Zamoljen da opiše muku s koronavirusom, najprije upozorava kako on može izazvati tešku traumu tijekom koje čovjek brzo shvati kako je krhak - blizu smrti. Prisjećajući se bolesti kaže da ne postoji određeni vremenski trenutak koji bi mogao nazvati početkom.
Naime, u Španjolskoj su dosta kasno započeli s pripremom mjera za borbu s virusnom infekcijom, tek sredinom ožujka. Kako svjedoči, virus se već nastanio u njegovo tijelo, a da toga nije bio svjestan. Na svetkovinu svetog Josipa kada su u Hrvatskoj zatvorena crkvena vrata, a gradovi se pretvorili u karantene, fr. Manuel Eduardo je počeo osjećati prve simptome u obliku neobičnog umora. Pomišljao je na stres ili nešto slično.
Potom je uslijedila groznica sve jača i zabrinjavajuća. Tjelesna temperatura je bila oko 38 °C, a on je samo mislio kako je to nešto prolazno pa je pošao u crkvu slaviti euharistiju, pridržavajući se svih već tada započetih propisa o higijeni i socijalnoj distanci. Tijekom mise počeo je osjećati slabost, a potom je priopćio prioru samostana da se ne osjeća dobro te da mora u bolnicu.
Groznica uz temperaturu od 39 °C i umor, bili su strašni. Testiran je na COVID-19 i vraćen je u samostan kako bi mu uskoro priopćili da je pozitivan. Situacija se vrlo brzo pogoršala pa je 24. ožujka ambulantnim kolima prebačen u Sveučilišnu bolnicu. Na odjelu hitne bio je među mnogim pacjentima i medicinskim sestrama koje su trčale s jednog mjesta na drugo.
Kratko je ostao u bolnici. Vratili su ga u samostan uz „brdo“ lijekova. Među simptomima koje spominje jesu gubitak okusa i mirisa, bol u zglobovima, osjećaj mučnine, velika zbrka do te mjere da je zaboravio gdje se nalazi. Od izražajnijih simptomima navodi temperaturnu groznicu od 38,5 do 39 °C, što je uzrokovalo jaku glavobolju, umor i nedostatak kisika.
Stanje se pogoršalo. Opet je završio u bolnici na duže vrijeme. Prisjeća se da mu je medicinska sestra govorila vrlo glasno, moleći ga da ne zaspe i da ne prestane pokušavati disati. Prestao je slušati glasove. Kada su ga priključili na respirator, prisjetio se majke i njezinih posljednjih sati ovozemnog života. Poželio je „vječno“ zaspati! Ne sjeća se mnogo toga što se dogodilo taj dan.
To su mu objasnili liječnici dva dana kasnije, nakon buđenja iz vrlo dubokog sna s bolom u grlu. Nakon izlaska iz bolnice, dominikanac kaže kako nikad u životu nije toliko cijenio kisik sve do onog trenutka kada je postao svjestan da mu respirator pomaže živjeti.
Ondje je uspio dobiti odgovor na pitanje, a to je da je Bog bio tamo. On je još uvijek u bolnici i prisutan je na svim mjestima smrti, tjeskobe i očaja. Bog daje sigurnost i nadu te mjesta smrti pretvara u mjesta života. Stoga ne gubite vjeru u Boga i imajte povjerenja u liječnike, sestre i druge medicinske djelatnike, poručuje dominikanac.
Bolničko osoblje je riskiralo da se zarazi. No, oni su uvijek bili tu uz njega, svojom pažnjom i blizinom. Nakon izlječenja, fr. Manuel Eduardo kaže kako se još uvijek oporavlja, no poručuje da je spreman pomoći svima: krvlju, svjedočanstvom, ohrabrenjem , molitvama...
Izvor: ser.dominicos.org
