U podcastu „55 minuta kod Željke Markić“ ispričala je priču o uspostavljenoj teškoj dijagnozi svoje kćeri Tereze i zaključila ovim ohrabrujućim riječima: „nije sve onako kako se čini na početku“. Da njezino dijete nije „statistika“ uvjerite se i vi.
“Liječnica se odmah smrknula”
Marta: „Suprug i ja smo se vjenčali 2017. godine, a godinu nakon vjenčanja na svijet nam je došla Tereza. Prije nego smo se vjenčali dobila sam dijagnozu poremećaja štitnjače i trudnoća mi nije bila preporučljiva. Međutim, to se smirilo i liječnici su dali zeleno svjetlo za trudnoću. Začela se Tereza. Trudnoća je tekla sasvim normalno. U 20. tjednu trudnoće radili smo detaljniji ultrazvuk. Prilikom pregleda liječnica je pogledala srce i odmah se smrknula, rekla je da mora zvati nadređenog liječnika jer nešto nije u redu sa srcem.
„Stvar je bila u tome da je Terezino srce u svemu bilo posebno, cijela anatomija krvožilnog sustava je bila posebna.“
Prvo su sumnjali na kromosomsku dijagnozu, međutim radi se o izometriji, gdje su organi abdomena na suprotnoj strani od one gdje bi trebali biti. Tu su najčešće veliki problemi sa srcem, tako je to bilo kod Tereze. Njoj je želudac na drugoj strani a slezenu ne mogu vidjeti. Nama je to bio ogroman šok. Nigdje nisam mogla pronaći informacije o toj dijagnozi.
„Ta dijagnoza se utvrdi vrlo rano pa se mnogi odluče na prekid trudnoće. Mnoga djeca s tom dijagnozom nemaju šansu preživjeti, a mnoga ne prežive trudnoću.“
Nama su tada rekli: „Čudo je da ste uopće dogurali do ovdje, da je beba još živa i da je preživjela prva tri mjeseca. Ali ako ste do ovdje dogurali, postoje šanse da izgurate trudnoću do kraja, ali sve poslije je neizvjesno.“
“Rekli smo: prekid trudnoće za nas nije opcija, kakve god prognoze bile”
U Švicarskoj se prekid trudnoće prakticira do 24. tjedna i liječnici su nam rekli da bismo se morali brzo odlučiti. Rekli smo da prekid trudnoće za nas nije opcija, kakve god prognoze bile. U početku su nas slali na puno pretraga. Nismo imali osjećaj da nas prisiljavaju na prekid trudnoće, ali su nas iznova ispitivali: „Želite li prekinuti trudnoću, jeste li sigurni…“
Mi smo bili sigurni u svoju odluku. Ja sam u jednom trenutku rekla: „Ako treba i krvlju potpisati, evo, odmah ćemo i to riješiti, samo me nemojte više to pitati.“
U 7. mjesecu trudnoće došla sam u bolnicu s velikim bolovima u trbuhu. Liječnici nisu mogli pronaći uzrok boli. Pripremala sam se za carski rez, no bolovi su se kasnije smirili i ispalo je sve u redu.
Svaki su dan i gram za Terezu bili jako važni zbog operacije koju pripremaju za nju, koja funkcionira tek od određene težine, inače ona nema šanse preživjeti.
Tereza je došla na svijet točno na izračunati dan termina. Inače se djeca sa srčanim manama rađaju carskim rezom, no kardiolog mi je prije poroda rekao da ona neće profitirati tim načinom, da se može roditi na prirodan način. Od svih obitelji koje sam upoznala u dječjoj bolnici, ja sam jedina žena koja je rodila dijete sa srčanom manom prirodnim putem.
“Situacija je bila drugačija od onog što su mislili”
„Kardiolog nam je rekao da Terezine šanse za preživljavanje nisu velike i da možemo što prije planirati iduću trudnoću. Meni je to bio dodatan mač, čovjeku ovakve izjave ubijaju nadu.“
Nakon 24h njezino stanje se počelo pogoršavati te se pripremala hitna operacija. Međutim, kad su ju otvorili, situacija je bila puno drugačija od onoga što su mislili: aorte ima, ali je ona začepljena, nije prohodna, trebalo bi se sve rekonstruirati…
To je promijenilo način rješavanja ovog problema. Ubrzo su objasnili da se situacija ne može riješiti operacijom, nego samo produžiti životni vijek.
Ona je danas dobro, sa svim time jako dobro se nosi. Usprkos svim lošim prognozama razvija se kao svako prosječno dijete, možda čak i natprosječno. Ona s tri i pol godine priča portugalski, hrvatski, razumije njemački… Nas stvarno obara s nogu svojim izjavama, zaigranošću i maštom…
Mamine riječi
Kad sam u početku imala teži psihički period zbog dijagnoze, mama mi je rekla: „Tvoje dijete nije statistika, prestani se baviti tom potragom za informacijama, jer te neće učiniti pametnijom. Animiraj se na neki način da ne misliš na to. Jer život je dar za svakoga, bez obzira je li ugrožen bolešću.“
Mene su te mamine riječi prizemljile, često ih se i danas sjetim.
Tereza me naučila da je lijepo prepustiti se i uživati u trenutku. Znala sam da je to moja misija i da se tu dajem maksimalno.
To nam je bilo ohrabrenje i za drugo dijete. Kad sam bila trudna sa Sarom, šanse su bile velike da se ovo ponovi. Mi smo bili spremni to prihvatiti. No Sara nema srčanih tegoba, sasvim je zdravo dijete.
„S Terezom smo dobili ruke pomoći za koje nismo ni znali da su tu u našoj blizini. Sve se nekako odvijalo tako da smo imali podršku, s hrpom ljudi koji su nam bili bliski i u molitvi… Iz toga su se razvila takva prijateljstva. Kad čovjek vidi koliko je ona srca dotakla, ja mogu samo stati i diviti se…“
Bitna je i uloga supruga
Što se tiče odluke za život, ne bih drugačije postupila. Mislim da bih još više inzistirala na razgovoru s liječnicima, jer čovjek vidi da nije sve onako kako se čini na početku. Mislim konkretno na situacije u kojima liječnici kažu da bi igrali na sigurno, pa donesu odluke koje su prerigorozne i mogu dovesti do većeg zla.
Željka Markić je Martino iskustvo upotpunila zaključkom: „Svako dijete je drugačije, i svaki Vaš pristup u nekim stvarima, bi bio možda i bolji pristup za Terezu, nego onaj koji bi bio po protokolu. Ali teško se usuditi, najčešće je samo roditelj spreman preuzeti odgovornost ići u smjeru koji je rizičniji.“
Marta na kraju ističe nimalo manje bitnu ulogu svojeg supruga u ovoj situaciji s njihovim djetetom:
„Sretna sam što imam muža koji je na istoj valnoj dužini kao ja, jer smo na početku rekli: „da Tereza ili bilo koje naše dijete živi i pet minuta, vrijedilo je.“
