazim u bolnicu kod Južnog logora ali bez uspjeha jer oni nemaju odjel za dijalizu. Taksisti mi govore da je to moguće samo u stranim zemljama. Noć se približila. Kiša ne prestaje padati. U stijenama podno Veleži nalazim prenoćište. Cijelu noć me progone misli, savjest me muči. Ni djevojka ne zna gdje sam… barem da mi se vratila da mi oživi nadu u život… A majka! Kako će njezino srce ovo izdržati?! Unatoč svemu, ujutro idem dalje, idem u smrt. Najednom mi je sinula misao: Bože, ako sam sve u životu učinio loše, sve prokockao, želim barem poslije smrti nekomu pomoći. Nakon smrti želim nekomu dati svoje organe. Zato ponovno odlazim u bolnicu da mi daju karticu donatora organa nakon smrti, lažući im da zapravo dajem bubreg svom prijatelju. Postao sam im sumnjiv, te bježim.
Poslije toga dolazim do dviju crkava tražeći nekog svećenika, ali sve je zatvoreno. Zvonim. Nitko mi ne otvara. Odlazim na Velež s namjerom da dokončan svoj život. Na putu susrećem jednu ženu s djetetom. Beru neko bilje. Osjetio sam kako sam im sumnjiv. Sjednem u jednoj zavjetrini i cijeli mi život dođe pred oči, sve što sam radio i mislio... Nemam mira. A on, MIR, samo od Boga dolazi. Opet se dajem u neku vrstu bijega od sebe i svojih nauma. Susrećem neke izbjeglice koji osuđuju političare zbog rata, oni uživaju i prije i poslije rata, kako vele, a mi smo ostali bez igdje išta. Upitah barbu Matana, dok je čekao nekog od svećenika, što ga drži na životu kad je izgubio i obitelj i imanje. On mi uvjerljivo reče: BOG! To mi vrati nadu u život. U meni se rodi odluka da se vratim tamo odakle sam i pošao.
Pred smjerokazom: Međugorje
Uistinu, polazim pješke. Imao sam samo pet kuna. U trgovini za pecivo trgovkinja ne htjede uzeti kune. U drugoj do nje, trgovac mi ne htjede naplatiti sendvič i još me pita kako mi može pomoći. Ja se sjetih svoga darivanja, ali tuđeg bogatstva. Dovoljno to bijaše da me vrati u misli i strah mi satri dušu… U Neretvu, u Neretvu… čujem glas u sebi. Oproštajno pismo je bilo uz mene s namjerom da ga ostavim na mostu. Zastao sam i gledao tu lijepu rijeku. A mnoštvo ljudi u šetnji, čujem pošalice, lijepa dobacivanja, smijeh… turisti obilaze Stari most… Prava mostarska subotnja večer. Podsjetila me je na one večeri kad sam kao vojnik šetao ovim mostarskim ulicama.
Uzeh mobitel i pročitah još jednom poruku koju sam napisao bratu onoga jutra kad sam otišao, kako mu rekoh, zauvijek: „Brate, ne dopusti da moj grijeh okalja ugled naše obitelji. Molim te, brate, otiđi kod direktora firme i reci da će mu se sve nadoknaditi i molim te, reci N. N. da mu dugujem toliko i toliko mu vrati. M. M. dugujem toliko i toliko mu vrati. Brate moj, ja odlazim zauvijek, a ti, molim te, vrati ljudima i firmi taj novac, jer kad prodaš zemlju i strojeve ostat će i tebi dovoljno za život. Samo te molim, brate, za kraj zatraži u moje ime oprost od majke i čuvaj je, brate moj.“ Ponovno u meni provri želja za životom, novim životom i povratkom kući. Ali ne bijaše teretnog vlaka da bih se mogao nekako uvući i da me nitko ne zapazi. Te večeri sklonište nađoh na jednom kartonu u malom tunelu blizu kolodvora. Ujutro pođoh bez cilja. I gle, nađoh na ulici pet maraka. Popio sam kavu. Ostale su mi dvije marke i ja sam brzo stigao do kladionice… A onda opet strah. Muči me savjest zbog toga i ponovno razmišljam o prodaji svoga bubrega. Ali nitko moj bubreg ne treba…
Lutao sam sa svojim crnim mislima. Na raskrižju puta ugledah smjerokaz: Široki Brijeg, Međugorje. Provreše mi sjećanja kako sam kao dijete, a i poslije, išao Gospi u naše malo svetište. Ipak, rat je ostavio svoje breme u mom srcu. Sve sam drukčije gledao, prosuđivao i osuđivao. Rekoh sebi: Pa tko mi još može pomoći u životu, ako ne Gospa?! Istina, čitao sam o ozdravljenjima u Međugorju, što mi dade nadu da odmah pođem tamo. Znam da Presvetu Djevicu nisam godinama štovao, čak sam je u društvu i prezirao.
Bog mi je na put poslao svećenika
Pođoh prema Međugorju. Kakvih iskušenja na tom putu! Provalije, jedna za drugom, zvale su me da u njima dokončam svoj život. Ali to bijaše samo kratkotrajna želja. Već je pala noć i ja stigoh u međugorsku crkvu. Pao sam na koljena i ostao dugo kod Gospina kipa. Vidjeh dvojicu svećenika kako u tišini mole. Premda sam bio izgubljen, nitko me nije primijetio. Svoje sam suze ostavio kod Gospina kipa. Bijaše mnogo stranaca, jedva da sam čuo ponekoga da govori hrvatski. U jednom času, dok sam sjedio vani na klupi sklupčan od svoga straha i neizvjesnosti, naišao je svećenik. Zamolim ga za ispovijed. Bilo je kasno, ali on me je primio. Tada izvadih bočicu s otrovom iz džepa i rekoh mu: „Ovo mi više neće trebati, odlučio sam živjeti“. Prije ispovijedi počeo sam mu govoriti o sebi, a on me upita znaju li moji gdje sam. Kako mu rekoh da ne znaju, on izvadi mobitel i nazva moga brata da mu kaže da sam u Međugorju, i da sam dobro.
Nisam imao snage razgovarati s bratom. Nakon ispovijedi svećenik me je pitao kamo ću te noći. Opet sam lagao rekavši da idem kod prijatelja liječnika u Split i da će mi on naći posao. To je prvo čega sam se sjetio. Svećenik mi je ponudio novac za put. „Ne, hvala! Stopirat ću do Splita“, rekoh. Savjetovao mi je da tu negdje prespavam, što sam i prihvatio. Kako sam bio neuredno obučen, čak i bez rublja, svećenik mi je donio potrebno i odjenuo me. Bijaše to nakon nutarnjeg umivanja… Ujutro je završila sveta Misa i svećenik mi je donio sendviče za put, kako mi je sinoć i obećao. Onda me još jednom upita kamo ću. Ja opet: „Za Split!“ Potom me pozvao u župni ured na razgovor. Kad smo sjeli, on me, uzdahnuvši, upita: „Zašto si to učinio?“ Šutio sam. I ponovno me pita kamo idem, a ja opet rekoh da ću u Split.
Očinski me primi za ruku i savjetovaše mi da ne idem jer sam umoran, da se malo odmorim, a kod kuće su svi ljuti zbog toga što sam učinio. Zatim kaže: „Najbolje bi tebi bilo da ovdje ostaneš petnaestak dana. Kod nas ima jedna zajednica momaka koji se liječe od ovisnosti od droga ali i od alkohola i kocke…“ I ništa više nije rekao. Blago se nasmijao dajući mi broj svoga mobitela i otišao. Nisam znao ni kamo, ni kuda idem. Ali sada znam da, uz Božju pomoć, imam snage boriti se i učiniti život dostojanstvenim. A sve to ne bih mogao da nije bilo čovjeka svećenika kojega mi je sam Bog stavio na put da me izvuče iz ralja zla. Uistinu, nisam siguran da bih bio među živima da mi te večeri Bog nije poslao fra Svetozara Kraljevića.
Josip je okončao jedan dio svoje životne priče. Danas, pod okriljem Kraljice Mira, izdravlja svoje bolesne navike i putove
