Nadbiskupija Mobile u Alabami (SAD) zaredila je za svećenike dva brata na isti dan, piše CNA.
Peyton i Connor Plessala braća su iz Alabame u SAD-u a dobna razliku između njih je svega 18 mjeseci.
Usprkos povremenom rivalstvu i prepirkama uz koje mnoga braća odrastaju, oduvijek su bili najbolji prijatelji.
"Bliži smo od najboljih prijatelja", rekao je Connor za CNA.
Kao mladići - u osnovnoj i srednjoj školi, na fakultetu - veći dio svog života bili su zaokupljeni: obrazovanjem, prijateljima, djevojkama i sportom.
Mnogo je puteva koje su ova dva mladića mogla za života odabrati, ali na kraju su prošlog mjeseca stigli na isto mjesto - ležeći pred oltarom predajući svoj život u službi Bogu i Katoličkoj Crkvi.
Braća su oboje primila sakrament Svetog Reda 30. svibnja u Bazilici Bezgrješnog začeća u gradu Mobile - na privatnoj misi zbog mjera sprečavanja zaraze koronavirusom.
"Iz nekog razloga Bog je odlučio pozvati nas. I imali smo tu sreću da smo od roditelja i od našeg obrazovanja primili dobre temelje da bismo mogli odgovoriti na Božji poziv, "rekao je Peyton za CNA.
Peyton (27) kaže da je najviše uzbuđen što započinje s pastoralnim dužnostima poput ispovijedi te pomaganju u obrazovanju u katoličkim školama.
„Cijelo vrijeme provodiš u sjemeništu pripremajući se da jednog dana postaneš koristan. U sjemeništu smo toliko mnogo razgovorali o planovima i snovima, nadanjima i stvarima koje želimo jednog dana raditi u nekoj budućnosti ... a sada se to ostvaruje. Jedva čekam započeti. "
"Prirođene vrline"
U južnoj Louisiani, gdje su odrasli naši roditelji, svi se smatraju katolicima, osim ako se drugačije ne izjasnite, rekao je Peyton.
Oba roditelja su liječnici a obitelj se preselila u Alabamu dok su Connor i Peyton bili još mala djeca.
Iako je obitelj uvijek bila katolička i odgajali su Peytona, Connora, mlađu sestru i brata u vjeri - braća su posvjedočila da njihova obitelj okupljena oko kuhinjskog stola moli krunicu .
Osim što su svake nedjelje vodili obitelj na misu, poučeni su onome što Peyton naziva "urođenim vrlinama" - kako biti dobri, pristojni ljudi; važnost mudrog odabira prijatelja; i vrijednost obrazovanja.
Timski sportovi kojima su se braća uz ohrabrenje roditelja aktivno bavila potakli su ih da se dalje usavršavaju u tim, kako kažu, prirođenim vrlinama.
Igranje nogometa, košarke i bejzbola tijekom godina ih je naučilo vrijednostima marljivog rada, prijateljstva i postavljanju primjera drugima.
"Učili su nas da kad izađemo na teren sa dresom na čijoj poleđini nosite ime Plessal to predstavlja cijelu obitelj", rekao je Peyton.
"Ja bih to mogao učiniti"
Peyton je za CNA priznao da unatoč tome što su obojica pohađali katoličke škole gdje se svakodnevno priča o pozivu, nijedan od njih nije smatrao svećenstvo kao mogućnost za svoj život sve do početka 2011. godine, kada su braća otputovala sa svojim razredom u Washington kako bi sudjelovala u Hodu za život.
Entuzijazam i radost nedavno zaređenog svećenika Kaperona iz njihove škole koji ih je pratio na putovanju, ostavili su snažan dojam na braću Plessala.
Svjedočanstvo njihovog kapelana i drugih svećenika s kojima su se susretali na tom putovanju naveli su Connora da počne razmišljati o ulasku u sjemenište čim završi srednju školu.
U jesen 2012. Connor donio konačnu odluku i krenuo na studij bogoslovije.
Peyton je također osjetio poziv na svećenstvo na tom putovanju zahvaljujući primjeru njihovog kapelana - ali njegov put do sjemeništa nije bio toliko direktan kao kod njegovog mlađeg brata.
„Prvi put sam shvatio:„ Čovječe, mogao bih to zaista učiniti. Ovaj svećenik je u miru sa sobom, radostan i zabavan. Mogu ja to. Ovo je život koji bih zapravo mogao živjeti ", rekao je.
Unatoč tome što ga je sjemenište privlačilo, Peyton je odlučio da će započeti svoj prvotni plan studiranja medicine. Studirao je tri godine, družeći se s djevojkom s kojom je bio u vezi dvije godine.
Na trećoj godini studija, Peyton se vratio u svoj rodni kako bi te godine u ožujku organizirao putovanje za učenike koji bi sudjelovali u Hodu za život - isto putovanje na kojem je bio nekoliko godina prije a gdje je osjetio poziv za svećenstvo.
U jednom trenutku tijekom klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu, Peyton je začuo Božji glas: " Želiš li uistinu postati liječnik?"
Odgovor je, kako se ispostavilo, bio ne.
"I onog trenutka kad sam to čuo, osjetio sam mir u srcu ... Više nego ikad u mom životu. Jednostavno sam znao i u tom sam trenutku rekao: "Idem u sjemenište", rekao je Peyton.
"Imao sam životnu svrhu. Imao sam smjer i cilj. Znam tko sam. "
Međutim, ova spoznaja je imala svoju cijenu - Peyton je znao da će morati raskinuti sa svojom djevojkom. To je i učinio.
Connor se prisjetio telefonskog razgovora s Peytonom kada mu je rekao za svoju odluku da želi doći u sjemenište.
"Bio sam u šoku. Bio sam izuzetno uzbuđen jer ćemo ponovo biti zajedno ", rekao je Connor.
U jesen 2014. godine Peyton se pridružio svom mlađem bratu u sjemeništu St. Joseph.
"Možemo se osloniti jedno na drugo"
Iako su Connor i Peyton oduvijek bili prijatelji, njihova se odnos promijenio na bolje - kada se Peyton pridružio Connoru u sjemeništu.
Većinu svog života Peyton je bio taj koji je savjetovao i hrabrio Connora. Ta uloga se obrnula ulaskom u sjemenište.
Sada se po prvi put Connor osjećao na neki način poput „starijeg brata“ - jer je iskusniji u sjemenišnom životu.
Iako su braća išla istim putem, svatko je na svoj način pristupao posvećenom životu, vlastitim idejama i izazovima, rekao je.
Iskustvo izazova da postanu svećenici pomoglo je njihovom odnosu da sazrije.
„Peyton je uvijek činio stvari na svoj način, jer je bio prvi. Bio je najstariji. On nije imao primjer koji bi mogao slijediti, a ja jesam "- rekao je Connor.
"Shvatio sam nećemo biti isti i meni je ta činjenica teže pala... Ipak mislim da smo unatoč svemu otkrili međusobne talente kao i slabosti te smo zbog tog veliki oslonac jedno drugome ... sada znam koji su Peytonovi talenti, i on poznaje moje, to je važno za naš odnos."
Peyton je za vrijeme studija medicine stekao dovoljan broj bodova kako bi bio stavljen u istu generacije za ređenje u kojem je bio njegov brat.
"Maknuli Duhu Svetom s puta"
Sad kad su obojica zaređeni, Peyton kaže kako njihove roditelji neprestano bombardiraju pitanjem: "Što ste učinili da vaši sinovi postanu svećenici?"
Za Peytona su u njihovu odgoju bila ključna dva čimbenika koji su pomogli njemu i njegovoj braći i sestri da odrastu kao predani katolici.
Istaknu je kao važnu stvar što su on i njegova braća i sestre pohađali katoličke škole - škole s jakim vjerskim identitetom.
Ali, unutar obiteljskog života Plessala bilo je nešto što je za Peytona bilo još važnije.
"Svaki dan smo se okupljali za večerom oko obiteljskog stola, bez obzira na sve ostale obveze i poslove", rekao je.
"Uvijek smo se trudili jesti zajedno, i molili se prije tog obroka. "
Iskustvo okupljanja svake večeri kao obitelji, moleći se i provodeći vrijeme zajedno, pomoglo je obitelji da se sjedini i podrži nastojanja svakog člana, navela su braća.
Kad su braća rekla roditeljima da ulaze u sjemenište, roditelji su im pružili podršku - iako braća sumnjaju da bi njihova majka mogla biti tužna zbog tog jer to znači da će imati manje unuka.
Jedna stvar koju je Connor čuo kako majka govori kad je ljudi pitaju što su oni kao roditelji učinili ispravno je da su se "maknuli Duhu Svetom s puta."
Braća su rekla da su izuzetno zahvalni što su roditelji uvijek podržavali njihove odluke. Peyton je rekao da su se on i Connor povremeno susretali s muškarcima u sjemeništu koji su se predomislili o svom zvanju jer njihovi roditelji nisu podržali odluku o pristupanju.
"Da, roditelji znaju najbolje, ali kad je riječ o zvanju vaše djece, Bog je onaj koji zna, jer Bog je taj koji zove", komentirao je Connor.
"Ako želite pronaći odgovor, morate postaviti pitanje"
Ni Connor ni Peyton nikada nisu očekivali da postanu svećenici. Ni njihovi roditelji, ni braća i sestre nisu to očekivali niti su mogli to predvidjeti.
Po njihovim riječima, to su bili samo "normalni momci" koji su prakticirali svoju vjeru, išli u školu i imali puno različitih aktivnosti.
Peyton je rekao da činjenica da su oboje osjetili poziv na svećeništvo nije bio toliko iznenađujuć.
„Mislim kako je svaki mladić koji doista prakticira svoju vjeru vjerojatno barem jednom razmišljao o tome, samo zato što je poznavao nekog svećenika, koji mu je vjerojatno rekao, „Hej, mogao bi ipak razmisliti o tome”, kazao je.
Mnogi od Peytonovih pobožnih prijatelja katolika su sada u braku, i pitao ih je jesu li ikad razmišljali o svećeništvu u nekom trenutku prije nego što su ušli u brak. Gotovo svi, kazao je, reklo mu je da jesu; razmislili bi o tome tjedan ili dva, ali nisu 'zaglavili'.
Ono što je za njega i Connora bilo drugačije jest da ideja o svećeništvu nije nestala.
„Kod mene je zaglavilo pune tri godine. I tada je Bog konačno rekao: 'Čovječe, vrijeme je. Vrijeme je da to učiniš ", rekao je.
"Ja bih samo ohrabrio dečke, ako je zaista prošlo dosta vremena i jednostavno ideja ostane, jedini način na koji ćete shvatiti je li to za tebe je da pristupiš sjemeništu"
Susret i upoznavanje drugih svećenika, njihova iskustva te kako su prije živjeli bili su od pomoći Peytonu i Connoru.
"Životi svećenika najviše pomažu u tome kad počnete razmišljati o pozivu", rekao je Peyton.
„Ako želite pronaći odgovor, morate postaviti pitanje.I jedini način da se postavi i odgovori na to pitanje svećenstva jest odlazak u sjemenište”, kazao je.
„Idi u sjemenište.” Neće ti biti gore zbog toga. Tada počinješ živjeti život molitve, posvećenja, formiranja, poniranja u sebe, učiš o sebi, spoznaješ svoje snage i slabosti, upoznaješ svoju vjeri. Sve su to dobre stvari.”
Sjemenište nije stalna obveza. Ako mladić ode u sjemenište i shvati da svećeništvo nije za njega, neće mu zbog tog biti gore, rekao je Connor.
„Formirali ste se u boljeg čovjeka, bolju verziju sebe jer ste imali više vremena za molitvu nego što bi imali da niste bili u sjemeništu.”
Kao i mnogi ljudi njihovih godina, Peytonovi i Connorovi putevi do sazrijevanja konačne odluke o zvanju bili su nestabilni.
„Veliki problem vremena u kojem jesmo je što mnogi mladi ljudi samo čekaju i pokušavaju smisliti što učiniti od svog života, a život im prolazi”, kazao je Peyton.
„I tako, jedna od stvari na koje volim ohrabriti mlade da ako o nečemu razmišljaju da i učine nešto povodom toga.”
Prevela Magda Ivanov/Medjugorje-info.com
