Marina Župan/Medjugorje-info.com

Europska komisija odlučila je povući financijska sredstva namijenjena Federaciji katoličkih obiteljskih udruga u Europi (FAFCE), organizaciji osnovanoj 1997. godine s ciljem promicanja i zaštite obitelji utemeljene na braku muškarca i žene pred europskim institucijama.

FAFCE, sa sjedištem u Bruxellesu, okuplja 33 udruge iz 20 europskih zemalja te djeluje u suradnji s institucijama Europske unije, Vijećem Europe i Ujedinjenim narodima. Krajem studenoga Europska unija zamrznula je sredstva predviđena za projekte koje je federacija prijavila, bez službenog obrazloženja, iako su se pojedini projekti odnosili na zaštitu maloljetnika od pornografije i promicanje digitalne sigurnosti, područja koja Europska unija navodi kao vlastite prioritete.

Predsjednik FAFCE-a Vincenzo Bassi izjavio je za ACI Prensa, španjolskog partnera CNA-a, da je odbijanje financiranja povezano s pristupom federacije pitanjima roda i jednakosti, prema kriterijima koje promiče Europska unija. Prema njegovim riječima, takav pristup dovodi do sustavne marginalizacije organizacija koje promiču obitelj temeljenu na tradicionalnom shvaćanju braka.

Bassi je istaknuo da odluka nije donesena zbog tehničkih nedostataka u projektima, nego zbog, kako je rekao, ideološke pristranosti, jer se obitelj više ne prepoznaje kao relevantan društveni čimbenik. Upozorio je i na širi proces prenošenja političkih stajališta u pravni okvir, čime se, prema njegovu mišljenju, zadire u zakonodavnu nadležnost država članica u područjima obitelji, pobačaja i identiteta.

Govoreći o tzv. mekom pravu, odnosno neobvezujućim rezolucijama koje stvaraju pravni i politički konsenzus, Bassi je rekao da se njima može vršiti pritisak na države s restriktivnijim zakonodavstvom, uz pozivanje na navodna kršenja načela vladavine prava.

Unatoč financijskim poteškoćama, predsjednik FAFCE-a izrazio je nadu da će demografski izazovi i unutarnje proturječnosti Europe otvoriti prostor za ozbiljniju javnu raspravu o ulozi obitelji. Naglasio je da cilj federacije nije suprotstavljanje Europskoj uniji, nego iznošenje prijedloga koji proizlaze iz iskustva građana te ostaju vjerni europskim korijenima i poslanju.

Duhovni program predvodit će fra Ivo Pavić, don Vitomir Zečević, fra Petar Ljubičić, fra Mario Knezović, vlč. Marin Hendrih, pater Mijo Nikić, don Josip Mužić i drugi duhovnici.

Obnova se održava pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja Republike Hrvatske.

Svi zainteresirani mogu se prijaviti na broj telefona: 063 180 520.

„Radujmo se svi u Gospodinu: naš Spasitelj rodio se na svijetu. Danas nam je s neba sišao pravi mir“ (Ulazna antifona mise polnoćke). Tako pjeva liturgija u božićnoj noći i tako u Crkvi odzvanja betlehemski navještaj: Dijete koje se rodilo od Djevice Marije jest Krist Gospodin, kojega je Otac poslao da nas spasi od grijeha i smrti. On je naš mir, Onaj koji je pobijedio mržnju i neprijateljstvo milosrdnom Božjom ljubavlju. Zato „Božić Gospodinov jest Božić mira“ (sv. Leon Veliki, Govor 26).

Isus se rodio u štali, jer za njega nije bilo mjesta u svratištu. Čim se rodio, njegova ga je majka Marija „povila u pelene i položila u jasle“ (usp. Lk 2,7). Sin Božji, po kojemu je sve stvoreno, nije bio primljen i njegova je kolijevka postala siromašna hranilica za životinje.

Vječna Riječ Očeva, koju nebesa ne mogu obuhvatiti, izabrala je na taj način doći na svijet. Iz ljubavi je htio biti rođen od žene, da dijeli našu ljudskost; iz ljubavi je prihvatio siromaštvo i odbacivanje te se poistovjetio s onima koji su odbačeni i isključeni.

U Isusovu Božiću već se nazire temeljni izbor koji će voditi cijeli život Sina Božjega, sve do smrti na križu: izbor da ne dopusti da mi nosimo teret grijeha, nego da ga on sam ponese za nas, da ga preuzme na sebe. To je mogao učiniti samo On. Ali istodobno nam je pokazao i ono što pak samo mi možemo učiniti, a to je da svatko od nas preuzme svoj dio odgovornosti. Jer Bog, koji nas je stvorio bez nas, ne može nas spasiti bez nas (usp. sv. Augustin, Govor 169, 11.13), to jest bez naše slobodne volje da ljubimo. Tko ne ljubi, ne spašava se, izgubljen je. I tko ne ljubi brata i sestru koje vidi, ne može ljubiti Boga kojega ne vidi (usp. 1 Iv 4,20).

Braćo i sestre, evo puta mira: odgovornost. Kada bi svatko od nas – na svim razinama – umjesto da optužuje druge, najprije prepoznao vlastite nedostatke i za njih zatražio oprost od Boga, a ujedno se stavio na mjesto onoga koji trpi, bio solidaran s onima koji su slabiji i potlačeni, tada bi se svijet promijenio.

Isus Krist je naš mir ponajprije zato što nas oslobađa od grijeha, a zatim zato što nam pokazuje put kojim treba ići da bismo prevladali sukobe – sve sukobe, od međuljudskih do međunarodnih. Bez srca oslobođena od grijeha, bez oproštena srca, ne može se biti muškarac i žena mira niti graditelj mira. Zato je Isus rođen u Betlehemu i umro na križu: da nas oslobodi od grijeha. On je Spasitelj. Njegovom milošću možemo i moramo svatko učiniti svoj dio kako bismo odbacili mržnju, nasilje i suprotstavljanje te živjeli dijalog, mir i pomirenje.

Na ovu svetkovinu želim uputiti srdačan i očinski pozdrav svim kršćanima, a na poseban način onima koji žive na Bliskom istoku, koje sam nedavno želio susresti na svom prvom apostolskom putovanju. Slušao sam njihove strahove i dobro poznajem njihov osjećaj nemoći pred dinamikama moći koje ih nadilaze. Dijete koje se danas rađa u Betlehemu isti je Isus koji kaže: „U meni imate mir. U svijetu imate nevolju, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33).

Od njega zazivamo pravdu, mir i stabilnost za Libanon, Palestinu, Izrael i Siriju, pouzdajući se u ove božanske riječi: „Pravda će donijeti mir, a plod pravednosti bit će trajna sigurnost i spokoj“ (Iz 32,17).

Knezu mira povjeravamo cijeli europski kontinent, moleći ga da i dalje nadahnjuje duh zajedništva i suradnje, vjeran kršćanskim korijenima i svojoj povijesti, solidaran i otvoren prema onima koji su u potrebi. Na poseban način molimo za izmučeni ukrajinski narod: neka utihne buka oružja i neka uključene strane, uz potporu napora međunarodne zajednice, pronađu hrabrost za iskren, izravan i poštovan dijalog.

Betlehemskom Djetetu zavapimo za mir i utjehu žrtvama svih ratova koji se vode u svijetu, osobito onima zaboravljenima; i za sve koji trpe zbog nepravde, političke nestabilnosti, vjerskog progona i terorizma. Na poseban način spominjem braću i sestre u Sudanu, Južnom Sudanu, Maliju, Burkini Faso i Demokratskoj Republici Kongo.

U ovim posljednjim danima Jubileja nade molimo Boga koji je postao čovjekom za dragi narod Haitija, da u toj zemlji prestane svaki oblik nasilja te da može napredovati putem mira i pomirenja.

Neka Dijete Isus nadahne one koji u Latinskoj Americi imaju političku odgovornost, kako bi se, suočeni s brojnim izazovima, otvorio prostor dijalogu za opće dobro, a ne ideološkim i stranačkim isključivostima.

Kneza mira molimo da obasja Mjanmar svjetlom budućnosti pomirenja: da vrati nadu mladim naraštajima, da povede cijeli burmanski narod stazama mira i da prati one koji žive bez doma, sigurnosti ili povjerenja u sutrašnji dan.

Njega molimo i da se obnovi drevno prijateljstvo između Tajlanda i Kambodže te da uključene strane nastave raditi na pomirenju i miru.

Njemu povjeravamo i stanovnike južne Azije i Oceanije, teško pogođene nedavnim i razornim prirodnim katastrofama koje su teško pogodile čitave zajednice. Suočeni s tim kušnjama, pozivam sve da s uvjerenjem obnove naš zajednički angažman u pomaganju onima koji trpe.

Draga braćo i sestre,

u tami noći „došla je na svijet istinska svjetlost, koja prosvjetljuje svakog čovjeka“ (Iv 1,9), ali „njegovi je ne primiše“ (Iv 1,11). Ne dopustimo da nas nadvlada ravnodušnost prema onima koji trpe, jer Bog nije ravnodušan prema našim bijedama.

Postavši čovjekom, Isus na sebe uzima našu krhkost, poistovjećuje se sa svakim od nas: s onima koji više nemaju ništa i sve su izgubili, poput stanovnika Gaze; s onima koji su pogođeni glađu i siromaštvom, poput jemenskog naroda; s onima koji bježe iz svoje zemlje u potrazi za budućnošću, poput brojnih izbjeglica i migranata koji prelaze Mediteran ili prolaze američkim kontinentom; s onima koji su izgubili posao i onima koji ga traže, poput mnogih mladih koji se teško zapošljavaju; s onima koji su izrabljivani, poput previše potplaćenih radnika; s onima koji su u zatvoru i često žive u nečovječnim uvjetima.

Do Božjega srca dopire vapaj za mirom koji se uzdiže sa svake strane svijeta, kako piše jedan pjesnik: „Ne mir primirja, niti viđenje vuka i janjeta, nego prije kao u srcu kada uzbuđenje prođe i može se govoriti samo o velikom umoru. […] Neka dođe poput divljeg cvijeća, iznenada, jer polju je potreban: divlji mir.“

Na ovaj sveti dan otvorimo svoje srce braći i sestrama koji su u potrebi i boli. Čineći to, otvaramo ga Djetetu Isusu, koje nas raširenih ruku prima i otkriva nam svoje božanstvo: „Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,12).

Za nekoliko dana završit će Jubilarna godina. Zatvorit će se Sveta vrata, ali Krist, naša nada, uvijek ostaje s nama! On je Vrata koja su uvijek otvorena i uvode nas u božanski život. To je radosna vijest ovoga dana: Dijete koje se rodilo jest Bog koji je postao čovjekom; on ne dolazi da osudi, nego da spasi; njegov dolazak nije prolazan – on dolazi da ostane i daruje samoga sebe. U njemu se liječi svaka rana i svako srce nalazi počinak i mir. „Božić Gospodinov jest Božić mira.“

Svima od srca želim miran, blagoslovljen i svet Božić!

"Doživljaj je bio fantastičan. Veliko hvala zboru župe Žnjan i gospodinu Marku Perkoviću Thompsonu što su izdvojili svoje vrijeme da bi usrećili naše pacijenti koji danas nažalost nisu bili u prilici biti sa svojim obiteljima. Ovo je jedna hvalevrijedna, humana gesta. Hvala im još jednom od srca i nadamo se da će postati tradicija", poručuju iz KBC-a.

"Svako dobro još jednom! Živili, ljudi dragi!", poručio je pjevač, a nakon kolendavanja se fotografirao s obožavateljima.

(S crkvenim odobrenjem)

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Svećenik: fra Luka Kvesić.

Nakon svete mise uprizorene su Žive jaslice koje su pripremili i izveli članovi zajednice Cenacolo. Prikaz Isusova rođenja duboko je dirnuo okupljene vjernike te ih uveo u otajstvo Božića kroz molitvu, jednostavnost i snažnu poruku vjere.

U 22:30 sati započinje molitveno bdjenje uz klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, a sveta misa Polnoćka je u 24 sata.

Na Božić, u četvrtak 25. prosinca, u župnoj crkvi bit će slavljene svete mise u 7, 8, 11 i 18 sati. Navečer neće biti uobičajenog cjelonoćnog klanjanja.

Žive jaslice članova zajednice Cenacolo vjernici će imati priliku ponovno pogledati i na blagdan Nevine dječice, 28. prosinca, kao i na Staru godinu, 31. prosinca nakon večernje svete mise koja je u 18 sati.{gallery}zive-jaslice-medugorje-2025{/gallery}

Vaš medjugorje-info.com

Nadbiskup je jasno osudio vandalizam, poručivši da se takvi postupci ne mogu prihvatiti jer su ljudi pozvani živjeti kao braća i sestre, u međusobnom poštovanju i miru. Pritom je naglasio kako kršćani u Svetoj zemlji, zajedno s pripadnicima drugih kršćanskih zajednica, ali i s muslimanima i ljudima bez vjerske pripadnosti, dijele zajednički životni prostor te su pozvani graditi suživot, a ne produbljivati podjele.

Unatoč tom činu nasilja, nadbiskup Yllana poručio je da kršćani neće dopustiti da im se oduzme duboka radost Božića. Istaknuo je da je poruka Kristova rođenja snažnija od svakog čina mržnje, jer svjedoči da Bog nije napustio svoj narod niti ga je zaboravio, nego je i dalje prisutan u povijesti i u životima ljudi.

Govoreći o nadi, nadbiskup je naglasio kako ona za kršćane u Svetoj zemlji nije apstraktan pojam, nego konkretna stvarnost koja prožima svakodnevni život. Nada je, kako je rekao, „zrak koji se diše“, snaga koja omogućuje zajednicama da unatoč nesigurnosti, napetostima i nasilju nastave živjeti, svjedočiti vjeru i graditi budućnost.

Nadbiskup Yllana pozvao je i na molitvu za počinitelje vandalizma, izrazivši nadu da će svjedočanstvo vjere, mira i ustrajnosti kršćanskih zajednica pridonijeti promjeni srca i izgradnji pravednijeg i mirnijeg društva. Naglasio je da Božić, unatoč svemu, ostaje vrijeme svjetla, radosti i nade, koje nijedan čin mržnje ne može ugasiti.

Inače, Adolfo Tito Yllana (rođen 6. veljače 1948. u Naga Cityju na Filipinima) filipinski je nadbiskup i karijerni diplomat Svete Stolice. Za svećenika je zaređen 19. ožujka 1972., a biskupom ga je 6. siječnja 2002. imenovao sveti Ivan Pavao II. Studirao je građansko i kanonsko pravo na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu te završio formaciju na Papinskoj crkvenoj akademiji, ustanovi za izobrazbu diplomata Svete Stolice.

U diplomatsku službu stupio je 1984. godine te je djelovao u papinskim predstavništvima u Gani, Šri Lanki, Turskoj, Libanonu, Mađarskoj i Tajvanu. Obnašao je službu apostolskog nuncija u Papui Novoj Gvineji i na Salomonskim Otocima, potom u Pakistanu i Demokratskoj Republici Kongo, a od 2015. godine bio je nuncij u Australiji.

Papa Franjo imenovao ga je 2021. godine apostolskim nuncijem u Izraelu i Cipru te apostolskim delegatom za Jeruzalem i Palestinu.

Kao svakog tjedna, Papa je dan odmora i rada proveo u tom gradiću u Laciju. Uz mnoštvo okupljeno na ulici unatoč snažnoj kiši, Papu je na izlazu iz Ville Barberini dočekao župnik Papinske župe sv. Tome iz Villanueve, otac Tadeusz Rozmus, koji je u ime svih pozdravio Papu i darovao mu košaru tipičnih lokalnih proizvoda.

Dan mira u cijelom svijetu

Kao što je već uobičajeno, papa Lav XIV. se potom zadržao sa skupinom novinara iz raznih medija te odgovorio na njihova pitanja. Među temama o kojima su razgovarali bili su Bliski istok i Ukrajina. Što se tiče Ukrajine, gdje su masovni ruski zračni napadi pogodili nekoliko regija, papa Lav je rekao da je, među stvarima koje mu ovih dana izazivaju veliku tugu, činjenica da je Rusija očito odbila zahtjev za božićno primirje. Rimski je biskup potom ponovio svoj apel za mir na Božić: „Možda će nas poslušati i bit će 24 sata – jedan dan mira u cijelom svijetu“.

Mirovni sporazum na Bliskom istoku mora napredovati

Osvrćući se na rat na Bliskom istoku, gdje se raspravlja o 2. fazi primirja, Papa je spomenuo nedavni – kako je rekao – prekrasni posjet Gazi kardinala Pierbattiste Pizzaballe, latinskoga jeruzalemskog patrijarha. Prije sat vremena bio sam u kontaktu s ocem Gabrielom Romanellijem, župnikom crkve Svete Obitelji u gradu Gazi. Pokušavaju proslaviti svetkovinu usred još uvijek vrlo nesigurne situacije. Nadamo se – dodao je – da će mirovni sporazum napredovati.

Razočaranje zbog zakona o potpomognutom samoubojstvu u Illinoisu

Papa je komentirao i nedavno odobrenje zakona u njegovoj rodnoj državi Illinois, kojim se dopušta potpomognuto samoubojstvo za terminalno bolesne odrasle osobe s prognozom od šest ili manje mjeseci, počevši od rujna 2026. godine. Sveti je Otac objasnio da je već "vrlo eksplicitno" o tom pitanju razgovarao s guvernerom J.B. Pritzkerom tijekom audijencije u Vatikanu u studenom. U to je vrijeme prijedlog zakona već bio na njegovom stolu – napomenuo je Sveti Otac.

Bili smo vrlo jasni što se tiče potrebe poštovanja svetosti života, od njegova početka do kraja. Nažalost, iz raznih je razloga odlučio potpisati taj zakon. Jako sam razočaran time – istaknuo je Papa, te potaknuo sve, posebno tijekom božićnoga vremena, da razmisle o naravi ljudskoga života, o vrijednosti ljudskoga života. Bog je postao čovjek poput nas kako bi nam pokazao što uistinu znači živjeti ljudski život. Papa se stoga nada i moli za to da se život ponovno sve više poštuje, i to u svim trenucima ljudskoga postojanja, od začeća do prirodne smrti.

Napad na školu dogodio se 21. studenoga, kada su naoružane skupine otegle više od 300 učenika i dvanaest nastavnika. Dio djece uspio se osloboditi neposredno nakon napada, dok je prva skupina od 100 učenika puštena na slobodu 7. prosinca.

Priopćenje biskupije Kontagora od 21. prosinca potvrđuje da je oslobađanje provedeno zahvaljujući suradnji saveznih i državnih vlasti te sigurnosnih službi. U izjavi dostavljenoj agenciji Fides izražena je zahvalnost svima koji su sudjelovali u naporima za siguran povratak otetih.

Zahvala je upućena i roditeljima, učiteljima, svećenicima, redovničkim zajednicama, humanitarnim organizacijama i široj javnosti za molitve, potporu i solidarnost tijekom razdoblja neizvjesnosti.

Pojedinosti o okolnostima oslobađanja zasad nisu objavljene, niti je potvrđeno je li plaćen otkup ili tko stoji iza masovne otmice. Prema navodima lokalnih izvora, odgovornost se pripisuje naoružanim skupinama koje djeluju u tom dijelu Nigerije.

Predanost zaštiti učenika, nastavnika i školskog osoblja te nastavku suradnje s nadležnim tijelima radi osiguravanja sigurnosti katoličkih škola naglašena je u zaključku priopćenja biskupije Kontagora.

Imenovani nadbiskup naglasio je da za slabljenje kršćanstva u Europi nisu odgovorni muslimani. „Sve je manje krštenja i sve je manje roditelja koji djecu odgajaju u vjeri. To je naša odgovornost“, rekao je, pozvavši kršćane da svjesno žive i svjedoče svoje vrijednosti.

Osvrćući se na migracijsku politiku, mons. Grünwidl je istaknuo da se migracije ne mogu rješavati isključivo zakonima, zabranama ili političkim sloganima. Iako mnogi migranti uspješno sudjeluju u društvenom životu, postoje i problemi koje nije moguće zanemariti, no rješenja su moguća jedino kroz susret, dijalog i obrazovanje, osobito u školskom sustavu.

Kritički se osvrnuo i na zabrane, poput zabrane nošenja marame za djevojčice mlađe od 14 godina, rekavši da ni prisila ni zabrana ne pridonose integraciji. Naglasio je važnost poštovanja slobode vjere i roditeljskih prava te kulture međusobnog uvažavanja.

Govoreći o ulozi vjere u javnom prostoru, mons. Grünwidl je naglasio da religija nije samo privatna stvar, nego oblikuje vrijednosti, kulturu i društveni život. Zauzeo se za prisutnost križa u javnosti kao znaka kršćanske vjere koji nikoga ne prisiljava, ali svjedoči identitet.

Upozorio je i na opasnost političke zlouporabe vjerskih pojmova i simbola, istaknuvši da kršćanstvo ne smije služiti produbljivanju podjela, nego promicanju ljubavi, solidarnosti i zajedništva.

Na kraju je rekao da se Crkva, unatoč unutarnjim napetostima i društvenim izazovima, ne smije promatrati samo kroz probleme. Uoči svoje biskupske posvete, zakazane za 24. siječnja u bečkoj katedrali sv. Stjepana, izrazio je spremnost preuzeti novu službu uz svijest o odgovornosti i povjerenju koje mu je povjereno.

U ono vrijeme: Zaharija, otac Ivanov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati: »Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj!

Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijateljâ, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje.

A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

U unutrašnjosti crkve postavljene su jaslice u desnom kutu na mjestu gdje je zbor. Autor jaslica je i ove godine akademski umjetnik Toni Kozarić. Osim u Međugorju, ove je godine izradio jaslice i na Širokom Brijegu, Vitini, Klobuku i Sovićima.

BADNJAK

U srijedu, 24. prosinca je Badnji dan. Večernji molitveni program u župnoj crkvi počinje krunicom u 17 sati. Misa bdjenja je u 18:00 sati. Nakon mise bit će prikaz ŽIVIH JASLICA. U 22:30 počinje molitveno bdjenje (klanjanje), a zatim slijedi sveta misa Polnoćka u 24 sata.

BOŽIĆ

U četvrtak, 25. prosinca je Božić, svetkovina Kristova rođenja. Svete mise u župnoj crkvi su u 7, 8, 11 i 18 sati, a navečer neće biti uobičajenog cjelonoćnog klanjanja.

Sv. STJEPAN

U petak, 26. prosinca je blagdan svetog Stjepana. Svete mise samo su u župnoj crkvi u 8, 11 i 18 sati.

Sv. IVAN

U subotu, 27. prosinca je blagdan sv. Ivana, a svete mise su samo u župnoj crkvi u 8, 11 i 18 sati.

BLAGDAN SVETE OBITELJI

U nedjelju, 28. prosinca je blagdan Svete Obitelji. Mise su u župnoj crkvi u 7, 8, 11 i 18 sati. Nema dakle uobičajene svete mise u 15.00 sati koja se slavila na Nevinu dječicu. Prikaz ŽIVIH JASLICA će biti iza večernje svete mise.

BOŽIĆNO ČESTITANJE

Ove godine Božićno čestitanje bit će na prostoru naše stare crkve nakon pučke mise.

ŽIVE JASLICE NA SILVESTROVO I NOVU GODINU

Druga dva prikaza ŽIVIH JASLICA biti će na Silvestrovo 31. 12. iza večernje svete mise u 18,00 sati i na prvi dan 2026.godine, nakon večernje svete mise u 18,00 sati.{gallery}jaslice-2025{/gallery}

Tako je i dan danas. Tama oko nas i dalje vlada, tako brzo obuhvati sve, a ono za što se moramo boriti raznim upaljačima, lampama, sijalicama ili vatrom je kako dobiti iskre svjetlosti koje će razbiti tu tamu, pustoš i prazninu. I danas se moramo boriti za čudo svjetlosti.

Dinamika Došašća je sva u stvaranju čuda ove pobjede Svjetlosti nad tamom. Njoj služe mise zornice, koje počinju za mraka, a završavaju ljepotom zore i zrakama izlazećeg sunca koje tjera ostatke noći.

Njoj služi paljenje svijeća na adventskom vijencu i sve one lampice kojima kitimo naše jelke, domove, ulice i gradove… Sve imaju istu simboliku svijetla koje pobjeđuje tamu, topline koja tjera pustoš, zajedništva koje briše prazninu.

Ipak, svrha ovog osvjetljavanja tame nije samo izvanjski sjaj, ono bi trebalo još više biti vanjski izraz duboke unutarnje promjene koja se kroz duhovni hod Došašća treba dogoditi u našim dušama. Samo ako se naše duše oslobode tame grijeha koja ga čini hladnim, pustim i mrtvim mjestom, onda i sve ovo vanjsko sjajilo ima svoj smisao. Ako ostanemo samo na vanjskim svjetlima: lampicama na jelki i bogatim blagdanskim stolom, nakon što Božićni blagdani prođu i kad se vanjska svijetla pogase, nećemo imati nikakve koristi od ovog blještavila, nego naprotiv, samo veće račune za struju, osušene iglice jelke po tepihu i prazne novčanike.

Nemojmo se dati zavarati. Sotona je bio anđeo svijetla, najljepši, najsjajniji i zato dobro zna kako se sakriti u sva ta svjetska blještavila. Nije svako svijetlo ono istinsko 'Svijetlo koje u tami svijetli i tama ga ne obuze'. Neka svjetla još više u sebi šire tamu.
Gospa nas i u zadnjoj poruci uči kako mir, radost, dobro i blagoslov dolaze samo od Svevišnjega. Da je samo Bog izvor svakog dobra i da se izvan njega ne može živjeti u pravom svjetlu.

A Božić nas uči Božjoj logici nastanjivanja u čovjeku: Isus nije izabrao bogate dvore, palače i luksuzne vile. Izabrao je roditi se u hladnoći, prljavštini i smradu jedne štale, ali one koja mu je jedina otvorila svoja vrata.

Najveća poruka Božića svima nama je da se ne trebamo bojati svojih napuklina, strahova, tame, smrada i prljavštine jer upravo su to prostori u kojima Bog želi upaliti svijetlo svoje prisutnosti i ljubavi.

Stoga, pravo Došašće nije hodanje od jednog adventskog sajma do drugog, nego je hod prema štalici vlastite duše. Ako imadnemo hrabrosti i vjere otkriti se u svoj svojoj bijedi pred Bogom, doživjeti ćemo kako nas Bog preobražava, baš onako kako je njegova prisutnost preobrazila onu neuglednu štalicu u Betlehemu.

Bog se sakriva od mudrih i umnih, a objavljuje se malenima. Tako nam Evanđelje „pokazuje da se Isus objavljuje ne onima koji se osjećaju važnima, nego malenima, odnosno onima koji su ponizni, otvoreni, ovisni o pomoći drugih… i to nije slučajnost. To je Božji izbor i njegov omiljeni način djelovanja. Svi mi živimo u svijetu koji nam nekako poručuje da čovjekova vrijednost dolazi iz neovisnosti, snage, onoga što sami možemo postići, iz inteligencije, iz sposobnosti… a Božja Riječ nas uči da Bogu sve to nije važno. U Božjem kraljevstvu veličina se nalazi u malenosti, snaga se nalazi u slabosti, mudrost se nalazi u jednostavnosti, a najdublje istine Neba otkrivaju se onima koji znaju da ih Bog voli.

Sv. Pavao je zapisao Božji glas koji je čuo u srcu: „Pavle dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ To je velika istina kako Bog djeluje. Kad priznamo svoje ograničenje, kad otvaramo ruke u potrebi, kad dopustimo da se o nama skrbi, onda stvaramo prostor da Božja milost uđe.“ (mons. Petar Palić, propovijed na sv. misi za OSI, Mostar 2. 12. 2025.)

Zato, nemojmo biti kao mudri i umni ljudi ovoga svijeta koji trče za ispraznostima, usudimo se biti „lude svijeta“ koje traže drugačiji put od onog kojeg pokazuju mediji, društvena klima, novonastali običaji… Usudimo se biti oni koji ne idu u gomilama, nego traže vlastiti put, koji ne ulaze na široka vrata, nego traže uski put, ne divljaju u galamama, nego traže put tišine…

Jer u tišini, samoći i jednostavnosti štalice Bog je sišao na zemlju. Tako će biti i ovog Božića. Bog će sići u svaku dušu koju će prepoznati kao svoju štalicu. Ne bojmo se i ne stidimo se dakle svojih štalica, jer baš njihovu tamu Bog traži kako bi tamo izveo svoje Božićno čudo: upalio Svjetlo života i ljubavi!

Paula Tomić / Glasnik Mira 12/2025

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!«

Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!«

Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njime.

Svećenik: p. Ivan Dominik Iličić.

„Nema mjesta u poljskom pravnom sustavu za stranku koja veliča zločince i komunističke režime odgovorne za smrt milijuna ljudskih bića, uključujući i naše sunarodnjake”, rekla je sutkinja Krystyna Pawłowicz predstavljajući obrazloženje suda. „Nema mjesta ni za uporabu simbola koji jasno upućuju na zločinačku ideologiju komunizma.”

Članak 13. i ustavna zabrana totalitarnih ideologija

U svojoj odluci sud se pozvao na članak 13. poljskog Ustava, koji zabranjuje političke stranke ili organizacije čiji se programi pozivaju na totalitarne metode i prakse, uključujući one povezane s nacizmom, fašizmom ili komunizmom. Ustav također zabranjuje skupine koje promiču rasnu ili nacionalnu mržnju, potiču nasilje radi osvajanja političke moći ili djeluju putem tajnih struktura ili neotkrivenog članstva.

Nakon razmatranja dokumenata stranke, njezine ideologije i aktivnosti, sud je zaključio da se deklarirani ciljevi KPP-a podudaraju s komunističkim totalitarizmom i time krše članak 13.

Odluka dolazi gotovo pet godina nakon što je bivši ministar pravosuđa i glavni državni odvjetnik Zbigniew Ziobro podnio zahtjev sudu da se KPP zabrani. Prošlog je mjeseca i poljski predsjednik Karol Nawrocki podnio vlastiti zahtjev.

Povijesne tvrdnje i učenje Crkve o komunizmu

KPP se predstavlja kao ideološki nasljednik nekoliko ranijih komunističkih pokreta u poljskoj povijesti, uključujući izvornu Komunističku partiju Poljske (1918.–1938.) i njezinu prethodnicu, Socijaldemokraciju Kraljevine Poljske i Litve (1893.–1918.). Također tvrdi kontinuitet s poslijeratnom Poljskom radničkom strankom (1942.–1948.) i Poljskom ujedinjenom radničkom strankom, koja je upravljala državom tijekom komunističkog razdoblja od 1948. do 1990.

U svom pisanom obrazloženju sud je napravio neuobičajen korak pozivanja na katolički socijalni nauk, citirajući odlomke iz dviju papinskih enciklika koje osuđuju komunizam.

Suci su se pozvali na encikliku Quadragesimo Anno pape Pija XI. iz 1931., koja je osudila komunističko oslanjanje na klasnu borbu, ukidanje privatnog vlasništva i njegovu povijest „okrutnosti i nečovječnosti” diljem Istočne Europe i Azije. Citirali su i kasniju Pijevu encikliku Divini Redemptoris (1937.), koja je upozoravala da komunistički pokreti nastoje raspiriti klasne sukobe i opravdati nasilje protiv percipiranih protivnika u ime „napretka”.

Sud je koristio ove tekstove kako bi ilustrirao ono što je opisao kao inherentno totalitarni karakter ideologije na kojoj počiva program stranke. Oni su također poslužili kao povijesni dokaz komunističkih praksi i njihova globalnog utjecaja, dobro poznatih tvorcima poljskog postkomunističkog ustava.

Stranka će biti uklonjena iz registra

Suci su zaključili da aktivnosti KPP-a krše ustavne zabrane organizacija koje se pozivaju na totalitarne metode, naredivši brisanje stranke iz državnog registra i njezino faktično raspuštanje.

Tijekom rasprave predsjednica Nacionalnog izvršnog odbora KPP-a, Beata Karoń, tvrdila je da, iako njezina stranka ima „određenu viziju onoga što želi”, ako su njihove ideje neprivlačne, stranka jednostavno neće dobiti potporu na izborima.

Presuda odražava širu borbu država koje su nekoć bile pod sovjetskom dominacijom, a koje se i dalje suočavaju s političkim i kulturnim posljedicama komunističke vladavine dok nastoje obnoviti svoje institucije i identitet u posttotalitarnom razdoblju.

Hicks se smatra pro-life biskupom i nedavno je podržao tužbu protiv države Illinois kojom se traži zaštita zdravstvenih radnika i mogućnost priziva savjesti kad je riječ o pobačaju. Država je namjeravala primorati zdravstvene radnike da pozitivno govore o „dobrobiti“ ubijanja nerođene djece. „Crkva je oduvijek naučavala da se ljudsko dostojanstvo odnosi na sve ljude, od najmanjega nerođenog djeteta do najslabijih staraca. Illinois ne bi trebao prisiljavati katolike da krše ovaj nauk. Vjerujemo da će Sud podržati našu slobodu da živimo i služimo u skladu s našom vjerom“, jasno je reagirao novi nadbiskup.

Inače dobro obaviješteni engleski novinar Damian Thompson ovoga je tjedna o budućemu nadbiskupu New Yorka napisao: „Biskup Hicks je ortodoksni svećenik koji je sačuvao tradicionalnu latinsku misu u svojoj Biskupiji.“

PORUKA BISKUPÂ ZA BOŽIĆ 2025. GODINE

Proslava svetkovine Božića, kojom se s dubokom zahvalnošću sjećamo rođenja Isusa Krista, Sina Božjega i sina Marijina, Spasitelja svijeta, ove godine je dodatno svečana. Naime, obilježena je činjenicom da se događa u jubilarnoj 2025. godini od Isusova rođenja, koju cijelo kršćanstvo proživljava svakih četvrt stoljeća. Ovaj jubilej stavlja pred nas istinu da Božić nije samo spomendan nego živi susret: Bog koji ulazi u ljudsku povijest kao nemoćno Dijete, ali svemoćno u ljubavi, donoseći svjetlo koje nadvladava svaku tamu.

I.

Općoj proslavi jubilarne godine, tijekom proteklih dvanaest mjeseci, s velikom radošću pridružili su se i članovi naših biskupijskih zajednica. Zajedno sa svojim dušobrižnicima i vjeroučiteljima hodočastili su u crkve koje su proglašene jubilarnim, pristupali sakramentu pomirenja, obavljali osobne pobožnosti i duhovne vježbe, okupljali su se kao pripadnici različitih staleža i zvanja, vršili djela milosrđa prema ljudima u potrebi.

Zajedno s brojnim vjernicima iz biskupija u Republici Hrvatskoj obavili smo jubilarno hodočašće hrvatskih katolika u Rim,a zahvalni smo i što nas je Sveti Otac počastio posebnom audijencijom na Trgu svetoga Petra, što je rijedak dar i ohrabrenje za naš narod.

Obilježili smo također 1100 godina od splitskih sabora, sjećajući se sa zahvalnošću njihove uloge u oblikovanju crkvene i narodne povijesti te usmjeravanju pastoralnog djelovanja među Hrvatima.

II.

Obilježavanje važnih jubileja uvijek je spojeno sa zahvalnim sjećanjem na važne datume i zaslužne osobe iz vlastite prošlosti. No, takve proslave, posebice vjerske, dobivaju svoj puni smisao jedino ako sjećanje na važne događaje i zaslužne stvaratelje iz prošlosti, osim na zahvalnost, potiče ponajprije na novo stvaranje, na hrabrost za nova rješenja, na nasljedovanje dobrih primjera, na ozbiljnu analizu sadašnjega trenutka i traženje odgovora na njegove izazove radi planiranja i provođenja budućega djelovanja. Tako, sjećanje kršćana na važne osobe i događaje iz davnine nikada nije pamćenje sȁmo radi čuvanja uspomene, nego ponajprije prigoda da, na poticaj i po primjeru nekadašnjih velikana, ojača volja ljudi, koji obilježavaju obljetnice, u svrhu davanja novoga doprinosa Crkvi i narodu.

U govoru hrvatskim hodočasnicima Papa je postupio upravo tako. Spojio je sjećanje na prošlo i poticaj za buduće. Podsjetio je da brojna i molitvena prisutnost hodočasnika govori o živosti vjere hrvatskoga naroda, koji je tijekom stoljeća znao ostati čvrst u zajedništvu s Crkvom i vjeran nasljedniku apostola Petra. Dodao je kako duboko tješi činjenica primijetiti da korijeni naše vjere nisu ostali nepomični u prošlosti, već nastavljaju donositi plodove i danas, zahvaljujući svjedočanstvu hrvatskih obitelji, župnih zajednica i udruga. Tako je tradicija, primljena od otaca, neprocjenjivo blago, koje brižljivo čuvamo te smo pozvani neprestano ga obnavljati, uvijek ostajući otvoreni prepoznavanju onoga što Duh Sveti nadahnjuje. Naglasio je Papa također da vjera raste i jača onda kada se dijeli. Stoga je pozvao da s radošću prenesemo novim generacijama kršćanske vrijednosti, koje su oblikovale našu dugu povijest i kulturu. Na taj način ćemo biti kvasac mira, dobra i nade u svijetu, koji je rastrgan nasiljem i ratovima, što i mi poznajemo iz svoje prošlosti.

III.

Svetkujući Božić kršćani istovremeno pamte i djeluju. Naime, pamtimo da se Isus rodio radi vršenja dobra i izgradnje mira na zemlji te radi vječnoga spasenja svih ljudi. I toga se s dubokom zahvalnošću sjećamo. No, Isus je okupljao učenike i slao ih da djeluju, da drugima pokazuju slavu Božju, navješćuju istinu o Njegovu spasenju i grade mir među ljudima. U tom smislu, Božić nas poziva da dopustimo da nas Betlehemsko svjetlo prožme a tišina jaslica nauči motriti ljude očima milosrđa te da i mi postanemo nositelji svjetla u ovom nemirnom i često ranjenom svijetu.

Osim iskazivanja slave Bogu i izgradnje mira među ljudima, mnoga su također druga dobra ovoga svijeta na koja Božić poziva sve ljude, a ponajprije kršćanske vjernike. Mnoge su još vrednote za koje traži da budu zaštićene. I ovisno o povijesnom trenutku i društvenim okolnostima u kojima bivaju ugrožene, upravo zbog toga neke od njih postaju dodatno aktualne i treba ih prepoznati radi njihove zaštite. U tom smislu, posebice u ovo vrijeme na pozornici božićnoga događaja, čiji je osnovni sadržaj istina o Božjem utjelovljenju, treba uočiti također ženu i majku te rođenje i dijete, kao i potrebu da ih se štiti. Naime, osim o ljudskim osobama žene i djeteta, njihovu dostojanstvu i pravima, koje se mora štititi, u ovom slučaju radi se i o temeljnim vrednotama svakoga društva.

Prema dostupnim podacima, prošle godine je u svijetu ubijeno 83.000 žena i djevojčica, od čega više od polovice su žrtve članova obitelji. Kažu isti izvori da je jedna žena svakih deset minuta izložena nekom od oblika nasilja. Toga, nažalost, nije pošteđen ni jedan kraj u svijetu, a bolna je istina da je to prisutno i u našim krajevima gdje je i femicid sve češća pojava.

Raste i broj djece koja su izložena nasilju u obitelji, školi, zajednici i u digitalnom prostoru. Podaci pokazuju da je više od polovine dječaka i djevojčica najmanje jednom bilo tomu izloženo: verbalno, fizički, seksualno, psihološki. A naspram tim žalosnim pojavama, važna je božićna poruka da svako dijete ima pravo na sigurnost, dostojanstveno odrastanje i okruženje koje ga štiti.

Treba prepoznati također da Sin, koji je rođen u božićnoj noći, podsjeća da svako začeto dijete ima pravo biti rođeno i poziva na obvezu da se štiti ljudski život od začeća. Važna je to božićna poruka u vrijeme kad je pobačaj vodeći uzrok smrti u svijetu. Naime, prema dostupnim podacima, tijekom 2024. godine u svijetu je izvršeno više od 73 milijuna pobačaja, dok je kroz to vrijeme umrlo nešto više od 67 milijuna ljudi zbog svih drugih razloga zajedno. To znači da su pobačaji činili gotovo 52% svih smrtnih slučajeva, u čemu i Bosna i Hercegovina ima svoj udio. A kad se tomu doda podatak da je u BiH samo prošle godine bilo 11.000 smrti više negoli rođenja, čemu su doprinijeli i katolici (-1789), onda postaje sasvim jasno koliko je aktualna i važna poruka o rođenju iz božićne noći.

Poštovana i draga braćo i sestre, zajedno s Papom pozivamo vas da s radošću prenesemo novim generacijama kršćanske vrijednosti, koje su oblikovale našu dugu povijest i kulturu te na taj način budemo kvasac mira, dobra i nade u svijetu.

Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i ostalim Kristovim vjernicima čestitamo Božić i želimo vama, kao i svima koji s nama žive, miran i blagoslovljen svaki dan u novoj 2026. godini.

Sarajevo – Mostar – Banja Luka, uoči Božića 2025. godine.

Tomo Vukšić,

vrhbosanski nadbiskup i metropolit i

apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata

Petar Palić,

mostarsko-duvanjski biskup i

apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

Željko Majić,

banjolučki biskup

U ono vrijeme: Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje! Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Svećenik: fra Luka Madunić.

Draga djeco, molite Isusa, ispred jaslica, i za Papine nakane. Posebno, molimo zajedno da sva djeca na svijetu mogu živjeti u miru. Hvala vam od srca!

Blagoslov
Molitva je to za mir, isti onaj koji Dijete Isus donosi svijetu. Papa Lav XIV. je blagoslovio figurice, neke gole u jaslama, neke u bijelim i zlatnim tunikama, da ih postavite – kako je rekao – u jaslice u vašem domu, školi i oratoriju. Potom je dodao:

Na Dijete Isusa i sve izraze naše vjere u Djetetu Isusu, neka vas uvijek blagoslivlja Otac, Sin i Duh Sveti.

Prije blagoslova, rimski je biskup pozdravio vjernike iz raznih dijelova Italije i svijeta, te posebne misli uputio članovima "Zaklade Augustinci u svijetu" povodom njihove obljetnice.

Vatican News

28. 12. 2025. – NEDJELJA – MEĐUGORJE (Poslijepodne):
- Od crkve prema Križevcu desna strana do igrališta (Ćorkov dolac) i prema Kovačici;
- Od crkve prema Križevcu lijeva strana i od Štacije lijevo Vasilji, Šege i Čilići.

29. 12. 2025. – PONEDJELJAK - MEĐUGORJE:
- Od igrališta prema Križevcu i Vasilji desno od Štacije;
- Od crkve prema mostu preko Lukoća;
- Od mosta prema Sivrića igralištu (glavna ulica) do kružnog toka.

30. 12. 2025. – UTORAK – MEĐUGORJE:
- Sivrići, Dodizi, Kozine, od skretanja za Miletinu, Baraći, Bencuni, Pavlovići, Solde do Miletine.

31. 12. 2025. – SRIJEDA – MEĐUGORJE:
Krstine i Tromeđa.

1. 1. 2026. – ČETVRTAK – ŠURMANCI
(Poslijepodne).

2. 1. 2026. – PETAK – BIJAKOVIĆI:
- Jerkovići prema Domus pacis, od skretanja za Ostojiće do skretanja za Brzomelj, Grm;
- Podbrdo;

3. 1. 2026. – SUBOTA – BIJAKOVIĆI:
- Od crkve uz Lukoć, od škole prema Matalama, Matali, od skretanja prema Ostojićima do Majčina sela.

4. 1. 2026. – NEDJELJA (Poslijepodne):
Miletina, Daupovina, Crnopod

5. 1. 2026. – PONEDJELJAK:
Vionica.

Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.

Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«

Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.

Svećenik: fr. Jure Josipović.

Tu je, dakako, bilo i puno zabave, sendviča, plesanja i raznih drugih aktivnosti, kako za male, tako za velike. Danas su DVD-ovi puno ozbiljniji, no i dalje primaju 'male' članove i povremeno im prirede sličnu zabavu. U tome prednjače DVD-ovi na širem području Našica, a posebno Javna vatrogasna postrojba Našice čiji su se profesionalni vatrogasci pobrinuli da djece u vatrogastvu ne nedostaje. Naime, unazad nekoliko godina u toj je javnoj vatrogasnoj postrojbi pravi baby boom, piše 24 sata.

Stiglo nam je osam beba

"Imamo 20 zaposlenih vatrogasaca i 19-toro djece mlađe od 15 godina, a još toliko starijih. U razmaku od samo 11 mjeseci na svijet je stiglo osam beba, među njima i jedne blizanke. A u veljači treba stići još jedna beba. Isti baby boom smo imali i prije sedam godina. Svi smo time oduševljeni jer smo u postaji svi zapravo kao jedna obitelj, radujemo se jedni za druge" kaže zapovjednik JVP Našice Danijel Matković koji je otac troje djece, ali već i djed.

JVP Našice osnovana je 2012. godine s članovima tadašnjeg DVD-a koji su bili nešto stariji. Postrojba se popunila zapošljavanjem mladih vatrogasaca koji su tada bili dečki od 25 godina. Veoma brzo dogodilo se neminovno. Oženili su se i dobili djecu. U godinu dana postrojbu je osnažilo sedmoro djece i tada je, 2018. godine, zabilježen prvi vatrogasni baby boom.

"Svima nam je to bilo zabavno pa su se dečki dogovorili, dali izraditi bebama iste bodije na kojima je pisalo 'Moj je tata vatrogasac, a koja je tvoja supermoć?', i zajedno su se fotografirali kod vatrogasnih vozila. Ove godine se to ponovilo, samo smo sada dobili osam beba i dečki su se opet organizirali za fotografiranje, naravno i s mamama. Ovoga puta na majicama im piše 'Tata gasi požar, ja palim srca'.

'Organiziramo i Svetog Nikolu'

Zanimljivo je i što su vatrogasac Darko i njegova supruga Tajana na obje slike jer su oba puta dobili dijete" govori zapovjednik postrojbe dodajući kako kolektiv, dakako, brinu o djeci pa im svake godine organiziraju dolazak Svetog Nikole i darivanje.

"Osim što smo zaposleni u JVP Našice, svi smo i članovi nekog od lokalnih DVD-ova s kojima inače surađujemo pa se uvijek dogovorimo gdje će biti organiziran Sveti Nikola. Svi u tome uživamo jer se na tim okupljanjima druže i djeca i vatrogasci i naše supruge" kaže Matković, za 24 sata.

Inače, JVP Našice tijekom godine ne radi samo na bebama, nego jednako predano gase i požare te jure na sve intervencije na kojima je potrebna njihova pomoć.

"U nekakvim uobičajenim godinama imamo oko 150 intervencija godišnje, no u ekstremnim je znalo biti i 350. Uglavnom su to veći ili manji požari, otvaranje stanova, intervencije kod prometnih nesreća, ali i ispomoć drugim DVD-ovima, pa i županijama. Također sudjelujemo u gašenju požara u priobalju tijekom ljetnih mjeseci" govori zapovjednik dodajući kako je samo u ovom slučaju baby booma sretna okolnost što su vatrogasci u JVP sve muškarci.

Zajedničke fotografije ponosnih vatrogasaca i njihovih novih članova obitelji ostat će kao simpatična uspomena, ali možda i poticaj novom naraštaju da i oni krenu tatinim stopama. Čestitamo sretnim roditeljima, a 'vatrogasnim' bebama Sari, Franu, Noelu, Ivanu, Nikši, Doris i blizankama Mili i Tei želimo sretno i mirno djetinjstvo.

‘Zastupnički dom ispunjava ono za što su američki birači glasali’

„Jedna od najozbiljnijih odgovornosti koje imamo kao odrasli, a osobito mi koji smo izabrani i imamo moć kada je riječ o donošenju zakona i propisa, jest zaštita djece. Danas Zastupnički dom ispunjava ono za što su američki birači glasali“, rekla je Greene s govornice Zastupničkog doma.

„Većina Amerikanaca slaže se da djeca jednostavno trebaju odrasti prije nego što učine nešto radikalno, poput mastektomije nad 15-godišnjom djevojkom, kastriranja samih sebe operacijom ili čak uzimanja opasnih lijekova koji imaju doživotne posljedice.“

Demokratski zastupnici Henry Cuellar (Teksas), Donald Davis (Sjeverna Karolina) i Vicente Gonzalez (Teksas) pridružili su se 213 republikanaca u podršci mjeri. Četiri republikanca, uključujući zastupnike Gabea Evansa (Colorado), Briana Fitzpatricka (Pennsylvania), Mikea Kennedyja (Utah) i Mikea Lawlera (New York), glasala su protiv zakona.

Više od tri desetaka republikanaca bilo je supokrovitelji prijedloga, poznatog pod nazivom „Zakon o zaštiti dječje nevinosti“ (Protect Children’s Innocence Act).

Today, @SecKennedy signed a declaration stating that sex-rejecting treatments on children do not meet professionally recognized standards of health care. pic.twitter.com/5gaLhzQBCY

— HHS (@HHSGov) December 18, 2025

Zakonodavni prijedlog sada ide u Senat

Zahvati zabranjeni zakonom uključuju davanje estrogena dječacima koji se identificiraju kao djevojke te davanje testosterona djevojkama koje se identificiraju kao dječaci. Hormoni suprotnog spola davani djeci mogu imati duboke posljedice na plodnost, spolnu funkciju i zdravlje srca. Zakon također sprječava liječnike da djeci daju blokatore puberteta, koji mogu značajno naštetiti razvoju kostiju.

Također bi se zabranile genitalne operacije i uklanjanje grudi djevojkama koje se identificiraju kao dječaci.

Predsjednik organizacije American Principles Project, Terry Schilling, pohvalio je usvajanje zakona.

„Republikanci su danas pokazali da su jednako predani zaštiti djece koliko su demokrati predani njihovom osakaćivanju“, rekao je za The Daily Wire. „Dvostranačke nadmoćne većine podržavaju razumske zaštite za ugroženu djecu, a ipak su samo tri demokrata imala moralnu hrabrost suprotstaviti se višemilijardnoj industriji koja profitira na patnji američke djece. Demokrate je zarobila ideologija koja je jednako otrovna koliko i profitabilna.“

Zakonodavni prijedlog sada ide u Senat, gdje su republikanci ranije predstavili slične inicijative. U rujnu je senatorica Marsha Blackburn (R-TN) predstavila zakon kojim bi se “transrodni zahvati” zabranili na nacionalnoj razini, a mjeru je Trumpova administracija brzo podržala. Prijedlog od tada nije napredovao te još nije dobio saslušanje ni glasovanje u odboru.

Više od dvadeset saveznih država posljednjih je godina poduzelo korake za donošenje sličnih zabrana “transrodnih zahvata”.

Hegseth je naglasio da kapelani trebaju biti „duhovna i moralna osovina snaga“ te je podsjetio da je Korpus kapelana osnovao George Washington kako bi pružio „blagoslov i zaštitu u teškim vremenima“.

Ministar je kritizirao trenutačni Army Spiritual Fitness Guide (Vodič vojne duhovne spremnosti), koji po njegovim riječima gotovo da ne spominje Boga i ne sadrži reference na vrlinu, fokusirajući se umjesto toga na „novodobne“ koncepte poput svijesti, kreativnosti i povezanosti. Hegseth je rekao da je dokument u sukobu s vjerom većine vojnika i da će biti ukinut.

Reforme uključuju uklanjanje neprimjerenih materijala za obuku, pojednostavljenje procesa evidencije vjerskih pripadnosti i općenito jačanje uloge kapelana kao moralnih i duhovnih vodiča vojnika. Hegseth je naglasio da je cilj osigurati da kapelani mogu slobodno pružati duhovnu i moralnu podršku pripadnicima oružanih snaga.

Božić 2025.

Na zemlji mir ljudima (Lk 2, 14)

I ovoga Božića, koji slavimo u vremenu obilježenu ranama podjela, rata i nesigurnosti, posebno snažno odzvanjaju riječi »silne nebeske vojske« koja u noći Gospodinova rođenja daje slavu »na visinama Bogu«, a na zemlji zaziva »mir ljudima, miljenicima njegovim« (Lk 2, 14). Slaveći otajstvo Utjelovljenja, Crkva moli da Krist, »Knez mira« (Iz 9, 6), uđe u srce svakoga čovjeka, u naše obitelji i društvo, u Europu i cijeli svijet.

U Jubilejskoj godini u kojoj se zahvalno spominjemo i 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva još snažnije osjećamo koliko je put mira često bio težak i koliko je skupo plaćen. Svjesni smo da se trajni i istinski mir ne može postići samo željama i samo diplomatskim nastojanjima, nego iskrenim obraćenjem srca i obnovom odnosa u našem narodu i među narodima svijeta.

Božić nije samo lijepa, idilična uspomena, nego je živi događaj Božjega dolaska k nama. »On sam hita da nas spasi« (Iz 35, 4) i pomiri nas s Ocem i međusobno te nam otvori put budućnosti koja se gradi na istini, pravdi, ljubavi i slobodi.

Te četiri stvarnosti, koje je sveti papa Ivan XXIII. u enciklici Pacem in terris postavio kao »stupove mira na zemlji«, ne pripadaju samo socijalnomu nauku Crkve, nego njezinu evanđeoskomu navještaju i najdubljoj duhovnoj biti. Bez istine nema povjerenja, bez pravde nema mira, bez ljubavi nema zajedništva, bez slobode nema dostojanstva osobe. Božić je trenutak kada nas Bog poziva da te riječi prestanu biti samo pojmovi i postanu program našega života i obnovljene hrvatske budućnosti.

1. Mir u istini
Anđeli pjesmom zazivaju mir, ali mir se ne može graditi na neistini, zaboravu ili iskrivljavanju stvarnosti. Njegov je temelj svijest o Božjem primatu u povijesti i o svrhovitosti ljudskoga života u radosnom zajedništvu s Bogom. Bog koji se rađa u Betlehemu jest »Put, Istina i Život« (Iv 14, 6), a ta istina za nas prije svega znači prepoznati da je svaki čovjek, bez iznimke, stvoren na Božju sliku i pozvan na vječno zajedništvo s njime. Iz te vjere izrasta duboko poštovanje prema svakomu ljudskomu životu, od začeća do prirodne smrti, prema svakomu čovjeku neovisno o njegovoj prošlosti, uvjerenju, narodnosti ili političkoj pripadnosti. Sveti nas Augustin uči da je mir spokoj uređenosti i da nema uređenosti bez prihvaćanja istine o Bogu i čovjeku (usp. De civitate Dei, XIX,13). U betlehemskom Djetetu Bog nam objavljuje puninu te istine.

Za hrvatsko društvo živjeti u skladu s istinom također znači hrabro gledati na vlastitu povijest. Znači priznati dobro koje je Bog činio po našim predcima, zahvalno čuvati uspomenu na one koji su žrtvovali život za slobodu i dostojanstvo naroda. No istina znači i ne bojati se priznati rane, nepravde i zločine, osobito prema nedužnima, bez obzira s koje strane dolazili. Istina ne služi optuživanju, nego oslobođenju, upravo prema Božjoj riječi: »Istina će vas osloboditi« (Iv 8, 32). Zato je Božić poziv hrvatskomu narodu da prestane živjeti od poluistina i jednostranih sjećanja i da držeći se utjelovljene Istine, Isusa Krista, zajedno traži cjelovitu istinu koja liječi.

Istina nam je potrebna i u svakodnevnom životu: u obitelji, u odgoju, u medijima, u politici, u Crkvi. Kada djeca vide da roditelji žive po istini, a ne samo govore o njoj; kada mediji služe stvarnosti, a ne senzaciji; kada se u javnom prostoru argumentira, a ne vrijeđa, tada istina postaje put mira. Božić nas zato poziva da se odrek­nemo jeftinih i ranjavajućih riječi, uvrjeda i manipulacija te da budemo ljudi koji se ne boje reći i prihvatiti istinu, ali uvijek u duhu evanđelja.

2. Mir u pravdi

Mir bez pravde krhka je iluzija. Dijete u jaslama jednoga će dana doći kao Sudac živih i mrtvih. Sada nam se nudi kao brat i Spasitelj koji želi da pravda započne već ovdje, na zemlji, u našem i u svakom društvu. Pravda znači dati svakomu ono što mu pripada: Bogu čast i štovanje, bližnjemu poštovanje i pravedan udio u dobrima, samomu sebi život dostojan djece Božje.

U hrvatskoj stvarnosti to znači pravednost u radnim odnosima, priliku za zaposlenje, poštenu i redovitu plaću, transparentnost u upravljanju javnim dobrima, brigu za siromašne, nezaštićene, bolesne, napor da nitko ne ostane na marginama društva. Ne može se istinski slaviti Božić, a zatvarati oči pred obiteljima koje žive u oskudici, pred mladima koji odlaze tražiti budućnost drugdje jer ne vide pravednu priliku ovdje, pred starijima prepuštenima samoći. Pravda traži strukture, zakone i institucije koje štite najslabije, a ne one koji su najglasniji ili najmoćniji.

U Jubilejskoj godini, koja je u Svetom pismu uvijek bila vrijeme obnove pravednih odnosa (usp. Pnz 25), pozvani smo na obnovu društvenoga poretka tako da nitko ne bude zaboravljen, a pravednost ne ostane samo pojam, nego postane stil zajedničkoga života.

Pravda je nužna i u suočavanju s prošlim ratovima i ideologijama. Mnogo je rana koje još bole: nedostojno pokopani, neistraženi zločini, ljudi koji još čekaju istinu o svojim najmilijima. Dužnost je države i društva, ali i vjerničke savjesti, tražiti da svaki čovjek dobije dostojanstven spomen i, gdje je moguće, vjernički pokop. To nije otvaranje starih sukoba, nego čin pravde i milosrđa.

Bez takve pravde mir ostaje površinski i prividan. S njom pak raste mogućnost stvarnoga pomirenja. Mir koji želimo za naš narod, Europu i cijeli svijet nije tek odsutnost sukoba, nego uređen poredak odnosa u kojem se istina priznaje, pravda traži, a dostojanstvo svake osobe poštuje.

3. Mir u ljubavi

Istina i pravda bez ljubavi mogu postati tvrde i hladne. Zato anđeoska pjesma ne prestaje samo na proglašenju mira, nego taj mir smješta u srce Božje naklonosti prema ljudima »miljenicima njegovim«. Ljubav je razlog zbog kojega Bog postaje čovjekom. Ljubav je razlog njegova križa. Ljubav je snaga koja razbija zidove neprijateljstva.

Božić nas poziva da u hrvatskom društvu ponovno otkrijemo ljepotu ljubavi koja »ne traži svoje« (1 Kor 13, 5). Ljubav počinje u obitelji, u strpljivu slušanju, u opraštanju, u spremnosti žrtvovati se za dobro onih s kojima živimo. Zato neka ovaj Božić bude milosni trenutak za korake pomirenja u obiteljima. Za izgovorenu riječ oprosta, za telefonski poziv onomu s kime smo prekinuli odnose, za ponovno otvaranje vrata koja je zatvorila ljudska slabost. Neka se koraci pomirenja nastave u župama i drugim našim vjerničkim zajednicama u kojima se ne dijelimo po političkim bojama, podrijetlu i statusu, nego se prepoznajemo kao braća i sestre koji se hrane istim Kruh­om života. Ljubav nadilazi naše granice i vodi nas prema onima koji su drugačiji, prema siromašnima, migrantima, marginaliziranima, prema onima koji se osjećaju odbačeno i koji možda nikada ne će doći u crkvu, ali po našoj blizini mogu susresti Krista.

Posebno je važna ljubav u načinu na koji komuniciramo i ophodimo se jedni s drugima. U vremenu u kojem riječi često postaju oružje, stoji poziv da riječ bude lijek. Kršćanin je pozvan suzdržati se od toga da »hrani« podjele oštrim riječima, uvrjedljivim komentarima i društvenim mrežama pretvorenima u bojno polje. Ljubav ne znači odsutnost istine, nego način na koji istinu izgovaramo; ne znači odricanje od pravde, nego način na koji pravdu tražimo. Ljubav čini da istina i pravda ne ubijaju, nego liječe.

4. Mir u slobodi

Bog nije došao na svijet kako bi nas porobio, nego kako bi nas oslobodio od ropstva grijeha i straha. Sloboda koja rađa mir nije sloboda činiti što tko želi, nego sposobnost činiti dobro, iznutra, iz čista i oblikovana srca. Riječi Svetoga pisma: »Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda« (2 Kor 3, 17) mogu biti božićna poruka svakomu vjerniku i svakomu čovjeku. Papa Benedikt XVI. podsjeća da je sloboda nerazdvojivo povezana s istinom jer samo istinsko dobro oslobađa čovjeka (Homilija na Svjetski dan mira, 1. siječnja 2011.). U Kristovu rođenju vidimo izvor slobode koja služi i gradi, a ne razara. Krist je svojim utjelovljenjem uzeo lik Sluge, postao najmanji među najmanjima, Dijete ovisno o drugima, kako bi nas uveo u slobodu i slavu djece Božje.

Nakon više od tri desetljeća političke neovisnosti naše domovine dobro shvaćamo da za hrvatsko društvo sloboda znači puno više od političke neovisnosti. Ona znači slobodu savjesti koja nije kupljena interesima ili zastrašena pritiscima te slobodu vjernika da javno ispovijedaju svoju vjeru i žive po njezinim načelima poštujući druge i tražeći zajedničko dobro. Sloboda znači i da mediji služe istini, a ne arbitrarnoj moći ili profitu, da obitelji mogu odgajati djecu u skladu s vlastitim uvjerenjem te da mladi, udomljeni u svojoj zemlji, ne moraju birati između vjere, poštenja i uspjeha.

Sloboda je usko povezana s odgovornošću. Nema kršćanske slobode bez odgovornosti za opće dobro, za slabije, za buduće naraštaje. Božić nas zato poziva da se odreknemo mentaliteta pasivnih promatrača čije su krilatice: »Ništa se ne može promijeniti«, »Svi su isti«, »Neka drugi učine svoje«. Slobodni smo u Kristu i upravo zato možemo, svatko na svojem mjestu, malim koracima mijenjati svijet: pravednim radom, kršćanskim odgojem djece, poštenim obavljanjem javne službe, hrabrim svjedočenjem istine u društvu koje se ponekad boji istine.

5. Poziv na pomirenje

Mir na zemlji ne započinje u konferencijskim dvoranama, nego u srcima pojedinca. Taj se pak mir ondje ne zaustavlja, nego zahvaća društvo, odnose među osobama, skupinama i narodima i tako postaje odraz Božjega mira. Hrvatski narod u sebi nosi duboko iskustvo stradanja, ratova, nepravda, ali i veliko bogatstvo vjere, kulture, solidarnosti. Božić je poziv da dopustimo da Krist svojim rođenjem obnovi sve ono što je u nama i među nama oštećeno grijehom i što nam je oduzelo mir.

U našim domovima to konkretno znači pružiti ruku pomirenja onima s kojima možda godinama ne razgovaramo. U Crkvi znači prestati hraniti podjele na progresivne i konzervativne koje su daleko od koncilske slike Crkve, a u društvu: prestati rabiti prošlost kao stalno oružje u međusobnim borbama te je, uz poštovanje prema svim žrtvama, prepustiti Božjoj pravdi i ljudskomu poštenju. Pomirenje ne briše rane, ali im daje novo značenje. One postaju mjesta kroz koja se slava Božja očituje kao snaga oprosta. Blaženi Alojzije Stepinac, koji je u najtežim vremenima ostao postojan u ljubavi i istini, uči nas da je snaga Crkve uvijek u srcima koja se ne daju zarobiti mržnjom.

Poseban poziv za izgradnju mira ide svima koji obnašaju odgovorne službe: budite graditelji mostova, a ne zidova. Odrecite se jeftine retorike podjela. Otvorite prostor poštenu dijalogu, prihvaćanju stručnosti, slušanju različitih glasova. Nije slabost, nego hrabrost tražiti pomirenje. Slabost je graditi svoju popularnost na starim ranama naroda. Božićna nas noć podsjeća da Bog bira poniznost, a ne silu; blizinu, a ne dominaciju; služenje, a ne samopromociju.

Na kraju mir koji Crkva širom svijeta zaziva ovoga Božića nije tek plod ljudskih napora. On je, prije svega, dar. Bog ga daje u sakramentima, u Riječi, u molitvi. Tko se otvara tomu daru, postupno postaje oruđe mira u svojoj sredini. Zato i Crkva u Hrvatskoj upućuje osobit poziv vjernicima da ulože više truda kako im ovaj Božić ne bi prošao samo u izvanjskom slavlju, nego u iskrenoj ispovijedi, u ustrajnoj molitvi i čitanju Svetoga pisma, u obnovljenoj praksi nedjeljne euharistije, u djelima milosrđa prema potrebitima.

Neka nam svaki susret s novorođenim Djetetom u jaslicama pomogne shvatiti da Bog računa s nama. Ne s nekim drugim, dalekim i nepoznatim, nego s nama, ovdje i sada. Svaki čin praštanja, svaka riječ ohrabrenja, svaka žrtva učinjena iz ljubavi rađa plodom koji nadilazi naše snage. Po takvim činima, tiho i skrovito, ali nezaustavljivo raste kraljevstvo Božje među nama.

Dijete koje leži u betlehemskim jaslama isti je onaj Krist koji na križu daruje svoj život, a u uskrsnuću pobjeđuje grijeh i smrt. On jedini može podariti mir koji svijet ne može dati.

Svim vjernicima, svim ljudima dobre volje u našoj domovini i u svijetu želim da ovoga Božića iskuse mir koji anđeli naviještaju: mir u srcu, mir u obitelji, mir u društvu, mir među narodima. Neka nas Bog obdari milošću da živimo u istini, budemo pravedni i ljubimo djelom i istinom te da, istinski slobodni u Kristu, gradimo društvo dostojno čovjeka i Bogu ugodno.

Neka Marija, Majka Božja i Kraljica mira, zajedno sa svetim Josipom, blaženim Alojzijem Stepincem i svima svetima, isprosi da hrvatski narod bude narod pomirenja i nade, narod otvoren Božjemu miru i spreman taj mir dijeliti s drugima.

Molimo Gospodina da nam podari milost živjeti u istini, hoditi u pravdi, činiti sve iz ljubavi i ostati vjerni slobodi djece Božje, kako bi cijela naša domovina bila prostor pomirenja i nove nade.

Neka vam svima Božić bude sretan i blagoslovljen, ispunjen tihim mirom Betlehema i radošću koja izvire iz Spasiteljeva rođenja. A nova 2026. godina neka vas obaspe obiljem Božje milosti, svjetlosti i ljubavi te neka obasja svaki dom i ispuni svako srce Kristovim mirom.

✠ Dražen Kutleša,
zagrebački nadbiskup

Cijeli podcast pogledajte u nastavku.

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

Svećenik: vlč. Petar Mlakar

Međunarodna organizacija Christian Solidarity Worldwide (CSW) također je izrazila zabrinutost zbog ove odluke, koja je nastavak niza mjera koje provodi lijevi režim Daniela Ortege i Rosario Murille u posljednjih nekoliko godina.

Iseljeni svećenik Edwin Román ocijenio je zabranu posjedovanja Biblije političkom odlukom s ozbiljnim duhovnim i društvenim posljedicama. „Biblija sadrži poruke koje postavljaju pitanja vlasti, osuđuju nepravdu i zauzimaju se za potlačeni narod. Zabrana čitanja religijskih tekstova i drugih knjiga onemogućava ljudima da vide perspektivu drugačiju od one koju diktatura želi nametnuti“, izjavio je Román za 100%Noticias.

Ovaj dan, 16. prosinca, jedan je od tri službena termina u godini kada se tradicionalno očekuje ovaj znak. Osim prosinca, krv se redovito otapa i 19. rujna, na blagdan mučeništva svetog Januarija, te u svibnju, u subotu prije prve nedjelje, u spomen na prijenos njegovih relikvija u Napulj.

Sveti Januarije (San Gennaro), biskup i mučenik iz 4. stoljeća, podnio je mučeništvo tijekom progona kršćana u doba cara Dioklecijana. Prema predaji, njegova je krv prikupljena nakon mučeničke smrti i sačuvana u dvjema ampulama koje se i danas čuvaju u Kraljevskoj kapeli Blaga svetog Januarija. U pobožnoj svijesti napuljskog naroda, čudo otapanja krvi ima posebno značenje. Povijest pamti događaj iz 1631. godine, kada je, prema predaji, zagovor svetog Januarija zaustavio tok lave Vezuva prije nego što je uništila grad. Od tada se prosinačko otapanje krvi doživljava kao znak Božje zaštite i milosti.
Istodobno, u pojedinim razdobljima povijesti, izostanak otapanja krvi povezivan je s teškim kušnjama, ratovima i prirodnim katastrofama, što je dodatno učvrstilo svijest o ovom fenomenu kao pozivu na budnost i obraćenje.

Nadbiskup Napulja u svojoj je poruci vjernike pozvao da ovo čudo ne promatraju površno ili senzacionalistički, nego u svjetlu vjere. Podsjetio je da krv svetog mučenika uvijek upućuje na Krv Kristovu, prolijevanu za spasenje svijeta, te da istinska vjera ne počiva na znakovima, nego na životu po Evanđelju. Crkva nas, naglašeno je, poziva da ovakve događaje čitamo kao poziv na ljubav, milosrđe i solidarnost, osobito prema siromašnima, ranjenima i odbačenima.

Čudo otapanja krvi svetog Januarija kroz stoljeća ostaje snažan podsjetnik da Bog nije dalek od svoga naroda. To nije znak dan radi znatiželje, nego poziv na obraćenje srca. Krv mučenika govori o vjernosti do kraja, o vjeri koja ne uzmiče pred prijetnjama, i o nadi koja nadilazi smrt. U vremenima nemira, duhovne zbunjenosti i straha, ovaj znak poziva vjernike da se vrate molitvi, sakramentima i evanđeoskoj jednostavnosti, te da u vlastitom životu postanu svjedoci nade.
Krv svetog Januarija, koja se ponovno otapa pred očima vjernika, tiho poručuje:
Bog i danas govori – onima koji imaju srce koje sluša.

U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.

Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo. A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika.

Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti.

Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.« Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.«

Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.« Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu.

Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem. Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

To što antisemitske ideje dobivaju na zamahu među katolicima nije samo moralno zabrinjavajuće, nego i jasno svjedoči o neznanju utemeljenja naše vlastite tradicije. Ovaj semestar, dok sam držao svoj godišnji kolegij o Crkvi i svjetskim religijama još jednoj izvrsnoj skupini predanih mladih ljudi, moram priznati da me iznenadila potreba odgovaranja na dvojbe o važnoj vezi — ukorijenjenoj u povijesti i živoj u sadašnjosti — koju mi kao katolici dijelimo sa židovskim narodom.

Taj sam kolegij predavao otprilike tisući studenata tijekom više od petnaest godina. No, iako se predavač uvijek mora prilagođavati novim izazovima dok prenosimo trajne istine Vjere, ovaj semestar donio je nešto doista novo: čvrsti nauk Crkve sada se često smatra jednako ili manje vjerodostojnim od zapaljivih tvrdnji koje šire internetske osobe poput Nicka Fuentesa, koji tvrde da je Bog odbacio Židove i da su naši društveni poremećaji nekako njihovo djelo.

Ne namjeravam se ovdje izravno baviti takvim osobama, jer su drugi, uključujući Georgea Weigela i Marcusa Petera, već iznijeli točke koje bih i sam želio ponuditi o nedavnom povratku narcizmom potaknute ogorčenosti prisutne u određenim katoličkim krugovima. Ipak, u ovom trenutku kada radikalne marginalne skupine nude zavodljiva rješenja društvenih problema — obećanja koja iz nekog razloga uključuju traženje žrtvenog jarca u Židovima — potrebno je ponovno istaknuti jasno učenje Crkve o narodu koji je prvi čuo Božju riječ.

Ratzinger na Drugom vatikanskom koncilu: oblikovanje obnovljene vizije Izraela u Crkvi

Kao što će se mnogi čitatelji sjetiti, papa Lav nedavno je obilježio šezdesetu godišnjicu Nostra aetate Drugog vatikanskog koncila važnom srijedom općom audijencijom posvećenom prisjećanju trajne i duboke povezanosti Crkve s Izabranim narodom. Ohrabrujuće je da se naš Sveti Otac pozabavio ovom temom. Međutim, također je ključno da mi kao roditelji, kler i odgojitelji jasno pokažemo da ovo gledište nije osobita perspektiva nekog američkog pape, nego jednostavno ponavljanje onoga što je Nostra aetate autoritativno naučavala prije šezdeset godina i što je svaki papa od tada dosljedno ponovno potvrđivao.

Osim jedne izolirane papinske audijencije, prirodno se nameće pitanje kamo bi se katolici trebali okrenuti za pouzdanu jasnoću o ovoj temi.

Kako često govorim ljudima, odgovori na ovakva pitanja obično nisu teško pronađeni, jer najčešće stoje naočigled — u Katekizmu. Bogu hvala, tako je i u ovom slučaju (vidi, primjerice, KKC §§121, 674, 839–40, 1096). No, kao što je često slučaj, nijedan suvremeni glas ne pruža veću jasnoću o ovoj temi od Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.), veličanstvene figure koja je nadzirala izradu Katekizma.

Da bismo razumjeli Ratzingerovo djelo o ovoj temi, moramo započeti shvaćanjem da pitanje stava Crkve prema Izraelu za njega nije bilo puka akademska zanimacija. Oblikovan moralnim svjedočanstvom svog oca koji je bio protivnik nacizma te trajnim sjećanjem na Šou, težina židovsko-kršćanskih odnosa duboko se utisnula u bavarskog mladića od najranijih dana. I kao potvrda koliko mu je ovo pitanje ostalo središnje tijekom čitavog života, odnos Crkve prema židovskom narodu bio je jedna od malobrojnih velikih teoloških tema koje su zaokupljale Benedikta sve do njegovih posljednjih dana.

Ratzingerov interes za židovski narod kovao se u žarištu Drugog vatikanskog koncila, gdje je kao mladi svećenik pomagao oblikovati koncilsko učenje o odnosu Crkve prema drugim religijama, osobito judaizmu. Služeći kao teološki stručnjak na Koncilu, vlč. Ratzinger odigrao je ključnu ulogu u oblikovanju zbivanja, pripremajući važne govore za utjecajnog kardinala Josefa Fringsa. Ove intervencije pomogle su osigurati da Nostra aetate izričito odbaci kolektivnu židovsku krivnju za Kristovo raspeće te ojačale njezinu osudu antisemitizma.

U ovom razumljivom i pristupačnom dokumentu, Crkva uči da Bog “najmilije drži Židove poradi njihovih otaca” i govori o tome da Izrael zadržava “prvo mjesto” među onima koji još nisu prihvatili Evanđelje. Ističući duhovno bogatstvo zajedničko kršćanima i Židovima, oci posljednjeg crkvenog ekumenskog sabora naglasili su da kršćanstvo crpi iz judaizma čitav Stari zavjet i s njime temelje naše vjere. Ovo nasljeđe — iznimno važno u vrijeme kada se nijekanjem osporava ta temeljna istina — uključuje i naše samo ispovijedanje jednoga, jedinoga, istinitog i živoga Boga.

Riječju i djelom: življena solidarnost sa židovskim narodom

Ključno je da je Benedikt svoju predanost Izraelu pokazivao ne samo riječima nego i djelima. Primjerice, tijekom povijesnog posjeta Tempio Maggioreu (Velikoj sinagogi u Rimu), papa je naglasio „solidarnost koja povezuje Crkvu sa židovskim narodom” i našu „duhovnu bratstvu”, ističući da se „iz našeg zajedničkog nasljeđa može naučiti mnogo lekcija”. Nadalje, Benedikt je snažno obnovio neopozivu predanost Crkve odbacivanju „pošasti antisemitizma”.

Slično tome, u dirljivom govoru u Reichstagu u Berlinu, papa je naglasio „veliku bliskost prema židovskom narodu” i „posebnu vezu” koju s njima dijelimo kao s „ljubljenom braćom”. Time je Benedikt samo učvršćivao dugotrajnu predanost koja je u središtu suvremenog papinskog naučavanja, a koju je Pio XI već nedvosmisleno naglasio 1938. usred uspona nacizma: „Antisemitizam je neprihvatljiv. Duševno, svi smo mi Semiti.”

Sa stajališta Novoga zavjeta kako ga razumiju sv. Pavao i, zapravo, sam Isus, kršćanstvo nije zasebna religija postavljena nasuprot židovstvu. Ono je judaizam Novoga saveza — vjera patrijarha i proroka ispunjena u Kristu.

Štoviše, za vrijeme svoga pontifikata Benedikt je molio u sinagogi tri puta. Tijekom posjeta povijesnoj Sinagogi u Kölnu 2005., papa je razmišljao o četrdesetoj obljetnici Nostra aetate i šezdesetoj obljetnici kraja nacističke tiranije, osuđujući antisemitizam i potvrđujući da „svi ljudi imaju isto dostojanstvo, bez obzira na naciju, kulturu ili religiju”.

Osim susreta i zajedničke molitve sa židovskom braćom, Benedikt je također poduzeo konkretne korake kako bi izliječio židovsko-kršćanske odnose unutar same Crkve.

Primjerice, poduzeo je konkretne korake da reformira drevnu Velikopetkovu molitvu pro perfidis Judaeis („za nevjerne Židove”). Iako je Ivan XXIII. već uklonio pridjev „nevjerni” iz tog teksta 1962., Benedikt je smatrao da je njegova oštrina i dalje neprihvatljiva, jer je do 2008. stariji oblik rimskoga obreda još uvijek govorio da Božje milosrđe obuhvaća „čak i Židove”, moleći Gospodina da izliječi „sljepoću toga naroda” kako bi „bili oslobođeni svoje tame”.

Učinio je stariju liturgiju dostupnijom svojim motu proprijem Summorum Pontificum, a zatim je Benedikt, koristeći svoju papinsku ovlast, osobno preoblikovao tu molitvu za židovski narod tako da sada moli Boga da „prosvijetli njihova srca, da priznaju da je Isus Krist Spasitelj svih ljudi… da, kako ulazi punina naroda u Tvoju Crkvu, tako bude spašen sav Izrael”.

Ovom je promjenom Benedikt želio „stvoriti oblik molitve koji odgovara duhovnom stilu stare liturgije, ali je u skladu s našim suvremenim znanjem o židovstvu i kršćanstvu”. Pa ipak, ironično (osobito s obzirom na današnje stanje), njegov je pothvat nailazio na široke kritike i bio proglašavan antisemitskim.

O nužnosti ponovnog otkrivanja židovskih korijena kršćanstva

Ovi životni činovi upućuju na dublje teološko uvjerenje koje je od početka prožimalo Benediktovo mišljenje: da kršćanstvo ne može razumjeti samo sebe odvojeno od svojih židovskih korijena.

Tijekom svoje dugogodišnje službe Benedikt je uvijek iznova naglašavao da samo duhovno nasljeđe kršćanstva uvelike proizlazi iz naše zajedničke vjere sa židovskim narodom i iz božanske istine najprije objavljene u Zakonu, prorocima i mudrosnoj literaturi Izraela. U tom je kontekstu Benedikt često isticao veliko istraživanje Papinske biblijske komisije Židovski narod i njihove svete spise u kršćanskoj Bibliji, djelo objavljeno dok je bio na čelu Komisije i popraćeno predgovorom koji je napisao upravo kardinal Ratzinger.

Posebno važan dio toga predgovora bavi se tezom liberalnog teologa Adolfa Harnacka iz 1920., koji je pokušao oživjeti projekt heretika Marciona iz ranog drugog stoljeća: odbačaj Staroga zavjeta i njegova navodno zasebnog i inferiornog božanstva. Kao odgovor, Ratzinger je naglasio nezamjenjivost Staroga zavjeta za kršćane, potvrđujući da kršćani i Židovi štuju istoga Boga i da bi „bez Staroga zavjeta Novi zavjet bio nerazumljiva knjiga, biljka kojoj su istrgnuti korijeni i osuđena je da se osuši i uvene”.

U tom smislu, dugogodišnji papinski biograf i sugovornik Peter Seewald naglašava da je Benedikt želio istaknuti židovstvo kao „plemenitu maslinu na koju su pogani bili ucijepljeni kako bi postali kršćani”. Time je Benedikt bio zadužen za Pavlov prikaz Crkve iz poganstva kao divlje masline ucijepljene na pradjedovsku maslinu — narod Saveza (Rim 11,17–24).

Nadovezujući se na ovo, rekao je da Židovi i kršćani „crpe hranu iz istih duhovnih korijena” te da se, iako je naš odnos povremeno bio obilježen napetošću, „susrećemo kao braća i sestre… sada čvrsto predani izgradnji mostova trajnog prijateljstva”, sposobni zajedno „učiniti mnogo za mir, pravednost i humaniji svijet”.

quovadisecclesia.com/catholicworldreport.com

U starogrčkim i latinskim rukopisima dominiralo je scriptio continua – kontinuirano pisanje: oko je klizilo duž neprozirnih blokova slova, raspoređenih u jednolične, pravokutne odlomke. Čitanje je bilo rezervirano za odabrane, a velika većina europskog stanovništva bila je nepismena.

Neko su vrijeme grčki i latinski uključivali „interpunkt” (točku smještenu vertikalno između riječi), ali je izašao iz upotrebe. Zbog nepostojanja razmaka, tekst je otkrivao svoje značenje samo kada se čitao naglas, jer je na taj način čitatelj usmeno pravio pauze na mjestima gdje bi u današnjem pisanju bio razmak.

Počeci modernog pisma

Tek su u 7. stoljeću redovnici u Irskoj, boreći se s dešifriranjem latinskih tekstova, pokušali reformirati način pisanja. Počeli su odvajati riječi jedne od drugih koristeći prostor (razmak) kakav danas poznajemo. U to su se vrijeme također počeli oblikovati i interpunkcijski znakovi, poput zareza, koji tada nije bio ništa više od kose crte.

Međutim, razdvajanje riječi je tada bilo tek u povojima, a razmaci između riječi ostali su nasumični sve do 12. stoljeća. Tada su se riječi napokon počele jasno razmicati jedna od druge, uklanjajući dvosmislenosti tumačenja, kao u poznatom primjeru čitanja riječi u nizu „Godisnowhere”, koje su se mogle pročitati kao „God is nowhere” (Boga nema nigdje) ili kao „God is now here” (Bog je sada ovdje).

Tiho čitanje

S razmakom između riječi pojavila se nova praksa: tiho čitanje. Do tada su se tekstovi trebali čitati naglas. Naznaka ovoga se može naći u Ispovijestima svetoga Augustina, gdje se navodi kako je sv. Augustin bio zapanjen otkrivši Ambrozija Milanskog kako čita tekst ne mičući usnama: „Kad je čitao, oči su mu pretraživale stranicu i srce ispitivalo značenje, ali glas mu je ostao tih, a jezik nepomičan […] Često, kad smo ga dolazili posjetiti, nalazili smo ga kako čita u tišini, jer nikada nije čitao naglas.”

Od tada se mijenja odnos s tekstom: čitatelji su sada mogli čitati sami, najprije radi pouke, zatim iz zadovoljstva i nastala je književnost kakvu danas poznajemo.

Aleteia

U tom sam trenutku odlučio, da, to je Isus. Od tada više nikada nisam propustio nedjeljnu misu i osjetio sam veliku radost. Tada se u mom srcu rodila želja da odem u Međugorje, a to se dogodilo upravo trideseti dan u kojem sam izmislio molitvu da se posvetim Gospi. Posvetio sam se u crkvi u trenutku ukazanja. To se dogodilo dok je ovdje još bio rat, 1993. godine. Bilo je to za vrijeme Festivala mladih.

U međuvremenu sam postao liječnik, a nakon određenog vremena otišao sam na određeno vrijeme u Međugorje, u neku zajednicu. Sjećam se dobro 24. studenog 2004. godine, bio je petak, padala je kiša. Vrijeme je bilo jako loše. Pitao sam se da li da pođem izmisliti križni put na Križevcu, jer kada pada kiša jako je klizavo i nije lako popeti se gore. Konačno sam u sebi prelomio i rekao idem gore, idem na Križevac. U to vrijeme nisam razmišljao o svom pozivu. Razmišljao sam o braku i stvaranju obitelji. Fra Slavko je bio nekoliko postaja ispred mene sa stotinjak ljudi iz župe i molio križni put. Kada sam se našao na 13. postaji, ljudi su počeli trčati. Mislio sam da su poludjeli, jer je opasno klizavo. Tada sam vidio fra Slavka kako leži na stijeni, na kamenu. Prišao sam bliže i vidio da se drži rukama u predjelu srca i da umire. Pokušali smo ga reanimirati, ali bezuspješno. Tada sam povikao narodu: "Molite, molite, fra Slavko umire". To se dogodilo između 13. i 14. postaje. U tom trenutku kiša je prestala padati

Poslije smo uzeli fra Slavkovo tijelo da ga snesemo u podnožje Križevca. Bilo je jako teško jer je bilo klizavo. Tom sam prilikom molio: "Oče Slavko, sad si na nebu. Daj mi svoga duha, učini me dijelom svoga duha. Dok smo ga nosili, pošto je već bio mrtav, ruke su mu se njihale lijevo, desno. Jednom rukom me je dotakao više puta po ramenu. To je za mene bio znak, kao da mi fra Slavko govori: "Ja sam prošao svoj križni put, sada počinje tvoj. Nakon silaska otišao sam u crkvu jer mi je trebao mir. Više od sad vremena sam plakao ne znajući zašto. Tada sam donio odluku, bit ću svećenik! Ušao sam u samostan u Austriji, postao sam svećenik, a nema ništa ljepše na svijetu nego biti Kristov svećenik. Želim zahvaliti Gospi, želim zahvaliti fra Slavku, ali prije svega Ocu nebeskom na tom daru", posvjedočio je ovaj svećenik.

Njegovo svjedočanstvo samo je jedno od tisuće onih mladića i djevojaka koji su dobili duhovni poziv upravo u Međugorju, samo jedno od plodova koje je ovo mjesto dalo.

"Vjerujem, većina vas tko svoje kuće ima adventski vijenac i palimo svijeću. Ali problem je što je srce i dalje ugašeno. Odlazimo na Euharistiju, eto čisto tako, kad dođem na ispovijed da mogu kazati, eto bio sam na Euharistiji, ali se s Euharistije vratim prazan. Malo se pomolimo, eto čisto da kažem danas sam se pomolio, dajemo neku mrvicu Bogu našemu".

Ali evo, neki neće ni zapaliti svijeće, ni pomolit se, jer njima je Došašće ono što vide u gradu. Okićen grad, kobasice se peku, vino se kuha i to je njima Došašće. I što onda? Dođe Božić, a oni prazni u potpunosti. Prazni kao onaj lonac od sarme nakon dva dana poslije Božića. Ništa nema, nema ni zadovoljstva. Ali, braćo i sestre, zato Ivan viče, zato govori i zato treba vikati. Jer smo se počeli na krivi način pripremati za Božić. Vidimo, sve je već okićeno, sve je upaljeno. Evo, je ovdje Međugorju, sve je već bliješti kao da je već Božić došao, a ima još do Božića, tko li živ, tko li mrtav, ali ne razmišljamo o tome. Spremamo se na krivi način, bez srca, bez molitve, bez posta. Vidite kako nas đavao može olako prevariti. Kaže, daj ti njima, okiti grad, napeci kobasica, donesi im vina, neka se ponapiju, a onda će srce ostati prazno, Božić će biti jedna praznina za nas.

Zato, braćo i sestre, važno je da otvorimo svoje srce kroz ovo Došašće, da se pripremamo na pravi način, duhovan način, da pripravimo put Gospodinu do svoga srca, da otklonimo sve prepreke koje nam stoje da se Krist rodi u mome srcu. I reći ću iskreno, ako se ovoga Božića Isus ne rodi u mome srcu, slobodno možemo otvoriti prozor i kroz prozor sve izbaciti, i jelku, i kolače, i sarmu, i pečenje, jer od toga slavlja nema ništa. Ako se Isus nije rodio u mom srcu, od toga slavlja nema ništa. To će biti samo dan radosti za moj želudac, jer će se on jedini taj dan zadovoljiti. Isus želi rođenje u mome srcu, a što mu mi nudimo stol pun hrane, a srce prazno. Isus želi obraćenje, a mi mu nudimo raspored nekih zabava kroz ovo Došašće. Isus želi našu dušu, a mi mu nudimo neku usputnu molitvu, eto, gospodine, sjeti me se.

Ja ovo ozbiljno kažem. Sve možemo baciti, ako nam se Krist ne rodi u srcu. Ako na dan Božića u svome srcu osjetim radost što je se Krist rodio, moj Božić ima smisla. Ako u svome srcu na Božić osjetim radost zbog kolača, sarme, pečenja, ne znam što već sve spremamo, za mene je taj Božić propao. Kao što rekoh, slobodno možemo sve baciti, uzeti motiku i možemo slobodno ići na Božiću u polje raditi, jer za nas je taj Božić propao".

E to vam je tako. Bilo nekome drago ili nedrago, ali to je tako. Ja istinu moram reći, samo se nadam da mi zbog istine nitko neće skinuti glavu kao Ivanu krstitelju", rekao je između ostalog fra Marin Mikulić u svojoj propovijedi".

Radostan je što će na Badnjak, po prvi put otkako je 2023. postao nadbiskup, slaviti misu u prvostolnici. Naglasio je kako je katedrala ne samo glavna crkva nadbiskupije nego i metropolije. "Još je veći značaj katedrale na kulturnom polju, svi dobro znamo što katedrala znači za cijeli hrvatski narod i za grad Zagreb", rekao je

Pogled na stanje u društvu

Na pitanje kako on kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zagrebački nadbiskup vidi situaciju u Hrvatskoj, rekao je da uvijek prvo gleda ono što je pozitivno. "Ne bih rekao da je tako sve crno kako se u medijima prikazuje. Nekada imate osjećaj da se namjerno više stavlja naglasak na negativno, rekao je i dodao kako se posvuda gdje ide, u Caritasu, na susretima u župama, osjeti zajedništvo", istaknuo je.

Smatra da situacija nije idealna, ali da i za to postoje neki razlozi. "Normalno je da u društvu nije dobro da svi isto misle i da isto razmišljaju. Svatko ima pravo izražavati svoje mišljenje, a nekada se mi s tim mišljenjem ne moramo slagati. Ali uvijek je vrlo važno naglašavati ono što nas povezuje, ne ono što nas razdvaja, i vrlo je važno, pogotovo u vrijeme adventa i Božića, na to stavljati naglasak", rekao je.

Poručio je da treba težiti zajedništvu jer "ako idemo za dijalogom, onda će se društvo sve više i više izgrađivati. Ako želimo težiti za više podjela, onda će biti i više podjela. Tu je crkva vrlo važna, jer ona sjedinjuje različite slojeve, bogate, siromašne, školovane, neškolovane i sve one druge različite slojeve društva koje dolaze u crkvu. Možda se u zadnje vrijeme osjeti da se crkva želi isključiti iz svih procesa i tokova u društvu ali crkva je vrlo važan faktor za izgradnju jedinstva nekog društva u kojem djeluje", poručio je.

Molitelji na Trgu bana Jelačića i demokratska prava

Komentirao je peticiju da se molitelji koji se sastaju svake prve subote u mjesecu, izmjeste s glavnog zagrebačkog trga. Kazao je da su u demokracijama trgovi uvijek bili mjesta susreta i različitih razmišljanja. "Meni je normalno da svaki građanin Republike Hrvatske, jer živi u demokratskoj državi, ima pravo okupljati se po pravilima i zakonima Republike Hrvatske. Ako se nešto ne čini kako treba, onda institucije trebaju djelovati", pojasnio je.

I što se tiče crkvenog prava, rekao je da nema prepreka za okupljanje molitelja jer ne vidi da su oni protiv feminizma i prava žena. "Moram priznati da tu treba biti vrlo pažljiv i treba uvijek gledati demokratska dostignuća našega društva. Ako počnemo sa zabranama, onda nastaju veći problemi", zaključio je.

Rekao je da incident u kojemu je jedan muškarac gazio po ružama koje su bile položene za žrtve femicida nije istraživao. "Nisam bio prisutan i nisam toliko istraživao, govorim ovdje o nakani okupljanja na javnim trgovima. Vrlo je važno naglašavati slobodu i demokratsko pravo. Ako gledamo što nekome smeta, onda ćemo samo dolaziti do zabrana. Ja sumnjam da bilo tko moli protiv nekoga drugog, jer to nije u duhu kršćanstva. Trebamo moliti za nešto pozitivno, ne za nešto negativno", naglasio je.

U tom je smislu komentirao i peticiju protiv održavanja antifašističkih skupova i povorke ponosa, kazavši da akcija rađa reakciju te da je zato vrlo važno poštivati demokratsko načelo.

Zajedništvo, ne razdvajanje

U katoličkoj ikonografiji na Thompsonovom koncertu na Hipodromu ne vidi bogohuljenje ni izrugivanje s katoličkom vjerom ili s kršćanstvom. Naglasio je važnost toga okupljanja na kojemu je bilo oko pola milijuna ljudi. "Važno je naglasiti faktor zajedništva, ne razdvajanja. Ako budemo samo gledali faktor razdvajanja, onda možemo naći dosta toga što će nas razdvojiti. I ako u drugome vidimo neprijatelja, onda ćemo bježati od njega i činiti sve da ga ocrnimo. Zato je vrlo važno da budemo svjesni i gledamo što svatko ponaosob može doprinijeti izgradnji hrvatskog društva, da ne bude moj javni nastup takav da druge potaknem da nešto čine loše. Mislim da je važno da političari imaju pozitivan govor, ne napadaju jedni druge, nego budu primjer i uzor drugim ljudima kako izgrađivati jedinstvo i zajedništvo u društvu", rekao je Nadbiskup.

Medijske dezinformacije o napadu na časnu sestru

Kazao je da mu je žao što je došlo do medijskih dezinformacija o napadu na časnu sestru u Zagrebu, za koju se poslije ispostavilo da se sama ozlijedila. Misli da do toga nije trebalo doći i da svi trebamo doprinositi tomu da ne dolazi do nejedinstva u narodu i među vjernicima.

Istaknuo je da je u pitanju bila optužba za kazneno djelo, za što su mjerodavni policija i sudovi. "Tek kada je policija dala svoje priopćenje, mi smo znali konkretno što je. Da smo išli s nekim poluinformacijama, onda bismo još više doprinijeli dezinformiranju javnosti. Zato smo smatrali da je razborito pričekati, a s druge strane i mi kao građani RH moramo vjerovati institucijama koje smo i birali. Mislim da je vrlo važno nekada ne istrčavati. Ako nemate provjerenu i sigurnu informaciju, bolje je pričekati. Ovdje se također sukobljava pravo na informaciju i osobno pravo. Da su mnogi šutjeli, ne bi bilo toliko dezinformacija i svega onoga što se dogodilo", rekao je.

Problem pedofilije u Crkvi

Mons. Kutleša na pitanje o problemu pedofilije u Crkvi te zlostavljanju ranjivih osoba, odgovorio je da je Hrvatska biskupska konferencija donijela mnoge propise kao odgovor na ono što je traženo iz Vatikana i što su papa Franjo i papa Benedikt željeli da se postavi. "Prva stvar je da uvijek djeca moraju biti sigurna i zaštićena. Tu nema tolerancije i zato smo i mi tražili od signature da cijela Hrvatska bude jedan kazneni sud koji će voditi takve postupke ako se dogode. Tu trebamo biti vrlo pažljivi i imati mjere prevencije. Imamo različite kursove i tečajeve gdje se svećenici i oni koji rade u crkvenim institucijama koje organizira Katoličko sveučilište poučavaju kako prepoznati u društvu da se takve stvari događaju, pogotovo u okrilju Katoličke crkve. Na tome trebamo raditi i biti osjetljivi i uvijek zaštititi djecu koliko je više moguće te spriječiti bilo kakvu mogućnost da se nešto dogodi", istaknuo je

Svećenik koji je zlostavljao djecu može se vratiti u neku službu gdje nema kontakta s maloljetnicima jer biskup ne može nekoga osuditi da ide u zatvor. "Najviše što biskup može učiniti je nekoga suspendirati da ne može djelovati. Vidim da većina biskupa se tako ponaša. Mogu se dogoditi propusti, ali ne bi trebali dolaziti u kontakt s maloljetnim osobama", pojasnio je Nadbiskup.

Papa Lav XIV. zainteresiran za dolazak u Hrvatsku

Jedan od većih događaja za katoličku crkvu u Hrvatskoj bilo je nacionalno hodočašće u Rim i obraćanje pape Lava XIV. prije same mise na trgu Svetog Petra, mise koju je predvodio nadbiskup Kutleša. Više puta spominjala se mogućnost dolaska pape Lava XIV. u Hrvatsku, upućen mu je službeni poziv. Mons. Kutleša je rekao da se u organizaciji takvog posjeta trebaju uskladiti civilna vlast i crkvena vlast.

"Predsjednik države, predsjednik Vlade i Biskupska konferencija uputili su poziv papi Lavu. Sveti Otac je zainteresiran, ali zbog ratova u svijetu Hrvatska možda trenutačno nije prioritet. Vjerujem da će se posjet u doglednoj budućnosti dogoditi, ali ne mogu reći kada", zaključno je rekao Nadbiskup.

Cijeli intervju sa zagrebačkim nadbiskupom mons. Draženom Kutlešom pogledajte u petak 19. prosinca u 10 sati na Prvom programu HTV-a u emisiji "Riječ i život".

HRT

(Seul, Južna Koreja)

Milostivi Bože, Gospodine svih mladih,

zahvaljujemo ti što si nas pozvao

u svoju beskrajnu ljubav i milosrđe.

Nebeski naš Oče, povjeravamo se tebi.

Podaj da mladi na svakome mjestu na svijetu

pronađu utjehu i mir u zagrljaju tvoje Crkve

te iskuse duboku radost zajedništva i jedinstva.

Gospodine Isuse Kriste,

ti si pobijedio svijet, sada i zauvijek.

Udijeli da svi ljudi otkriju nadu

u tvome pozivu na hrabrost

prepoznajući da je križ ljubavi i oproštenja

istinska pobjeda nad svijetom.

O Duše Sveti, ti Plamene ljubavi,

svojom si čudesnom rukom

posijao sjeme vjere u Koreji.

Zapali plamen vjere korejskih mučenika u našim srcima da

budemo učenici koji žive evanđelje mira, ljubavi i istine.

Gospodine, molimo te

da ovim hodočašćem Svjetskoga dana mladih

slušamo jedni druge, razlučujemo tvoju volju

i postanemo sinodalna Crkva

hodeći zajedno s cijelim Božjim narodom.

Amen.

Blažena Djevice Marijo, Majko milosrđa i mira, moli za nas.

Sveti zaštitnici Svjetskoga dana mladih, molite za sve mlade.

Ova duhovna obnova zamišljena je kao vrijeme mira, iscjeljenja, zajedništva i povratka izvorištu vjere, osnažena molitvom, svjedočanstvima i duhovnom glazbom, u posebnoj povezanosti s onima koji su najviše dali za Domovinu.

DUHOVNI PROGRAM

Duhovnu obnovu predvode i prate istaknuti duhovnici: fra Ivo Pavić, don Vitomir Zečević, fra Petar Ljubičić, fra Mario Knezović, vlč. Marin Hendrih, pater Mijo Nikić, don Josip Mužić, i drugi.

Program uključuje: svjedočanstva, molitvene susrete, sakramente, duhovne nagovore, uz pratnju duhovne glazbe.

ORGANIZACIJA PUTOVANJA

Radi kvalitetne i pravovremene organizacije: Svaka županija imat će svog koordinatora zaduženog za: organizaciju prijevoza, vrijeme polaska, broj sudionika.

Voditeljica koordinacije:

Zorica Gregurić, 📞 099 710 2284

[email protected]

Putem voditeljice koordinacije moguće je dobiti sve dodatne informacije te usmjerenje prema županijskim koordinatorima.

Pozivamo Vas da se odazovete ovom zajedničkom putu vjere, nade i utjehe, u zajedništvu s Isusom Kristom – našom snagom i spasenjem.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.

Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«

Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.

Svećenik: fra Ivan Marija Tomić.

Svaka slika iz ove kolekcije ručno je digitalno nacrtana – od prve linije do posljednjeg detalja. Koristili smo digitalni tablet i olovku, baš kao što bi umjetnik nekad koristio kist i platno, ali s preciznošću i mogućnostima koje današnja tehnologija pruža. Rezultat? Djela koja imaju dušu, greške, emociju i trag ljudske ruke – sve ono što AI još dugo neće moći replicirati.

Ovo nije borba protiv tehnologije. Ovo je podsjetnik. 

Podsjetnik da prava umjetnost nastaje kada se čovjek potpuno preda procesu. Kada svaki potez ima težinu. Kada se vidi da je netko stvarno bio tu – mislio, osjećao, brisao, ponavljao, “ljutio se”  i na kraju – stvorio nešto jedinstveno.
Svaka slika iz ove kolekcije ima Angellum žig i dolazi s certifikatom autentičnosti koji dokazuje: ovo je napravio čovjek. Ne algoritam.

Ako ste umorni od savršenih, hladnih i masovno proizvedenih AI slika – došli ste na pravo mjesto.

Prva serija bit će dostupna od 15.12.2025. u Angellum store-u, Angellum webshopu kao i kod Angellum partnera poput Verbum knjižarai ostalih.

Pogledajte kolekciju klikon na poveznicu: https://angellum.hr/vrsta/autorska-djela/
Kako biste se upoznali i s ostalim Angellum kreacijama i dobili više informacija o svemu možete nas posjetiti na:
Web: https://angellum.hr
Instagram: https://www.instagram.com/angellum_hr/?hl=hr
Facebook: https://web.facebook.com/angellumHR
Email: [email protected]

{gallery}angellum-12-mjesec-2025{/gallery}

Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda.

Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj. Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše.

Manašeu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon. Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zerubabelu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan.

Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist. U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja.

Svećenik: vlč. Marko Torbar.

Došašće kao vrijeme posljednje budnosti

Isus u Evanđelju ne govori često o znakovima vremena da bi plašio, nego da bi probudio: “Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa.”
Došašće je upravo to: bdijenje pred Dolazak Onoga koji dolazi kao Spasitelj – ali i kao Sudac. Današnji svijet želi Krista bez suda, milosrđe bez istine, ljubav bez obraćenja. Ali Evanđelje ne poznaje takvu podjelu.
U tom kontekstu, Međugorje se pojavljuje ne kao pobožna nadopuna, nego kao proročki znak.

Međugorje – svjetlo prije tame

Gospa dolazi u vrijeme kada se svijet pripremao za iluziju trajnog mira, a zapravo je ulazio u razdoblje duhovnog rata. Nije slučajno da se poruke ne mijenjaju desetljećima. One su jednostavne jer su posljednje opomene uvijek jednostavne.
Molitva.
Post.
Ispovijed.
Euharistija.
Obraćenje.
To nisu prijedlozi. To su sredstva opstanka duše.
Gospa otvoreno govori o Sotoni, o njegovoj snazi i djelovanju. Ne da bi uplašila, nego da bi razotkrila. U Svetom pismu sotona se ne pojavljuje na kraju vremena kao čudovište, nego kao zavodnik. Kao onaj koji briše granicu između dobra i zla.
Zar to nije duh vremena?

“Još sam s vama” – riječ koja nosi težinu vremena

Jedna od najpotresnijih Gospinih poruka glasi: “Još sam s vama jer vas Bog ljubi.”
Ta riječ „još“ ima eshatološku težinu. Ona znači da vrijeme milosti traje, ali i da neće trajati zauvijek. Kao u danima Noe – dok su se vrata arke još zatvarala polako, ljudi su se smijali. Tek kad je kiša počela padati, shvatili su ozbiljnost trenutka.
Međugorje je poput otvorenih vrata. Ne prisiljava nikoga da uđe, ali upozorava da vrata neće uvijek biti otvorena.

Došašće bez iluzija

U današnjem Došašću svijet se kiti lampicama dok se gasi savjest. Govori se o miru dok se ratuje protiv istine. Govori se o ljubavi dok se odbacuje život. To nije slučajna kontradikcija – to je duhovna obmana.
Gospa u Međugorju ne govori o datumu kraja, nego o stanju srca u kojem čovjeka kraj može zateći. Jer pitanje nije kada će Krist doći, nego hoće li nas naći budnima.

Posljednji poziv koji još traje

Međugorje nije prijetnja. Ono je posljednji oblik Majčine nježnosti prije ozbiljnosti vremena. Majka dolazi prije Suca. Uvijek je tako u Božjem poretku.
Došašće nas uči da se Bog rađa u tišini, ali dolazi u slavi. Tko Došašće živi površno, neće razumjeti ni Božić – ni Sud.
Zato je Međugorje danas više nego ikad poziv na buđenje.
Ne iz straha, nego iz ljubavi.
Ne zbog znatiželje, nego zbog spasenja.
Jer Došašće nije samo priprema za jedan blagdan.
To je priprema za susret.
A Majka još uvijek govori.
Tiho.
Ali posljednji put – prije nego tišina postane potpuna.

Marina Župan/medjugorje-info.com

Papinu poruku predstavit će također prefekt Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja kardinal Michael Czerny, , profesor filozofije Tommaso Greco sa Sveučilišta u Pisi te dr. Maria Agnese Moro, novinarka i kćer nekadašnjeg talijanskog premijera Alde Mora.

Misno slavlje predvodio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Jozo Grbeš uz koncelebraciju rektora samostanske crkve Kraljice krunice vlč. Darka Endricha i katedralnog župnika mons. Ive Tomaševića te petnaestak svećenika.

Zajednici sestara Kćeri Božje ljubavi iz samostana svetoga Josipa na Banjskom Brijegu pridružile su se na misnom slavlju i sestre iz drugih zajednica te redovnice drugih družbi i brojni drugi štovatelji Drinskih mučenica.

Uvodeći u misno slavlje provincijal fra Jozo istaknuo je da čovjek ne može živjeti zatvoren u sebe ni biti sam sebi mjerilo, naglasivši potrebu oslonca na druge i na vrijednosti koje nadilaze prolaznost. „Draga braćo i sestre, čovjek kroz život ne može sam. Ja vjerujem da ne može ni sam sebi biti autoritet i da mu je potrebna pomoć izvana, i da traži one kojima mogu ponuditi i mudrost, pa i vječnost“, kazao je fra Jozo.

Pojasnio je kako se kršćani upravo zbog toga okreću svetima kao uzorima vjere i ustrajnosti, istaknuvši mučenice kao primjer života koji nadilazi granice vremena. „Mi kršćani se tako okrećemo svetim ljudima, a te svete ljude i danas hvalimo u osobama vaših, naših sestara mučenica. U njima pronalazimo primjer i svetosti, ali i ustrajnosti i principa zbog kojih se isplati živjeti“, rekao je provincijal Grbeš dodavši da čovjek živi za ono što je trajnije od samoga života.

U propovijedi je fra Jozo vjernicima približio duhovnu poruku života pet sestara mučenica, istaknuvši kako one i danas „pokazuju put“, postaju „učiteljice“ te su trajno nadahnuće vjere. U tom je kontekstu iznio pet razmišljanja, polazeći od biblijskog primjera vjernosti iz Knjige o Makabejcima.

Govoreći o vjernosti i progonima, naglasio je kako sjećanje na Drinske mučenice svjedoči o snazi istine i ustrajnosti u vjeri. Upozorio je da je istina u svim vremenima izložena napadima, podsjetivši na misao Henrika Ibsena: „Vidite, stvar je u tome da je najjači čovjek na svijetu onaj koji stoji najviše sam.“ Pritom je istaknuo da je „bolje putovati sam u čestitosti, nego s mnogima u kopiranju besmislenosti“.

U drugom razmišljanju osvrnuo se na slobodu i izbor, naglasivši kako je vjernost Bogu uvijek svjestan čin odluke. Citirao je riječi Marka Aurelija o životnom integritetu kao i Pavlovu poruku Rimljanima: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ te misao Tome Kempenca o pouzdanju u Boga u svakom djelovanju.

U trećem dijelu propovijedi provincijal fra Jozo Grbeš govorio je o identitetu kršćana, oslanjajući se na riječi svetog Pavla: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život… neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.“ Podsjetio je i na starokršćanski tekst Poslanice Diognetu, opisujući kršćane kao one koji žive u svijetu, ali ne pripadaju svijetu te koji ljubavlju i postojanošću drže svijet na okupu.

Govoreći o „velikom preokretu“ u Božjem naumu spasenja, fra Jozo je podsjetio na Isusove riječi: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.“ Istaknuo je kako Bog uzdiže ponizno i malo, navodeći misao Alberta Grandija o Božjoj sposobnosti da „veliko zatvori u malo“ te povezao taj preokret sa sudbinom sestara mučenica i rijeke Drine kao mjesta njihova svjedočanstva.

U završnom dijelu propovijedi osvrnuo se na Drinske mučenice kao učiteljice jednostavnosti evanđelja i ljubavi koja se daruje. Pritom je podsjetio da se ljubav „dobiva davanjem, a ne uzimanjem“, citirajući misao J. Petersona o potrebi da se ono što je u čovjeku donese i daruje kako bi postalo izvor života.

Završavajući propovijed, provincjal Grbeš iznio je osobno iskustvo s rijeke Drine, koristeći sliku čiste i onečišćene vode kao simboliku duhovne borbe. Opisujući susret Drine i njezine pritoke Čehotine, upozorio je na razornu snagu i najmanje nečistoće, zaključivši kako je važno ne dopustiti da „napast i prljavština unište čistoću srca“ jer ono čemu se dopusti malo, s vremenom može zahvatiti sve.

Na završetku misnog slavlja okupljenima se obratio rektor crkve Kraljice svete krunice vlč. Darko Endrich, koji je najprije uputio riječi zahvale Trojedinom Bogu za zajedništvo i molitvu.

„Također zahvaljujemo i našim blaženim Drinskim mučenicama čiji smo štovatelji i kojima smo i ove godine došli hodočastiti na ovo mjesto štovanja“, rekao je, podsjetivši kako su upravo u toj crkvi, pred tim oltarom, blaženice „vjerojatno sigurno polagale svoje redovničke zavjete“.

U tom je kontekstu izrazio uvjerenje da je upravo na tom mjestu započeo njihov put svetosti. „Možda je već ovdje, baš u ovoj crkvi, Bog u njihova srca upisao klicu svetog učeničkog zvanja“, kazao je vlč. Endrich.

Govoreći o poruci Drinskih mučenica današnjim vjernicima, rektor crkve izdvojio je tri temeljne poruke. „I nama blažene Drinske mučenice na kraju ovog svetog misnog slavlja tri stvari poručuju“, rekao je te naveo: „Boga staviti na prvo mjesto, činiti sve iz ljubavi prema dobrom Bogu, zatim strpljivo i vjerno podnositi sve patnje i teškoće sadašnjeg vremena koje će jednom uroditi plodom.“ Kao treću poruku istaknuo je poziv na solidarnost i suosjećanje: „A treća stvar koju nam poručuju večeras jest svakom čovjeku biti brat supatnik i sestra supatnica.“

Naglasio je kako je to put kojim su išle blaženice i kojim su pozvani ići i vjernici danas. „To je njihov put i tako čineći i mi ćemo nasljedovati ljubav i vjernost blaženih Drinskih mučenica i po njihovom putu ćemo zasigurno doći u nebo“, poručio je vlč. Endrich.

Na kraju je uputio zahvale predvoditelju misnog slavlja, svećenicima i redovnicama. „Također zahvaljujem predvoditelju današnjeg svetog misnog slavlja, provincijalu Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozi, koji je iz Mostara došao s nama slaviti i veličati dobroga Boga i ljubav blaženica, blaženih Drinskih mučenica“, rekao je zahvalivši potom svim koncelebrantima te sestrama Kćeri Božje ljubavi na čelu s predstojnicom s. Fidelis.

Ujedno je pozvao okupljene na zajedničku molitvu pred oltarom blaženih Drinskih mučenica, a potom prenio i poziv sestara na zajedničko druženje poslije mise.

Na samom završetku obraćanja posebno je zahvalio bogoslovima „na lijepom pjevanju i ministriranju“.

Pred slikom Drinskih mučenica svi okupljeni molili su na kraju molitvu da Gospodin blažene sestre Julu, Berchmanu, Krizinu, Antoniju i Bernadetu pridruži zajedništvu svetih sveopće Crkve da bi još odvažnije slijedili primjer njihova života i iskusili njihov moćni zagovor u svojim potrebama i životnim borbama.

Liturgijsko pjevanje animirao je zbor bogoslova „Stjepan Hadrović“ pod ravnanjem rektora Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i profesora liturgike na KBF-u preč. Ivana Rake.

Proslavi spomendana prethodila je trodnevnica tijekom koje su svete mise slavili i propovijedali: 12. prosinca, vlč. dr. Hrvoje Kalem, prof. na KBF-u u Sarajevu; 13. prosinca, preč. dr. Ivan Rako, prof. na KBF-u i rektor VBS-a te 14. prosinca vlč. dr. Vlatko Rosić, ravnatelj KŠC-a „Sv. Josip“ Sarajevo. (kta)

U popodnevnim satima 12. prosinca u Kongresu Republike Peru, u dvorani „Miguel Grau“, pod pokroviteljstvom zastupnice Adriane Tudele, predsjednice Lige hrvatsko-peruanskog prijateljstva iskazana je posebna zahvala Republici Hrvatskoj na prijateljskim odnosima, te posebna zahvala Hrvatskom pastoralnom vikarijatu u Limi kao i delegaturi hrvatske inozemne pastve za Južnu Ameriku. Hrvatski pastoralni vikarijat u Peruu i njegovi neumorni djelatnici – mons. Drago Balvanović, pastoralni vikar, i vlč. Marko Jukić, župnik i delegat za Južnu Ameriku – odlikovani su „Medaljom časti“ za poseban doprinos razvoju društvenog, karitativnog i duhovnog života u Peruu. Priznanja su uručena i gostima, vlč. Markiću i fra Nikoli, za ključnu podršku radu Vikarijata tijekom minulih godina, kao i hrvatskim udrugama „Dubrovnik“ i „Jadran“. Kongreskinja Tudela je progovorila je o sličnosti hrvatskog i peruanskog naroda u borbi za slobodu i ključnoj ulozi katoličke vjere u oblikovanju povijesti oba naroda. Mons. Balvanović i vlč. Jukić u svojim su obraćanjima podsjetili sve prisutne na „snagu hrvatskog identiteta i ustrajnu nadu koju pronose svećenici kao glasnici nade, vjere i ljubavi o narodu kojem su poslani“.

U subotu 13. prosinca vlč. Markić blagoslovio je kip Kraljice Mira - Kraljice Hrvata u istoimenom parku, uz nedavno blagoslovljenu sliku Gospe Gvadalupske koja se nalazi na ulazu u teritorij hrvatske župe u Limi. Kip stoji na postolju izgrađenom od kamenja koje su iseljenici donosili iz Domovine, iz različitih krajeva, a posebno iz Međugorja. Gradonačelnik San Borje, Marco Álvarez, izrazio je zahvalnost Hrvatima na doprinosu općini, ali i peruanskom društvu. Obred blagoslova pratio je kulturni program, uključujući tradicionalne peruanske plesove („marinera“), ali i pjesme s tradicionalnim instrumentima Latinske Amerike.

Središnji događaj bila je sveta misa za domovinu Hrvatsku i Peru koju je u nedjelju 14. prosinca predvodio vlč. Markić uz koncelebraciju mons. Balvanovića, fra Nikole i vlč. Jukića. Molitva, izražena na hrvatskom jeziku i popraćena radosnim pjevanjem, bila je zahvala za primljene blagoslove i prošnja za zagovor hrvatskih i peruanskih svetaca. Posebno je istaknuta duhovna baština relikvije svetog Leopolda Mandića (na sporednom oltaru) i blaženog kardinala Alojzija Stepinca koje su ugrađene u glavni oltar. U prigodnoj propovijedi, izrečenoj na španjolskom jeziku, vlč. Markić je ohrabrio Hrvate u očuvanju svojeg identiteta, naglašavajući važnost adventa kao vremena duhovnog rasta, ali i rada za dobrobit svih zajednica u Peruu i cijelom iseljeništvu. Nakon mise, uslijedilo druženje s hrvatskom zajednicom koje je potrajalo do predvečerja.

Po završetku proslave u Peruu, vlč. Markić i vlč. Jukić otputovali su u Argentinu. U programu je posjeta misiji u Buenos Airesu i susret s hrvatskim iseljenicima i fra Josom Peranićem, voditeljem misije. Također je u programu posjet Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Argentini.

Iz hrvatske zajednice u Limi izražavaju „posebnu i duboku zahvalnost“ Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, čija su „neophodna pomoć i podrška bili ključni“: „Bez vaše dragocjene potpore, nastavak i opseg našega rada bio bi značajno ograničen. Ovo trodnevno slavlje u Limi, te posjet Argentini, uz snažnu potporu Crkve i Domovine, postalo je nezaboravan simbol jedinstva, povijesnog ponosa i neugasive vitalnosti hrvatskog iseljeništva u Južnoj Americi.“ (kta/m.j.)

Besmisleni čin nasilja – tako je papa Lav XIV. osudio jučerašnji strašan atentat u Sydneyu, u kojemu su ubijeni članovi židovske zajednice okupljeni na proslavi Hanuke na plaži Bondi. Nakon što je taj čin osudio prijepodne, tijekom audijencije u koju je primio darivatelje božićnoga stabla i jaslica na Trgu svetoga Petra, potičući da se prekinu svi oblici antisemitskog nasilja, Papa je nadbiskupu Sydneya Anthonyju Fisheru poslao brzojav sućuti koji je potpisao državni tajnik kardinal Pietro Parolin, u kojemu stoji da je duboko ožalošćen tim masakrom koji se dogodio tijekom židovskoga blagdana Hanuke.

Napad su izvela dva napadača – otac i sin – od kojih je jednoga herojski zaustavio jedan civil, musliman, vlasnik trgovine voćem u predgrađu Sutherlanda, koji ga je razoružao golim rukama. Jednog od napadača potom je ubila policija koja je brzo stigla na plažu. U napadu je poginulo petnaest osoba, a oko trideset je ranjenih.

Papa Lav XIV. izražava svoju duhovnu blizinu svima pogođenima tim besmislenim činom nasilja. I s novom nadom moli da se oni koji su u iskušenju nasilja obrate te traže put mira i solidarnosti. U brzojavu Papa, osim toga, jamči svoje molitve za ozdravljenje onih koji se još oporavljaju i za utjehu onima koji tuguju zbog gubitka voljene osobe. Na kraju, svim Australcima šalje božanski blagoslov mira i snage.

Nadbiskup Fisher je dan nakon pucnjave objavio priopćenje u kojemu osuđuje napad kao bezočno i nemilosrdno nepoštovanje ljudskog života, nazivajući mržnju nekih ljudi prema svim Židovima neopisivim zlom koje svaki Australac mora odbaciti. To je uvreda našeg australskog načina života i mora se nedvosmisleno osuditi – istaknuo je nadbiskup, tražeći da se žrtvama brzo osigura pravda. Taj napad – napomenuo je nadbiskup Fisher – mora dovesti do promjene, jer se u posljednje dvije godine proširila klima javnog antisemitizma, što je dovelo do zastrašivanja, podjela, demonstracija i "normalizacije izazivačkog jezika". Ta su djela „podigla temperaturu i možda pridonijela radikalizaciji“. Sve to – prema riječima sidnejskoga nadbiskupa – mora prestati.

Unatoč tragediji nadbiskup, međutim, primjećuje tragove dobrote u izvanrednoj hrabrosti policije, djelatnika hitne pomoći i prvih interventnih službi, kao i prolaznika; te u velikodušnosti onih koji su pogođenima pružili pomoć. Stoga je izrazio iskrenu sućut cijeloj židovskoj zajednici te zajamčio svoje molitve. Volimo svoje židovske susjede i prijatelje, i moramo učiniti sve što je moguće kako bismo ih zaštitili. Katolička će zajednica udvostručiti svoje napore u borbi protiv antisemitizma kroz obrazovanje i propovijedanje – stoji u priopćenju sidnejskoga nadbiskupa. U međuvremenu, katolička zajednica u Sydneyu pruža obrazovne i savjetodavne usluge svojim židovskim susjedima, dok nastavlja održavati bogoslužja za mrtve, ranjene i sve koji su traumatizirani tom tragedijom. (kta/rv)