Angela je u Međugorje došla po prvi puta 1993. godine, tokom rata, kao pratnja jedne humanitarne pomoći koja se dovozila s. Josipi i s. Korneliji u sirotište na Vionici. O tom iskustvu kaže: „S. Josipa nas je primila i u razgovoru nas upitala da li bi netko ostao volontirati kod njih tokom ljeta. I ja sam prihvatila. Međutim, pri povratku u Italiju počela sam se osjećati loše i nisam imala snage vratiti se u Međugorje. Telefonirala sam s. Josipi da joj to kažem, ali ona mi je odgovorila: 'Ne, ti moraš doći, evo dat ću ti Vicku na slušalicu.' Rekla sam Vicki: 'Vicka, ja ne mogu doći jer sam bolesna.' A Vicka je odgovorila: 'Ne, ti moraš doći.'
Angela se otišla ispovijedati u svoju župu, ništa ne rekavši svećeniku o svojim dvojbama, ali je u sebi tražila neki znak od Isusa. I na kraju ispovijedi svećenik joj je rekao da pročita određeni odlomak iz Svetog pisma. Ostala je šokirana kada je ugledala što piše u tom odlomku: „Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.“ (Jak 1, 27) I to je za nju bio znak da treba poći, pomoći siročadi. Imala je tada 26 godina, poništeni brak iza sebe i malenu kćer koju je ostavila kod kuće. Osjećala se baš jako loše, ali je išla s povjerenjem. S. Josipa joj je dala zadatak čistiti kapelicu koja se nalazila u podrumu zgrade. Od prvoga dana kako je počela čistiti kapelicu pa svih 14 dana koliko je trajalo njezino volontiranje, osjećala se baš dobro. Posljednjeg dana zaželjela je pozdraviti Vicku prije polaska, ali joj je Vicka rekla kako treba ostati još par dana, do utorka, jer će ona tada imati susret i molitvu sa hodočasnicima. I ona je opet ostala. Nakon povratka u Italiju doktori su konačno dijagnosticirali njezinu bolest: radilo se o autoimunoj bolesti štitnjače i bili su zadivljeni i u čudu kako se ova bolest kod nje odigrala na dobroćudan način, jer obično kod takvih dijagnoza ishod bude zloćudni. Ona je u srcu znala otkuda je to tako – naravno zbog Međugorja.
I Angela je nastavila: „Nakon toga sam se tokom rata vratila na još jedno hodočašće zajedno sa mojom kćerkom Valentinom koja je tada imala 5 godina. I nakon toga dolazile smo vrlo često u Međugorje. Valentina se uspjela sprijateljiti s djecom vlasnika pansiona u kojem smo uvijek odsjedali tako da je brzo pohvatala osnove hrvatskog jezika. Za tjedan dana na misi u crkvi naučila je moliti na hrvatskom. Sa 12 godina zamolila ih je da je nauče čitati hrvatski, a zatim je kupila rječnik i počela sama učiti riječi. Ipak, nije uspjela shvatiti vaše deklinacije padeža, sve dok na kraju nije upisala preko Erazmusa Kroatistiku u Poljskoj, a nakon par godina vratila se u Torino i tu završila hrvatski jezik i kulturu.“
Valentina je uvijek svojoj majci govorila kako je za nju hrvatski jezik najljepši jezik na svijetu. Kad bi drugi ljudi govorili koliko im se npr. sviđa španjolski, ona bi uzvraćala: 'Vama se sviđa španjolski, zato jer niste čuli Hrvatski!' Ali njoj se sviđa cijela naša južno europska kultura za koju kaže da se tu plače dva puta: prvi put kad dođeš i drugi put kad odlaziš. Valentina upravo daje završne ispite i želja joj je postati učiteljica jezika u školi za strance u Italiji.“
Na pitanje zašto dolaze svih ovih godina u Međugorje, Angela odgovara kako je od prvog trenutka kad je davne 1981. godine čula za Gospina ukazanja, odmah povjerovala. Baš joj je zaigralo srce na tu vijest! Ali te su joj godine u privatnom životu bile vrlo teške jer joj je muž bio nasilan i jedva se uspjela izvući iz tog braka i dobiti njegovo poništenje. Nakon prvih dolazaka u Međugorje, osjetila je kako Bog polako liječi te njezine unutarnje rane i kako je podiže. Od tada njezin je život ostao usidren na Međugorju, u koje je nastavila dolaziti 4-5 puta godišnje i uvijek ovdje dobijala novi polet i novu snagu: “U srcu mi uvijek odzvanja Gospina poruka: 'BUDITE MOJE ISPRUŽENE RUKE!' Mi talijani skloni smo reći: „Eto mi molimo i to je dosta!' Ali po meni, to nije dosta. Istina, potrebno je moliti! Ali da je Gospa željela da samo molimo, onda bi rekla: BUDITE MOJE SKLOPLJENE RUKE! Ali pošto je rekla da budemo Njezine ispružene ruke, to znači da nakon molitve, Ona treba ruke koje i djeluju!“ – poručuje Angela. medjugorje-info.com
