Istina, vlastodršci mu nisu došli glave, ali su činili sve da ga ometu u njegovu djelovanju...
Sv. Rikard rodio se 1197. ili 1198. u engleskoj grofoviji Worcestershire. Rano je ostao bez roditelja, pa mu se ideja o studiju i svećeništvu pojavila prvo kao spasonosni bijeg iz oskudice u kojoj je živio s bratom i sestrom. Da bi se dokopao studija u Oxfordu, silno je marljivo obavljao zemljoradničke poslove na ostacima očeva posjeda. Nakon toga slijedio je studij u Parizu, te diploma kanonskog prava u Bologni. Još uvijek daleko od svećeništva, 1235. biva imenovan rektorom Sveučilišta u Oxfordu. U to se doba svoga najboljeg studenta sjetio Rikardov bivši profesor Edmund Rich, koji je u međuvremenu postao canterburyjski nadbiskup. Pozvao je Rikarda za kancelara, a njihov zajednički rad oko obnove klera i borbe protiv kraljeva »petljanja« u crkvene poslove, urodio je Rikardovom odlukom da postane svećenik.
Godine 1242. biva zaređen, a nakon kraćeg rada na malim župama, izabran je za biskupa u Chichesteru. Engleski kralj Henrik III. za to ne želi ni čuti, jer mu smeta biskup koji se zalaže za crkvene reforme. Oštroumni papa Inocent IV. (onaj isti koji je 1248. senjskom biskupu Filipu dao povlasticu glagoljanja u bogoslužju!) ipak je potvrdio njegov izbor. Henrika III. ni to nije previše uzbudilo, već je svoje podanike okrenuo protiv Rikarda zabranivši mu da ude u posjed svoje biskupije. I bez ikakvih sredstava, Rikard je hrabro krenuo u vizitacije, organizirao sinode za svećenike. Ipak, ponovno je morao »intervenirati« papa Inocent IV. koji je kralju priprijetio izopćenjem iz Crkve, pa je ovaj dopustio Rikardu da obavlja svoju pastirsku dužnost. Ovaj je to činio savršeno i uzorito, pa je u manje od desetak godina biskupovanja učinio puno. Na srcu su mu osobito bili svećenici - njihova odgoj i izobrazba, skrb u danima kad onemoćaju. Brinuo je i za bolesnike, milostinju dijelio »kapom i šakom«, da su mu i suradnici prigovarali.
Prije smrti, g. 1253, sve što je imao ostavio je u dobrotvorne, socijalne svrhe, tako da su od njegove imovine zbrinjavana siročad i udovice, ali i građene ceste, mostovi... Brinuo je o čovjeku na sasvim suvremen način. Samo devet godina nakon smrti papa Urban IV. proglasio ga je svetim, no Henrikovi kraljevski potomci kao da dugo »nisu imali mira«, jer je Henrik VII, čak 1538, našao za potrebno da uništi bogato napravljen svečev relikvijar u chichesterskoj katedrali.
