U razgovoru za portal Opiekun, a koji je prenio portal Milosrdni Isus, govori o posebnim trenucima susreta sa s. Faustinom u Łagiewnikima, nedaleko Krakova i o njihovim razgovorima o Božjemu milosrđu.
Sestro, pripadate Družbi sestara misionarki Krista Kralja za raseljene Poljake i nedavno ste navršili 99 godina života. Usprkos tome u vrlo ste dobroj kondiciji. Molim Vas, recite nam nešto o svom životnom putu?
Rodom sam iz Krakova. Uvijek sam htjela živjeti jednostavan život. Nakon završene osnovne škole upisala sam Učiteljsku školu i postala učiteljica. Bila je to moja velika želja. Dvije sam godine radila u Krakovu. Kako sam uvijek voljela selo, odlučila sam da ću, ako postanem učiteljica, poći na selo i ondje poučavati. Dok sam još išla u Učiteljsku školu prijateljice su me pozivale na zabave, imendane, ali me to nije previše privlačilo. Nekako u to vrijeme osjetila sam želju postati redovnicom. Ušla sam u red misionarki jer sam poznavala oca utemeljitelja, vlč. Ignacyja Posadzyja. Bio mi je ispovjednik. Za sve zahvaljujem Bogu.
Sada kada se bližim stotoj, zahvaljujem Bogu da još toliko toga mogu raditi. Čak i za to što s vremena na vrijeme štogod i zaboravim. Neki datumi i događaji jednostavno su ishlapjeli. Htjela bih se sjećati nekih pojedinosti, ali kažem Bogu: „Budi volja Tvoja“. Potpuno sam se predala Bogu. Uvijek sam tako živjela i molila Isusa da do konca svog života – bez obzira u kakvom fizičkom stanju bila – mogu ići na svetu Misu. Volim sv. Misu više od bilo koje druge molitve, i Isus mi je do sada ispunio želju. Noge me jako bole i kad bih se uputila u crkvu bez Božje milosti teturala bih. No, nijednu sv. Misu do sada nisam propustila. Nekada sam se znala osjećati jako slabom, no tada bih ovako Isusa molila: „Pomozi mi, Isuse! Samo ću otići na sv. Misu, a kad se vratim, čini sa mnom što hoćeš. “ Tada bih osjetila snagu, obukla se i pošla. I sestra Faustina mi puno pomaže.
Kao mlada djevojka susreli ste s. Faustinu Kowalsku, odnosno sestru od Božjega milosrđa. Sjećate li se vašeg prvog susreta?
Sve mogu zaboraviti, ali to neću. Sestru Faustinu ne mogu zaboraviti. Jednom prilikom jedna mi je moja prijateljica predložila da odemo nekamo izvan Krakova, i da pritom posjetimo neku od crkava. Tako smo se jedne nedjelje uputile u Łagiewnike gdje su sestre imale svoj samostan i crkvu. Ondje su predivno pjevale Večernju. Nakon pobožnosti obišle smo samostan. Sestra Faustina bila je ondje vratarica. Pozvonile smo i ona je izašla. Tako je srdačno razgovarala s nama. Morate znati da sam tada bila mlada “frajla” koja o ničemu nije previše razmišljala, pa ipak, ona je razgovarala i smijala se s nama. Bila je tako radosna i razgovorljiva. Jako mi se svidjela. Osjećala sam da je sveta. Bila je tako simpatična i odmah sam je upitala: „Sestro Faustino, bismo li se mogle češće vidjeti?“ A ona mi je odgovorila: „Uvijek, pa i svaki dan ako treba“. Eto, tako sam se upoznala s Faustinom. Sve sam ispričala i svojoj mami, a ona mi je rekla: „Ako osjećaš da ta sestra potiče tvoj duh, da ti čini dobro, dopuštam ti ići k njoj, čak i svakodnevno.“ Ako je ranije znala da planiram toga dana otići k s. Faustini, ako je bila u prilici, ispekla bi za nju koji kolačić ili joj kupila koju voćku, najviše naranču.
Koliko ste se dugo susretale?
Sve do njezine smrti. Zadnji sam je put vidjela u bolnici kroz prozor. Bila je zarazna i nije se moglo k njoj. Došla sam jer sam je silno željela vidjeti. Jedna od sestara Srca Isusova tada mi je rekla: „Dijete drago, ne idi joj blizu da se ne zaraziš.“ Poslušala sam stariju sestru. Kasnije sam saznala da je s. Faustina u Łagiewnikima. Premještena je u samostan jer je u listopadu bila već vrlo slaba.
Inače sam u Łagiewnike na susrete sa s. Faustinom išla pješice i preko pet kilometara. Ako je tko išao u tom smjeru znao me je povesti kolima. Jednom sam došla, a ona je radila u vrtu. Iz usta joj je tekla krv. Bolovala je od teške tuberkuloze pluća. Ali se nisam bojala zaraze i poljubila sam ju. Svi su mi tada govorili da ću umrijeti. Ako bih zakašljala odmah bi svi plašili mamu: „To je zato što ide s. Faustini“. A ja mislim da je to možda jedan od razloga da sam i danas živa.
Za vrijeme naših susreta s. Faustina je voljela govoriti, a ja sam voljela slušati. Voljela sam s. Faustinu zbog njezina trpljenja. Govorila je: „Mnogo trpim, ali želim biti sveta, a jedino su trpljenje i Božja ljubav put k svetosti. “ Rekla sam: „Sestro, i ja bih htjela biti poput Vas“. A ona mi je na to odgovorila: „Moli za trpljenje i za Božju ljubav“. To mi se duboko usjeklo u pamćenje. Koliko košta svetost? Svetost se sastoji od velikih djela, ali i velikih trpljenja. Treba uvijek imati na pameti da bez križa nema Božje ljubavi. Čak se i sam Bog dao razapeti iz ljubavi prema nama.
Jeste li u Łagiewnikima razgovarale o Božjemu milosrđu?
Od s. Faustine primila sam vjeru u Božje milosrđe. Shvatila sam koliko je ono neizrecivo. Ona mi je duboko usadila Božje milosrđe i u njega vjerujem. Sestra Faustina je govorila da osjeća kako Isus ulazi u njezino srce svojim milosrđem, svojom ljubavlju, a milosrđe je neizmjerna Božja ljubav. Govorila mi je: „Od Isusa sam dobila srce napojeno Božjom ljubavlju“.
Zamislite samo: Bog je izabrao s. Faustinu, tako jednostavnu djevojku iz siromašne obitelji da razglašuje čitavom svijetu otajstvo Božjega milosrđa. Sama mi je rekla da ju je Bog odabrao po Srcu Isusovom ispunjenom milosrđem. S. Faustina bila je dar od Boga. Imala je zadaću uvjeriti ljude u milosrđe. Treba nam apostola koji će širiti ljubav. Drugačije žive obitelji i ljudi i drugačije umiru oni koji poznaju i koji se trude oko Božjega milosrđa. Jedino je potrebno Bogu predati srce. Kada bi ljudi upoznali što je milosrđe, crkve ne bi bile prazne.
Svima koji još nisu upoznali Božje milosrđe savjetujem da mole ono što ih je majka naučila – Očenaš, Zdravo Marijo, Vjerujem u Boga Oca… Isus će ih čuti. Molitva je bogatstvo jer svaka molitva dotiče nebesa. Tada bismo uistinu imali puno svetaca. Opravdanja da se nema vremena za molitvu zbog posla – samo su izgovori, jer ljudi za sve imaju vremena, osim za Boga.
Što su za Vas osobno značili susreti sa s. Faustinom?
Sestra Faustina puno mi je toga objasnila. Iz tih susreta ponijela sam potrebu truditi se iznad svega oko svoje vjere. Sada molim Boga da mi nikada ne uskrati to svjetlo u mom srcu. S. Faustina mi je rekla da uvijek raspaljujem srce ljubavlju Božjom. Jer s raspaljenom Božjom ljubavlju u srcu mogu ljubiti čovjeka. A tko ljubi, ne može drugome nanositi zlo.
I još jedno – uvijek sam ozbiljno shvaćala ispovijed. Isus trpi jer današnji ljudi zanemaruju i podcjenjuju ispovijed. Idu na ispovijed tek iz običaja jer ih mama ili baka pitaju: Jesi li bio na ispovijedi? A ispovijed je sveta stvar. I zato treba puno moliti za ljude da Bog svojim svjetlom oživi njihova srca kako bi mogli spoznati koliko je ispovijed važna.
Postali ste, sestro, širiteljicom štovanja Božjega milosrđa…
Faustina mi je mnogo dala, zato gdje god mogu nastojim govoriti o Božjoj ljubavi. Dijelila sam ljudima brošure o Božjem milosrđu. Otkuda brošure? Moj je ujak radio u velikoj tiskari. Bio je poznat i cijenjen. Zamolila sam ga: „Nigdje nema brošurica za uzeti, a noćima pišem o milosrđu. Možda bi mi napravio takve brošurice?“ I dala sam mu prve tekstove za brošuricu o Božjem milosrđu i s. Faustini. Ubrzo mi je donio hrpu tiskanih brošurica. Tisuće njih došle su ljudima u ruke. Isus mi je u pomoć poslao i jednog svećenika. Bila sam u kontaktu i s vlč. Sopoćkom.
Osjećam da će Milosrđe pobijediti svijet. Pobijedit će jer je On u svijetu. On želi da ga čitav svijet prizna Bogom. To me je naučila s. Faustina, jednostavna, sirota sestra. Tako bih rado htjela poći k njoj. Željno čekam trenutak odlaska u svoju domovinu, a moja je domovina nebo.
Sestra Józefa Schindler rođena je 27. veljače 1913. u Krakovu. Završila je učiteljsku školu i radila kao učiteljica poljskog jezika. Kao sestra Družbe sestara misionarki Krista Kralja za raseljene Poljake ostvaruje svoj redovnički poziv u samostanu u Velikopoljskom Ostrowiu na podružju župe Božjega milosrđa.
Helena Kowalska (sestra Faustina) rođena je 25. kolovoza 1905. godine u seoskoj obitelji iz Głogowieca kod Łódzi. Od 16 godine radila je kao kućna pomoćnica. Godine 1925. primljena je u Družbu sestara Naše Gospe od Milosrđa. Na redovničkom oblačenju dobila je redovničko ime Marija Faustina. Dana 22. veljače 1931. po prvi je put vidjela Milosrdnog Isusa koji joj je prenio poruku svoga milosrđa i naložio joj da ju prenese svijetu. Svoje poslanje ostvarila je s. Faustina u vrijeme svog 13-godišnjeg života u družbi. Djelovala je u Vilniusu, Płocku i Varšavi, a najdulje u Krakovu gdje je bila kuharica, vratarica i vrtlarica.
Krist joj je naložio pisati Dnevnik, moliti devetnicu, Krunicu i druge molitve u čast Božjega milosrđa. Zahvaljujući s. Faustini obnovljeno je i produbljeno štovanje Božjega milosrđa. Štovanje se sastoji od pet oblika, a to su: slika Božjega milosrđa s potpisom: „Isuse, uzdam se u tebe“, Krunica Božjega milosrđa, Sat milosrđa, svetkovina Božjega milosrđa u 2. nedjelju po Uskrsu te širenje štovanja.
U travnju 1938. nastupilo je pogoršanje zdravstvenog stanja s. Faustine. Nakon pretrpljenih teških muka umrla je 5. listopada 1938. godine u dobi od 33 godine. Beatificirana je 18. travnja 1993., a svetom proglašena 30. travnja 2000. godine. Svečanost kanonizacije dogodila se na 2. nedjelju po Uskrsu, koju je papa Ivan Pavao II. ustanovio kao svetkovinu Božjega milosrđa. Relikvije sv. Faustine nalaze se u Krakovu u Łagiewnikima, u svetištu Božjega milosrđa.
