„Ovo je prvi put kako sam došao sa svojim župljanima iz katedrale, jer sam na ovo mjesto župnika došao tek prije godinu dana. Inače sam u Međugorju već četvrti puta, odnosno trudim se doći barem jedanput godišnje zato što ovdje osjećam nešto nadnaravno što me privlači: tajne vjere koje privlače moj razum, kao i duhovna iskustva koja privlače moju dušu. Vidim kako to isto osjećaju i moji hodočasnici (većinom mladi) jer boraveći ovdje vidim kako im se lica mijenjaju.
Iako sam okupiran mnogim stvarima, izdvojim vrijeme za ovdje doći jer je 2-3 dana provedenih u Međugorju snažno poput mjesec dana provedenih na odmoru negdje drugdje.
Iako vodim grupu uspijevam i sam živjeti svoju duhovnu obnovu, a u tome se čak osjećam pomognut hodom grupe kad vidim njihov interes, njihov angažman, njihovu želju za molitvom. Jako sam zadovoljan, jer su to većinom mladi ljudi koji su po prvi put u Međugorju i u svemu surađuju i sve na njih djeluje. Jutros smo bili na Križevcu i bilo je vrlo vruće i naporno, ali evo nitko nije umoran. Tu vidim kako doista ovdje postoji nešto nadnaravno što ti uvijek iznova vraća i daje snagu za ono što bi možda drugdje bilo naporno i nemoguće.
U Albaniji Međugorje je dosta poznato. Sada smo upravo sreli grupu hodočasnika iz Albanije, iz grada Valone u kojem je prisutnost katolika vrlo malena. To su učitelji državne škole (većinom muslimani) koji su se sami organizirali i došli vidjeti što je Međugorju. Bili su na Križevcu iako možda nisu niti znali kako se moli križni put.
Najveći problem za dolazak hodočasnika iz Albanije je birokracija, ali i trošak jer su troškovi boravka 3 dana u Međugorju poput jednog nižeg albanskog osobnog dohotka. Ovim mojim hodočasnicima smo mi kao župa izašli u susret i pokrili dio troškova kao nagradu za njihovo služenje u župi. Ipak ako se čvrsto želi, u Međugorje se može doći i novac nikako ne treba biti prepreka da se susretne Gospa.“
