Bio je to otvoren i iskren nastup, otvaranje duše i razotkrivanje vlastite prošlosti ispunjene stramputicama, zabludama i pogreškama, ali i veliki zaokret i oporavak, duhovna preobrazba, obraćenje, pronalazak smisla i smiraja u Bogu, vjeri i trajnim i neprolaznim vrijednostima.
Upao u krivo društvo
- Potječem iz tradicionalne katoličke obitelji, svake nedjelje smo išli na misu, igrao sam nogomet, bavio se borilačkim sportovima, glazbom. Sve je to nekako lijepo išlo, srednja škola, počeli su izlasci, kontakti s djevojkama, bio sam mlad, zdrav dečko... Ali, u 19. godini upao sam u krivo društvo gdje se dosta konzumirala droga, pio alkohol i bilo je to jedno agresivno okruženje u kojem smo upadali u tučnjave i ulične obračune.
Bilo je to ratno vrijeme, 1993. i 1994. godina, u Zagrebu je bilo jako puno droge na cesti, dosta prijatelja je završilo u Cenacolu i drugim zajednicama za odvikavanje. Zagrizao sam u alkohol, u drogu i poslije 22. godine sam upao u krizu, depresiju, strahove... Posjetio sam psihijatre, dali su mi tablete, bio sam polusvjestan, pospan, usporen, nesposoban za bilo što. Zavapio sam - “Bože, ili život ili smrt, ovo nema smisla” , oslikava svoje stanje Alan Hržica.
Uzeo je, kaže, krunicu u ruke i svaki dan išao u katedralu moliti krunicu, s 22 godine je molio psalme. Toliko je bio izranjen i bilo mu teško, osjećao je ogromnu grižnju savjesti jer je zaboravio i iznevjerio Boga. Onda počinje teško pokajanje.Obraćenje
- Vapio sam - “Bože vrati mi zdravlje!” Nisam bio spreman nizašto, ni učiti, ni vježbati, ni svirati, bila mi je oduzeta radost. Mučio sam se dvije-tri godine i bio ustrajan u molitvi, bilo je jako bolno i teško, ali na kraju sam uspio. Došlo je moje obraćenje, predao sam svoj život Isusu. Ušao sam u molitvenu zajednicu, upoznao patera Ikea Mandurića koji me poveo, javno svjedočim svoju vjeru, drugi sam čovjek. Imamo misu u Palmotićevoj ulici, svaki petak dođe po 700-800 mladih. Pokrenuli smo krunicu na Kamenitim vratima, počelo nas je desetak. Danas svaki utorak dođe oko 500 mladih, a idemo i u Međugorje, zadovoljno govori Alan Hržica.
