Sv. Jakov bio je, naime, jedan od onih učenika koji je zavrijedio da se s Isusom nađe na sasvim osobitim mjestima i u osobitim prilikama. Osim što je toga ribareva sina rođenog u Betsaidi na Genezaretskom jezeru Isus osobno (zajedno s bratom mu Ivanom) pozvao među svoje apostole, Jakova Starijega Evanđelja spominju i u prilikama kad Isus oživljava Jairovu kćer, kad se preobražava na Taboru i kad u samrtnom znoju moli u Getsemaniju. Sigurno Jakov nije slučajno bio među rijetkima "odabranima" za te prilike.
Spominju ga Evanđelja i u dvije manje "slavne" zgode, koje međutim dokazuju njegovu "običnost", ljudskost, njegov vatreni temperament i naročitu odanost Isusu. Jednom je zgodom dakle, zajedno s bratom Ivanom, pomalo častohlepno zaželio da ga Isus posjedne odmah sebi zdesna ili lijeva (Mk 10, 35-40), ali, opet, sve u silnoj ljubavi prema Kristu. Drugom prilikom pak, kad negostoljubivi Samarijanci ne htjedoše primiti Isusa, odmah je žustro uzviknuo: "Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?" (Lk 9, 54).
Mora da ga je ta nagla narav i dovela do toga da u nečem bude i prvi među svim apostolima. Prvi je naime, zbog naviještanja vjere, podnio mučeničku smrt, o čemu svjedoče Djela apostolska (12, 2). Mačem ga je dao pogubiti kralj Herod Agripa ne mogavši otrpjeti da mu navjestitelji riječi Božje umanjuju vlastodržačku moć. Uz Jakovljevo pogubljenje znana je i predaja po kojoj je, hrabro primivši osudu i njezino izvršenje, za vjeru pridobio i stražara koji ga je vodio na stratište, da bi tamo zajedno s apostolom stavio svoju glavu pod mač.
Legenda kazuje i kako je Jakov za svojih brojnih putovanja stigao i u španjolsku Compostelu, donijevši kršćanstvo i oslobodivši Španjolsku od Maura. Tijelo mu je stoga preneseno u Compostelu, gdje je njegov grob postao jedno od najvećih srednjovjekovnih hodočasničkih odredišta. Španjolska ga je izabrala za svoga nebeskog zaštitnika, baš kao i hodočasnici, putnici, srednjovjekovni vitezovi, a za njima i apotekari, kožari, ratari, voćari... Svima je bliska bila njegova ljudska nesavršenost, a željena njegova krajnja odanost i žar vjere.
