Na Brdu ukazanja, kad su djeca-vidioci u šutnji kleknula na kamenje, poželio sam snimiti što Gospa govori. Uključio sam diktafon, djeca su govorila, ali ja ih nisam čuo. Pobojao sam se za svoj sluh. Ocu sam šapnuo kako ne čujem, a on je rekao da šutim. Tada sam shvatio da ipak čujem, ali da ne čujem djecu. Bio je to za mene tužan trenutak.
Imao sam osam godina kad se pročula vijest da se u jednom selu, za koje je do tada u mome zavičaju malo tko čuo, ukazala Gospa. Tu vijest nama ukućanima priopćio je sad pokojni otac. Naime, kupili smo sijeno na jednoj ledini. Iznenadili smo se kad je otac žurno prišao nama djeci – osmero braće i sestra – i pun ushićenja rekao: „Ostavljajte vile i grablje, idemo u Međugorje, tamo se ukazala Gospa.“ Tad sam prvi put čuo za Međugorje.
Putovanje u mjesto ukazanja
Svi smo bili zatečeni jer je u to doba bilo gotovo nezamislivo prekinuti posao u po bijela dana i ostaviti ga nezavršena na sramotu cijeloga sela! Ne znam da se do tada ikada takvo nešto dogodilo. Na brzinu smo odjenuli skromnu „misnu“ robu i s majkom i ocem zaputili se tražiti mjesto ukazanja. Otac je vozio stari Ford Taunus koji je imao spojena prednja i stražnja sjedala na koja smo se nekako natiskali. Otac je davao upute o ponašanju: ako milicija bude uz cestu, trebamo se sagnuti iza sjedala kako bi izgledalo da nas je manje od desetero. Isto tako, govorio nam je što kazati ako nas budu ispitivali kamo idemo. Sad tek shvaćam kako se u običnim ljudskim glavama u to tegobno i nadasve represivno komunističko vrijeme morala imati razrađena strategija. Cijelim putem do Međugorja uglavnom smo molili, a svako malo netko od nas djece pitao je jesmo li blizu. U to doba taj nam se put, nešto duži od sat vremena, učinio kao vječnost.
U Međugorju
Na ulasku u Međugorje stajala je milicija, što mi je bilo čudno. Otac je bio vidno uznemiren premda nama to nije htio pokazati. On nas je, i sam obeshrabren, hrabrio. Neke automobile ispred nas su zaustavljali i ljude su ispitivali, neki kažu i maltretirali. Nas nisu zaustavili pa smo se mi šalili – nisu ludi da nas zaustavljaju jer kad bi nas pregledali ovoliko natiskanih u autu. Otac je auto parkirao pokraj jedne drače, to dobro pamtim jer sam se o jednu ogrebao, i opet smo pošli u nepoznato. Ljudi nam prstom pokazuju da idemo prema nekom brdu. Svijet je sa svih strana prilazio na stazu koja je vodila kroz vinograde. Bilo mi žao što grožđe još nije zrelo jer sam ga bio željan. Kad smo se počeli uspinjati na to brdo puno drače, sikavice i oštra kamenja, sa svih se strana čula molitva i pjesma. U zraku se osjećalo oduševljenje koje je graničilo s ekstazom. S druge strane, vladala je neizvjesnost hoće li ljudi s petokrakom pustiti one pse na ljude. Na brdo je išla masa svijeta. Toliko svijeta vidio sam jedino kad sam išao u Posušje na proslavu Velike Gospe.
Na Brdu ukazanja
Na brdo smo došli malo prije šest sati. Bilo je vrlo vruće. Sjeli smo na kamenje, molili i čekali. Svatko je iznosio svoje vijesti o ukazanju. Potom su na brdo stigla djeca. Meni je u oko zapao mali Jakov, valjda zato što mi je po godinama bio najbliži. Odmah smo potrčali za njima i bili smo vrlo blizu samoga mjesta ukazanja. Tada sam ja stupio na „scenu“. Iz male školske torbe izvadio sam diktafon s mišlju: Snimit ću što Gospa govori! U tom trenutku otac me s čuđenjem pogledao, prekrižio se i rekao: „Ostavi to, mislit će da smo špijuni i da snimamo za one koji vode one pse!“ Ja sam bio tvrdoglav i rekao da me nije briga, hoću snimiti Gospu da svi u selu mogu čuti što ona kaže. Kad su djeca u šutnji kleknula na kamenje uključio sam diktafon na položaj snimanja. No, čudo se dogodilo. Djeca su govorila, a ja ih nisam čuo. Počeo sam strahovati da nisam oglušio. Prstima sam čistio uši misleći da jedini ja ne čujem što djeca govore i što Gospa govori njima. Ocu sam šapnuo kako ne čujem, a on je rekao da šutim. Tada sam shvatio da ipak čujem, ali da ne čujem djecu. To je za mene bio tužan trenutak. Ništa nisam čuo i ništa nisam snimio. Tako je moj prvi novinarski zadatak bio neuspješan.
Izvješće pred kućom
Na povratku kući nije me popuštala žalost što nisam uspio snimiti Gospu. Kad smo kasno navečer došli kući u krševiti hercegovački zaselak, svi su nas čekali da im pričamo o ukazanju. I staro i mlado sjedilo je na kamenim stepenicama i slušalo izvješće. Potom je započela zajednička molitva koja se nije propuštala ni u jednoj kući. Od toga trenutka ljudi iz moga sela živjeli su s Gospinim porukama. Ljudi su masovno, mnogi bosonogi, išli pješice Gospi na zavjet. Išlo se sporednim putovima jer su komunisti presretali pješake i priječili odlazak. Uvijek sam rado išao pješice Gospi što kao svećenik činim i danas. Druge večeri nakon odlaska u Međugorje potajno sam slušao vijesti Radio Vatikana. Ja bih slušao i onda ukućanima prepričavao sve rečeno, jer su to bile jedine vijesti u kojima se nešto istinito govorilo Hrvatima i Crkvi. No, opet sam ostao tužan. Vatikan ništa nije javljao o ukazanjima. Kao dijete sam pomislio, pa zar išta može bit važnije od toga, a ništa ne govore. Tek poslije shvaćam zašto je bilo tako. I tek poslije saznajem da je taj prvi odlazak u Međugorje bio treći dan ukazanja, kad je Gospa potvrdila svoju nazočnost i pozvala na mir između čovjeka i Boga.
