Zovem se Mirna i supruga sam jednog divnog muža i osobe za koju sam prvenstveno neizmjerno Bogu dragom zahvalna i majka četri sina od 9, 6, 4 i 2. godine. Moje svjedočanstvo počinje kada sam prošle godine 2023. na cvijetnu Nedjelju sa svojom obitelji otišla na sv.misu u Međugorje. Naime, tijekom mise ja dobivam ogromnu čežnju da dobijem curicu. Napadi ogromni ,unutarnje stanje moga duha neopisivo živo i sretno, radost me obuzima i samo se pitam Bože moj sta se ovo dešava jesam li ja trudna.
Za par tjedana test je pozitivan na trudnoću. Mojoj sreći nije bilo kraja, imam četri sina ali svakoj se novoj trudnoći raduješ kao prvoj . Ali ono što ja tada u tom trenutku u Međugorju nisam ni pomislila ali kasnije mi se sve kao jedna slika puzzla složila pred očima, svaka puzzla je došla na svoje mjesto. Ja zapravo u tome trenutku nisam ni pomislila na smisao te cvjetne nedjelje te godine.
Ona jeste značila Isusov ulazak u Jeruzalem kad su mu svi klicali i radovali se, radovala se i ja tom osjećaju novog zivota u mojoj utrobi. Ali sam zaboravila da je nakon toga Isusovog ulaska došla i Isusova patnja, ali je došlo i Isusovo uskrsnuće.
Na žalost i ja sam morala proći kroz tu stazu puta boli, puta patnje. U 15. tjednu trudnoće ja prokrvarim i moja doktorica, moj desna ruka koja me ni u jednom trenutku nije izdala u svih mojih pet trudnoća moj Tanjćo me odmah pošalje na hitan pregled u bolnicu kod još jednog predivnog stvorenja, doktorice Ane. Navodim im imena jer su stvarno vrijedni spomena i jer su u tom trenutku bili doista moji Šimuni cirenci na tom mom križnom putu. Dolazim u hodnik bolnice i čekam da doktorica Ana na svijet primi novu bebu pa će mene pregledati.
Sjedim i gledam u zid zabrinuta i na zidu gledam papir iz daljine na kojem stoji anđeo. I pomišljam u sebi to je sigurno molitva Anđela čuvara istipkana kao utjeha roditeljima da mogu moliti dok čekaju. I neću da se primičem ali ipak me nešto privlači da dođem bliže . I dolazim do papira ali tu stoji obavijest na kojem je objavljena grobnica za nerođenu djecu kao podsjetnik svim roditeljima da mogu svoje dijete položiti u grob da to dragi roditelji nije samo dio tkiva koje treba baciti u otpad. I samo sam pomislila Bože moj nemoj samo da mi ovo zatreba.
Ali na žalost ušla sam sa doktoricom na pregled i te divne utješne i suosjećajne pune ljubavi oči doktorice Ane koja mi ipak sa tugom objavljuje da srce moje bebe ipak ne kuca više.
Šok, tuga, bol, nevjerica, sto misli, sto pitanja, sto boli je moje srce probilo. Šta dalje kako dalje. Odlazim kući s suprugom, prolazim najbolniju noć u životu, suze ne prestaju liti, ali moram biti jaka, moram biti hrabra... moram jer me četri moja sina trebaju kao zdravu majku nakon svega ovoga.
Ujutro me primaju u bolnicu da moju bebu izvade iz mene, da se rastanemo do nekog boljeg vremena kad ćemo vjerujući i nadajući svi jednog dana u vječnosti se radovati.
Moje postaje križnog puta se nastavljaju kada ulazim u sobu gdje me primaju da potaknem trudove. U sobi susrećem osobu sa istim razlogom kojoj moraju izvaditi bebu a ona je pod dijagnozom šizofrenije. Bože moj, samo pomišljam tugo moja zašto Bože moj mora trpjeti još i ovo.
Cijelo vrijeme moga boravka sto misli mi prolazi kroz glavu kako ću to izvesti, kako ću zadržati plod a istovremeno nju tješim u svoj toj svojoj boli i samo mi kroz glavu prolazi postaja križnog puta kada je Isus tješio jeruzalemske žene. Tako sam i ja morala biti hrabra jer Bog me trebao. Plod krene Božjom milosti, ja ju svojim rukama uzmem i nosim je, osjetim je par trenutaka na svojim rukama, i prolazim tu bol koju je i naša mila Majka, naša Gospa podnijela kad je uzela mrtvo tijelo svoga sina u ruke . I dala mi je ogromnu snagu jer sam znala da poslije ovoga dolazi kraj mojoj patnji, dolazi Uskrs.
Taj dio je Božjom milosti stvarno prošao za moje očekivanje baš hrabro jer sam se toga bojala i imala ogroman strah ali Bog me dragi ostavio nije, ali trebao je još malo te moje patnje.
Trebao je još malo moje žrtve... uslijedilo je ostalo čišćenje za koje neću nikoga sada prozivati niti osuđivati samo sam rekla trebalo je tako da bude. Trajalo je dugo jer doktor nije bio toliko stručan i nakon par puta pokušaja da me očiste dolazim u situaciju da moja hrabrost opada ,moje dostojanstvo se ruši i u tom posljednjem trenutku doživljavam živog Boga. Kad sam pomislila da nema kraja izgovaram: Gospodine ovo je tebi za ljubav za obraćenje grešnika i za ovu ženu koja je samnom u sobi pod dijagnozom šizofrenije da ona ne podnosi ovu bol. U tom trenutku pred očima vidim pogled živoga Isusa i drugi doktor preuzima i završava moje čišćenje. Isus se proslavlja u mojoj boli.
Sutradan se plod prebacuje na patologiju kao redovna procedura jer sam odmah rekla da ću plod položiti u grobnicu za nerođenu djecu.
Muž odlazi kupiti drvenu kutiju, nosimo je u cvjećarnu da na nju stave mali cvijetak. Dogovaramo sa našim svećenikom polaganje u grob i odlazimo ujutro po plod. Muž izlazi i na vratima mu jedna divna osoba objašnjava da trebamo pričekati da oni spreme plod te da pričekamo. I muž pita šta je bilo curica ili dječak, ona nam kaže - curica. Suze samo krenuše niz moje obraze i jedino što sam rekla pa zašto si mi je Bože uzeo kad sam je toliko željela. U mome srcu je samo odjeknula rečenica - DAT ĆU TI DRUGU.
Našoj djevojčici zajedno smo dali ime Ana Lucija, sa svećenikom našim dragim Don Tomislavom ohrabreni njegovim riječima otišli na grob, položili njezino tijelo sa ostalim nebeskim anđelima nebeskim i platili sv. Misu. Jedino što smo još otišli u kamenoklesara da nam napravi ploču sa njezinim imenom. Nakon desetak dana čovjek je obavijestio muža da je završio i muž meni govori da odem po nju jer mi je bilo usput. Dolazim s djecom i on mi daje ploču meni samo krenule suze niz obraze. Plakala sam do Mostara i s djecom molila krunicu Božanskom milosrđu. Otišla sam po muža na posao i krenuli prema grobu. Položimo ploču, palimo svijeću i tada mir silazi u moje srce.
Vraćamo se kući i po tko zna koji put Bog me ponovno tješi. Napravim mužu i sebi kavu, uzimam mobitel u ruku da malo svoje misli rasteretim i umjesto da kliknem na jednu stranicu meni prst klikne na portal Book.hr. Znači samo Božja milost ništa drugo po tko zna koji put, na toj stranici objavljuju tekst majke koja je sanjala svoje nerođeno dijete. Svjedočanstvo govori kako susreće curicu negdje u nebu koja je došla do nje priupitavši je zašto je tužna. Odgovara da joj nitko nije dao ime a majka se ponudi da joj ga ona da. Curica je i dalje tužna pa ju opet priupita zašto je još uvijek nesretna i govori kako joj nitko nije donio cvijet. Ona joj odgovori kako će ga donijeti. Djevojčica otkriva kako joj nitko nije zapalio svijeću a ona joj obećaje kako će je zapaliti .
Tada djevojčica puna radosti otrči u zagrljaj žene u bijelom, nazvavši ju imenom govoreći joj kako je dobila sve što je trebala i potom radosne odlaze.
U tom trenutku sva moja bol pretvorila se u radost jer sam znala da položivši i taj zadnji dio spomen ploču na grob, moja djevojčica je dobila radost i sigurno društvo Anđela, naše mile Majke i Uskrslog Krista radujući se u Božjoj blizini..
Isuse hvala ti . I naravno tu nije kraj, moj muž i ja nastavljamo živjeti bračnu čistoću i sedam mjeseci poslije, ono što se kaže školski oporavljena od spontanog, jednog dana meni se pojavila ponovna čežnja u srcu da sam trudna, čitav dan me prati, ne znam što se događa, sve mi čudno jer znam da smo se u plodnim danima čuvali. Ali i dalje moja čežnja ne staje.
I navečer toga dana potpuno otvorena srca zavapim: Bože moj pa što je ovo, molim te progovori mi preko moga muža. A njemu apsolutno ništa nisam govorila o tome. Međutim u međuvremenu moj je muž tada pohađao Ignacijske duhovne vježbe i toga jutra nakon moga vapaja Bogu, on ujutro ustane rano i dopadne ga razmatranje - odnos s Marijom. I njemu u srcu progovori glas: dobit ćeš kćerku. Sav izbezumljen prilazi mi i govori mi kako mu je Bog progovorio da će dobiti kćerku. Ja u šoku samo mu odgovorim kako sam Gospodinu sinoć zavapila da mi progovori preko tebe i ti meni sada dolaziš sa tom pričom. Rekla sam ako nisam sada trudna od idućeg mjeseca nema čuvanja i evo već nekih četri i pol mjeseca u mome trbuhu kuca srce jedne male djevojčice.
Isus se ponovno proslavlja. Isus ponovno stostuko vraća kada mu se predajemo, kada mu svoje žrtve dajemo kada smo otvoreni da se on može proslavljati. Ovo svjedočanstvo najviše sam željela napisati iz dva razloga da pokažem tu ogromnu Božju veličinu u našim životima kad se stvarno ponizimo i maksimalno predamo Bogu da on upravlja našim životima, a s druge strane da ohrabrim sve roditelje a posebno žene, majke koje posebno moraju biti hrabre u tome trenutku da skupe snagu, da ako moraju proći isto što i ja da se odvažne i zadrže plod svoga djeteta.
Dat će im Bog dragi sigurno snagu da izdrže tu bol, da daju svome djetetu ime, zapale svijeću, donesu cvijet na grob jer kako kaže naš dragi don Tomislav i ta je beba dio nas, i ta je beba dio našeg obiteljskog stabla i imamo svoga Anđela na nebu da zagovara za našu obitelj. A naš mili Anđele do ponovnog susreta ostaju nam vjera ,ufanje i ljubav -to troje , a najveća od svega je ljubav.
Čitateljica portala medjugorje-info.com
