Svjedočanstvo o pozivu koje je za franjevci-st.com sastavio fra Mate Šakić govori o obiteljskoj molitvi, zajedničkim odlascima na misu, potpori roditelja i dobrim svećeničkim uzorima, pročitajte u nastavku:
Svjetlo dana ugledao sam 6. veljače 2000. godine, dijete sam jubileuma Kristova rođenja te sam se u Krista krstio i njime zaodjenuo na sam Uskrs 23. travnja, a roditelji mi nadjenuše ime Mate te sam tako četvrti od osmero, a sedmero živuće djece.
Sin sam studenačke visoravni i imotskog kraja, a moju Župu svetog Ilije „još od prije Turaka“ poslužuju sinovi svetog našeg oca Franje, franjevci.
Odrastao sam kao dijete sela, našeg svijeta i običaja, u danas tako malo viđenoj obiteljskoj zajednici u koju sam uvijek ubrajao i svojeg djeda i baku, strica i strinu te rođake i sve moje. Pojam one najuže obitelji za mene nije postojao… Odrastao sam na obiteljskom gospodarstvu među kravama, svinjama, kokošima, mnogo je u svemu tome zgoda, mnogo priča i lijepih sjećanja, no da krenem o svojem duhovnom pozivu o kojem sam već započeo pričati.
Mogu istaknuti da potječem iz jedne redovničke obitelji, s očeve strane potekla su dvojica franjevaca: fra Jakov i fra Ante Udovičić. Franjevački habit tako mi je postao skoro svagdanja pojava pred mojim djetinjim očima, kako zbog fratara iz moje obitelji, tako i mojih župnika s kojima sam odrastao, a to su: fra Frano Bilokapić, fra Jakov Begonja, fra Danko Glibota te fra Zoran Jonjić.
Došlo je vrijeme osnovne škole, trećeg razreda i priprave za sakrament prve svete pričesti, a u mojem srcu je rasla ona klica duhovnog poziva, možda i u onoj recitaciji: „…sada srce moje prijestolje nek bude Tvoje, u njemu kraljuješ samo Ti, Isuse moj premili.“
Očev ujak, fra Jakov, kako ga mi kao djeca još znamo pod Ujac Jako, poklonio mi je na dan moje prve svete pričesti knjigu o Gospinim ukazanjima u Međugorju, a u njoj je zapisao: „S Kristom kroz život, do života s Kristom u vječnosti. Dragom Mati, sa željom da jednog dana bude naš dobri fra Mate.“ U potpisu: Ujko fra Jakov. Svaki put kad bih otvorio tu knjigu, uvijek bih se zaustavio na toj posveti s mišlju kako bi to bilo da stvarno postanem fratar.
Svibanjska i listopadska pobožnost bile su nešto veliko za mene. Kao djeca, popodne nakon nastave, trčali smo od osnovne škole do crkve svetog Ilije na molitvu krunice, učitelji razredne nastave uvijek bi nas pustili malo ranije, a onda bi nastala trka oko toga tko će prije u crkvu, a cilj je bio uhvatit peto otajstvo i na kraju reći: „Zdravo Kraljice“, na što bi se cijela Crkva, Marijina vojska, ustala na noge. A navečer bi se okupili u obitelji te bi sjedeći oko peći baka započela krunicu riječima: „Izmolit ćemo dilo Ružarija na čast: Boga, Gospe, Isusa Krista Sina njezina koji je za nas muku podnio, krv prolio, za nas grišnike što nas je na križu otkupio. O Gospe mila, čuvaj, brani, ukloni dušmana s puta, daj nam prijatelja na put, molin ti se.“
Svoje osnovnoškolske dane privodio sam polako kraju, najljepše đačko doba, no bližila se odluka o tome što i kako dalje, a želja za pozivom je tu i ona gori. Moji su očekivali odlazak u Sjemenište i upis u franjevačku Gimnaziju u Sinju, no ja sam se dvoumio.
Znam da čak nisam htio otići ni na susret ministranata u Sjemenište, na iskustvo, možda sam smatrao to preranim odlaskom od kuće, a uz to je još postojao i strah od izlaska iz Sjemeništa: „…eno iša je u fratare pa ništa od njega.“
Kažu mi u šali da sam politički ušao u Samostan, a kako mi nije strana politika, upisao sam Ekonomsku školu Imotski, smjer upravni referent te sam si rekao da ću, ako me poziv bude držao do kraja Srednje, otići u fratre. Čim sam sjeo u klupe srednje škole, svi su već znali da bih htio postat fratar. Vrijeme srednje škole donijelo je sa sobom i simpatije te mnoga previranja u mojoj glavi, od toga da postanem fratar pa poljoprivrednik, pravnik, profesor povijesti te suprug i otac u obitelji.
Da je bilo zgodno proći kroz srednju, nije, no pratila me je ta oznaka franjevaštva, od koje sam možda malo i bježao, ali uvijek bih se njoj rado vraćao.
U moju Župu kroz to vrijeme došle su svagdanje mise, pojačale su se pobožnosti, klanjanja pred Presvetim, molitva krunice Blaženoj Djevici Mariji i krunica Božjeg milosrđa te meni najupečatljivije mise zornice. One su mi bile kao test ustrajnosti. Pokojni djed bi me probudio već oko 4 i 30 da stignemo na molitvu krunice u 5 i 30 i svetu misu, po zimi, ledu i snijegu te iz crkve na autobus pa u školu.
Rekao sam jednu večer ocu dok sam s njim radio u štali: "Ćaća, svak' mi od fratara i popa govori da idem u fratre i pope, samo Ujac šuti." A otac mi na to kaže: "Ujac moli."
Približilo se vrijeme odabira budućeg studija, svatko nešto bira, a ja još razmatram, otvaram Ujčevu knjigu o Međugorju, pomalo znatiželjno obilazim pogledom imotski samostan, moja radost na pomisao franjevaštva sve je više rasla, a ja se nisam trudio to skrivati.
Kad sam napokon odlučio, javio sam se ujcu fra Jakovu te sam ušao u franjevačku postulaturu u Imotskom.
Posebnu radost osjetio sam oblačenjem habita i opasivanjem bokova, stavljanjem kapuča na glavu, tog slatkog jarma Gospodnjeg. Riječi su često preslabe za ono što srce tada osjeća.
Ne znam čijim usrdnim molitvama i radom, no netko je izmolio od Gospodina moje zvanje, a koje mi je Gospodin udijelio od svoje ljubavi, ne mojom zaslugom, jer je i nemam, već jedino svojom ljubavlju.
Poziv se tako rađa u obitelji, od molitve i požrtvovnosti moje majke, od očeva blagoslova svakom od nas djece koje bi udijelio dok spavamo ili barem dok žmirimo na jedno oko, od bakine molitve krunice, djedove ljubavi da vodi unučad na misu te na kraju one radosne i žive prisutnosti franjevca, a koje meni nije nedostajalo i upravo zbog toga onu franjevačku radost koja mi se urezala u srce, danas kao sin svetog oca Franje, ja želim donijeti drugome.
