“U lipnju 2009. baka, tata i ja išli smo na hodočašće u Međugorje. Pridružili smo se hodočasnicima iz molitvene skupine moje bake iz župe Gospe i Svih Svetih u Stoutbridgeu. U isto vrijeme je još jednu skupinu hodočasnika iz župe Svete Marije Gosportske predvodio vlč. Piotr Glas, blizak prijatelj organizitora našeg hodočašća.
U petak poslijepodne, nakon nekoliko dana provedenih u Međugorju, dvije grupe dogovorile su zajednički izlet autobusom u obližnje selo Šurmanci, nekoliko kilometara od Međugorja. Tamo je mala crkvica posvećena sv. Faustini i Božjem milosrđu, s relikvijama ove svetice koje su trajno izložene za klanjanje na oltaru. U 15 sati planirali smo molitvu krunice Božjem milosrđu nakon čega slijedi sveta misa.
U Šurmance smo stigli prije 15 sati. Kad smo već sjedili u crkvi, vlč. Piotr se popeo na kutiju i malo se zabrinuo jer mikrofon nije radio. Na kraju je uspješno pokrenut i vlč. Piotr i vjernici započeli su molitvu, pjevajući Krunicu Božjem milosrđu. Bilo je to duboko iskustvo za sve nas. Za vrijeme ove molitve ljudi su plakali. Nakon molitve vlč. Piotr slavio je misu. Glavna tema njegove homilije bila je da shvatimo da je nužan uvjet za milost nutarnjeg ozdravljenja potpuno povjerenje u Boga, kao i ljubav i oprost za sve druge, kako se ne bismo zamjerili nikome. Tijekom ove mise, ozračje Božje ljubavi i praštanja ispunilo je crkvu.
Na kraju mise. Vlč. Piotr je najavio da ako netko od vjernika ima takvu potrebu, može se nad njim pomoliti. Svi smo krenuli prema prezbiteriju, a svećenik se molio nad svakim od nas.
Kad se vlč. Piotr molio nada mnom, iznenada me obuze tama. Nakon nekog vremena vidjela sam jarko svjetlo koje je postajalo sve veće i veće, kao da mi se približava. Tada je Isus stao pred mene. Bio je bos i nosio je svijetlobijeli ogrtač, opasan širokim crvenim pojasom. Imao je smeđu kosu do ramena i kratku bradu. Vidjela sam zrake – plave i crvene – kako izlaze iz Njegovog otvorenog srca, koje kao da je bilo okruženo trnjem. Iznad njegove glave kružila je bijela golubica. Pogledala sam dalje i vidjela sam lice koje mu viri preko ramena. Nisam sigurana, ali mislim da je to bila Sveta Faustina. Tada mi je Isus rekao: ‘Vjeruj u mene. Nikad se ne odvajaj od mene.’
Nakon što sam to vidjela, našla sam se natrag u crkvi. Prije svete mise imala sam jake bolove u nozi i u leđima: imao sam neizlječivu Perthesovu bolest (nekrozu bedrene kosti) i hodala sam na štakama. Nakon svete mise, molitve nada mnom i svećeničkog blagoslova, bol je potpuno nestala i još se nije vratila. Kad sam izašla iz crkve, ispričala sam baki sve što mi se dogodilo: da se osjećam potpuno zdravo, da sam bacila štake i da mogu normalno hodati i trčati.
Otac Piotr me nije poznavao i nije to znao, a u molitvi sam potpuno ozdravila. Sutradan, kad je sreo našeg voditelja hodočašća, rekao mu je da je doživio nešto čudno kada se molio, pomislio je, nad nekim dječakom (jer sam imala kratku kosu): da nije mogao maknuti ruke s njega kao da su mu nametnute za određenu Svrhu. Na povratku iz Međugorja saznao je da sam dječak ja – djevojčica od jedanaest godina.
Napominjem, bolovala sam od Perthesove bolesti, koja je već neko vrijeme posebno zahvatila moje kukove i donji dio leđa. Morala sam koristiti štake kako bih ublažila pritisak na noge i bokove. Iza mog susreta s Kristom, kada je vlč. Piotr molio nada mnom, nisam više osjećala bolove u leđima i nogama.”
Otac Piotr je u stalnom kontaktu s Courtney i njezinim roditeljima koji žive u Birminghamu. Ispada da se djevojka normalno razvija. Njezinoj bolesti nije bilo više ni traga. Pliva i trči maratone. Još jedno čudo koje je dirnulo obitelj Courtney jest obraćenje njezine majke. Kada je djevojčica 2009. s bakom i ocem otišla u Međugorje, njezini roditelji nisu živjeli zajedno, a majka nije bila katolkinja. Nakon što joj je kći ozdravila, vratila se mužu i bila krštena u Katoličku crkvu. Courtney se ne rastaje od svete Faustine i cijelo vrijeme govori o Božjem milosrđu. Riječi koje joj je Isus rekao nedvojbeno su upućene svakome od nas: Vjeruj u mene. Nikad mi nije muka od mene’
