Zovem se SILVIA KELLER. Zajedno s obitelji živim u Švicarskoj, u mjestu Arlesheim blizu Basela, pokraj Njemačke granice. Dolazim u Međugorje od 1986. godine i već sam bila ovdje više od 170 puta. Mi smo već bili katolici, ali kad smo čuli za Međugorje željeli smo doći kako bi svoj život i svoj brak povjerili u Gospine ruke. Ona nas je pozvala i mi smo odgovorili tako što sada radimo za nju.
Danas surađujemo u centru „Medjugorje – Schweiz“ koji je započeo s radom 1985. godine. Tada, na početku, izdavao se samo jedan list na kojem je bila Gospina poruka. Od 2000. godine to je preraslo u mjesečni časopis koji izdajemo za vjernike iz Švicarske, njemačkog govornog područja. U Centru nas ima sedmoro, susrećemo se 3 puta godišnje, a u svakodnevnom smo kontaktu preko interneta. Najviše radimo na širenju i štampanju Gospine poruke. A kako se sve više informacija širi internetom, razmišljamo i o novim načinima „dohvaćanja“ ljudi – možda preko slanja poruke na WhatsApp?
Jedino hodočašće koje organiziramo kao Centar je hodočašće mladih za Mladifest. Njime se posebno bavi JEAN-MARIE DUVOISIN, iako je njegov glavni posao dizajniranje mjesečnika kojeg izdajemo. Nitko od nas nije zaposlen u Centru, nego sve to radimo volonterski.
Zadnjih godina barem pet puta godišnje organiziram hodočašća u Međugorje. Preko agencije organiziram put, ali program ovdje uglavnom je moja organizacija.
Mi uvijek dolazimo ovdje na jedan tjedan. I kad ljudi pitaju zašto moramo ostati tako dugo, ja im kažem: „Idemo na duhovnu obnovu i za nju treba vremena i tišine. Ako želite da bude kraće, onda idite u nekoj vlastitoj organizaciji.“ I obično na kraju hodočašća mi kažu kako bi rado ostali još duže. Ponekad muževi dođu i kažu kako su došli samo zato da udovolje svojoj ženi, a poslije upravo oni budu najviše „uvučeni“ u sve i inzistiraju da se ponovno dođe. To je uistinu misterij i to je naša Gospa koja radi na svoj način. Ponekad imam ljude koji cijelo to vrijeme hodočašća plaču, osjećaju kako se nešto iz njihova srca oslobađa, odlazi… I to je za njih jedno vrlo duboko iskustvo. Zatim imam ljude koji dolaze u „serijama“ – odnosno redovito idu na hodočašće u isto vrijeme jer će tamo susresti opet iste ljude od prošlog puta i tako se ponovno susreću i druže. Ja uvijek kažem kako naša Gospa vodi NEBESKI Internet i nitko tko ne želi, ne može ostati „neumrežen“!
Kroz sve ove godine vidjela sam tako puno „čuda“odnosno kako se ljudi mijenjaju. Kad oni dođu ovdje budu tužni, s problemima… I ja im uvijek kažem: „Pogledaj kako kad negdje ideš nosiš svoj ruksak, svoju prtljagu. Tako sad svu svoju tugu spremi u svoj duhovni ruksak kojeg nosiš sa sobom. I taj ruksak sad ostavi Gospi da se Ona za njega brine, i sve brige ili ljude koji ti dođu u pamet, pospremi u svoj „ruksak“, a ti se moli za njezine nakane. Tako ćeš biti slobodan za ono što ti Gospa želi dati!“ I na kraju mi ljudi kažu: „To je bila najbolja stvar koju sam mogao učiniti!“
Glasnik Mira
