Don Marco u tom svjedočanstvu kaže: „Kada sam prvi puta došao u Međugorje bila je 1994. godina. I ako želim biti iskren, moram priznati kako me dovela više radoznalost, nego da sam vjerovao u ono što se ovdje događa. I radi neznanja i nesigurnosti oko toga što bih ovdje mogao zateći, ponesoh sa sobom posvećene hostije u kutijici u kojoj se nosi pričest bolesnicima. Namjera mi je bila, da ukoliko ne nađem u Međugorju ništa vjerodostojno, imam uza sebe Presveto, pa da se mogu negdje osamiti i posvetiti molitvi. Uglavnom, da ne gubim vrijeme.
U Međugorju je tih dana bilo vrlo malo hodočasnika, jer je još bilo ratno vrijeme i sjećam se kako sam tog dana, posljednjeg dana mog hodočašća, a bio je petak 30. rujna 1994. jedini ja bio od talijanskih svećenika, pa su me zamolili da predslavim misu za talijanske hodočasnike. Sakristan koji me je tada pripremao za misu, pozvao me je tada da dođem navečer i prisustvujem Gospinom ukazanju vidjelici Mariji (ukazanja su se tada još događala u sakristiji crkve).
I došao sam točno na vrijeme, izmolili smo krunicu, a zatim smo započeli i molitvu 7 Očenaša… Ja sam sa sobom neprestano nosio posudicu sa posvećenim hostijama u unutarnjem džepu od jakne. Nekoliko trenutaka prije trenutka ukazanja, osjetio sam kako se nešto zbiva u mome džepu: naime hostije su počele poigravati unutar posudice. To je bilo tako snažno da sam povukao ruku i prekrio njome posudicu jer sam imao osjećaj kako će i drugi čuti to poskakivanje i lupkanje hostija koje su „skakale“ u posudici. Istovremeno s tim poskakivanjem, Marija je zaustavila molitvu, zagledala se prema gore te sam shvatio kako je ukazanje započelo, istovremeno dakle kad su i moje hostije počele poigravati. To je za mene bio jedan veliki znak vjerodostojnosti ukazanja i jedna velika potvrda da se ovdje uistinu ukazuje Majka Božja.
Prijevod: medjugorje-info.com
