Na jednoj Duhovnoj molitvi pukla vena. Ta moja muka trajala je tri mjeseca, dvaput dnevno sam išla u bolnicu na previjanje,bolovi su bili nemogući. Boljelo me je kad se to diralo, a temperatura je bila, mislila sam, 100 stupnjeva. Ja sam sama sebi kocku leda stavljala poviše mjesta gdje je pukla vena i ta bi se kocka u trenutku otopila. Jedne prilike sam se s našim hodočasnicima uputila na duhovnu obnovu kod fra Ive – on je dolazio u malo mjesto Glamoč, gradić pored Livna. Zavila sam taj dio noge gdje je vena curila i natopila sam dobar tufer betadina i dobro sam to mjesto zamotala zavojem (razmišljam, dugo ću stajati, pa da opet ne bi vena curila). Kad je bilo polaganje ruku, došao je red i na mene.
U sebi sam zamislila želju – citiram: Bože, pomozi mi da mi ova rana na nozi zaraste, ako je volja Tvoja, oslobodi me svih strahova vezanih za tu ranu. I kad je bilo polaganje ruku, počivala sam u Duhu – ležala sam nekih 2-3 minute ili možda malo više. Kasnije sam ustala, ali osjećaji su bili kao da sam letjela među onim svijetom, ja svoje noge nisam osjećala, kao da sam hodala po nekim balonima, kao da sam skakutala. Vratila sam se na svoje mjesto ali srce mi je igralo. Osjetila sam da me čudno gledaju, ali meni to nije bilo važno. Po povratku kući ja sam jedva čekala da taj zavoj skinem. I, gle čuda, kod kuće kad sam došla, ni traga krvi ni sukrvice na toj rani osim betadina i malo končića od zavoja. Samo sam rekla da je s Bogom sve moguće. Hvala Ti Bože na fra Ivi i na svim njegovim ozdravljenjima...
Kristijana B./putevimilosti.com
