U ono vrijeme: Stane Isus prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.«

»I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Možda se najveći trenutci ovog festivala nisu dogodili na pozornici, nego u tihim susretima u kojima je netko, usred najveće buke, prvi put ponovno čuo Boga.

Kristina Tabak, predsjednica Udruge Radio Marija i predsjednica Upravnog odbora, rođena je 1979. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Fakultetu prometnih znanosti, a ima više od 20 godina profesionalnog iskustva u IT sektoru, financijama i marketingu. Pokrenula je izdavačku kuću Kamenita vrata, a autorica je i urednica prve hrvatske zbirke devetnica „Novena Croatica”, zbirke krunica „Rosaria” te još nekoliko knjiga duhovnog sadržaja. Od 2025. godine urednica je i voditeljica emisije „Novena” na Radio Mariji. Iste godine izabrana je za zastupnicu Gradske skupštine Grada Zagreba i djeluje kao nezavisna gradska zastupnica. Kroz profesionalni i društveni angažman aktivno sudjeluje u projektima i udrugama humanitarnog karaktera.

Uz Tabak, za zamjenicu predsjednice u Upravnome odboru izabrana je Tihana Arbanas, a kao član je izabran Ivan Pehar, prenose iz Radio Marije.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.

Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.

Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« Pošto Isus završi upućivati dvanaestoricu učenika, ode odande naučavati i propovijedati po njihovim gradovima.

Svećenik: pater Ivan Dominik Iličić.

KAD NAM JE POZORNOST POSTALA NJAVRJEDNIJA ROBA

Kada kažemo da đavao više ne mora kucati na vrata, nego da je dovoljno ispuniti čovjekov zaslon, tu misao ne treba razumjeti doslovno, nego kao upozorenje da kušnja vrlo rijetko dolazi u obliku otvorenog odbacivanja Boga, a mnogo češće kao neprestano odvlačenje pozornosti od Njega, jer čovjek koji nikada ne pronađe vrijeme za molitvu zbog još jedne obavijesti, još jednog videa ili još jedne vijesti ne mora svjesno napustiti vjeru da bi se od Boga polako udaljio.

Upravo zato nije problem u tehnologiji, jer ona može biti veliko sredstvo dobra, može približiti Evanđelje milijunima ljudi, omogućiti prijenos svetih misa, pomoći usamljenima i povezati obitelji koje razdvajaju kontinenti, ali svako dobro sredstvo prestaje biti dobro onoga trenutka kada postane gospodar čovjekova vremena, misli i srca, jer tada više ne upravljamo njime, nego ono počinje upravljati nama, a ono što je trebalo biti pomoćnik polako postaje gospodar.

Gotovo je nevjerojatno koliko smo se brzo navikli da prvo jutarnje svjetlo koje ugledamo ne dolazi kroz prozor, nego sa zaslona mobitela, da prve riječi koje pročitamo nisu riječi Evanđelja nego obavijesti društvenih mreža, da posljednji pogled prije sna ne upućujemo križu, nego ekranu koji nas uvjerava da postoji još nešto što nismo vidjeli, još neka vijest koju moramo pročitati ili još jedan sadržaj koji će nas zadržati budnima nekoliko minuta dulje, premda svi znamo da tih nekoliko minuta vrlo lako postane sat ili dva našega života koji se više nikada neće vratiti.

DIGITALNI POST - ODRICANJE KOJE JE POTREBNO NAŠOJ DUŠI

Nije li paradoks da se danas toliko govori o slobodi, dok sve teže uspijevamo provesti jedan sat bez mobitela, da se toliko govori o povezanosti, dok se obitelji sve češće okupljaju za istim stolom gledajući svatko u svoj zaslon, te da nikada nije bilo više komunikacije, a manje istinskih razgovora u kojima se ljudi gledaju u oči, slušaju jedni druge i dijele ono što doista nose u srcu? Možda upravo zato današnjem čovjeku nije potreban samo post od hrane, nego i digitalni post, ne kao osuda tehnologije, nego kao povratak slobodi, jer smisao svakoga posta nikada nije bio odricanje radi odricanja, nego oslobađanje prostora za ono što je važnije, pa ako nas post od hrane podsjeća da čovjek ne živi samo o kruhu, možda će nas digitalni post podsjetiti da čovjek ne živi ni samo od sadržaja, obavijesti, lajkova i beskrajnoga skrolanja.

Sveto pismo kaže da se Bog proroku Iliji nije objavio ni u oluji, ni u potresu, ni u vatri, nego u šapatu blagog i tihog lahora, a možda upravo ta slika najbolje opisuje našu stvarnost, jer Bog nije prestao govoriti, nego smo mi dopustili da Njegov glas nadjačaju svi drugi glasovi kojima smo otvorili vrata svojega života, zbog čega najveća bitka današnjice možda nije borba između vjere i nevjere, nego između tišine i buke, između sabranosti i rastresenosti, između onoga što je vječno i onoga što traje tek nekoliko sekundi na zaslonu prije nego što nestane i bude zamijenjeno nečim novim.

LJETO KAO PRILIKA ZA NOVI POČETAK

Možda upravo zato nije slučajno što nam ljeto svake godine dolazi kao svojevrsni Božji poziv da usporimo. Nakon mjeseci obveza, stresa, utrke s vremenom i života koji se često svodi na pogled u ekran, godišnji odmor može postati mnogo više od nekoliko slobodnih dana ili putovanja na more. Može postati prilika da se vratimo sebi, svojoj obitelji i Bogu, da ponovno naučimo živjeti bez potrebe da svaki trenutak fotografiramo, komentiramo ili podijelimo s virtualnim svijetom.

Možda nam upravo ovo ljeto treba više tišine nego sadržaja, više razgovora nego poruka, više pogleda u oči nego pogleda u zaslon, više šetnji tijekom kojih ćemo slušati šum mora, pjev cvrčaka ili dječji smijeh nego obavijesti koje neprestano prekidaju naš mir. Možda nam je potreban jedan sasvim jednostavan izazov – nekoliko sati dnevno bez mobitela, večera tijekom koje će telefoni ostati sa strane, jutro koje neće započeti društvenim mrežama i večer koja neće završiti beskrajnim skrolanjem.

To može biti naš digitalni post, ne zato što je tehnologija zlo, nego zato što je svako odricanje prilika da ponovno uspostavimo ispravan red vrijednosti i oslobodimo prostor za ono što je doista važno. Kao što post od hrane jača duh i podsjeća nas da čovjek ne živi samo o kruhu, tako nas digitalni post može podsjetiti da ne živimo ni od obavijesti, lajkova i algoritama, nego od ljubavi, blizine, zajedništva i odnosa s Bogom.

Možda će upravo ovo ljeto biti trenutak u kojem ćemo ponovno uzeti krunicu u ruke prije nego mobitel, otvoriti Evanđelje prije društvenih mreža, sjesti s obitelji bez ekrana između nas i otkriti da nam je cijelo vrijeme nedostajalo ono što se ne može pronaći na internetu – mir srca.

Možda nas na kraju života Bog neće pitati koliko smo pratitelja imali, koliko smo objava podijelili ili koliko smo sati proveli pred ekranom, nego koliko smo puta odložili sve to kako bismo bili uz dijete koje nas je trebalo, uz roditelja koji je čekao naš poziv, uz supružnika koji je želio razgovor, uz prijatelja kojemu je bila potrebna utjeha ili u tišini pred Njim, jer jedino se ljubav, vrijeme koje smo darovali drugima i odnos koji smo gradili s Bogom ne mogu izmjeriti algoritmima, ali upravo oni imaju vrijednost koja traje i kada se ugase svi zasloni ovoga svijeta.

Marina Župan/medjugorje-info.com

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali.

I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!«

I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?«

On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.

A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

Trajni đakon: Vjekoslav Uvalić.

Kad bi se sveti Toma Akvinski prema suprotnim stajalištima odnosio onako kako to danas čine mnogi katolici na internetu, njegova Summa Theologica imala bi jedva stotinjak stranica. Sastojala bi se od rečenica poput: „Ateisti odbacuju Boga samo zato što ne mogu obuzdati svoje požude“ ili „Svatko tko ne sluša papu oholi je gubitnik“, nakon čega bi jednostavno prešao na sljedeću temu. Srećom, Anđeoski naučitelj postupao je posve drukčije. Nastojao je što dublje razumjeti stvarna stajališta onih s kojima je raspravljao. Želio je njihove argumente izložiti jednako vjerno i uvjerljivo kao i vlastite. Tek ih je tada detaljno pobijao, i to uvijek bez dovođenja u pitanje motiva svojih sugovornika. To bi trebao biti naš uzor, ali nažalost često nije.

Moj prijatelj Kennedy Hall odlučan je branitelj SSPX-a. Smatra da je Bratstvo bilo opravdano u biskupskim posvećenjima te da vatikanska izopćenja nisu obvezujuća. Branitelje SSPX-a poput Kennedyja mnogi nazivaju oholima i ponosnima te ih optužuju da imaju „protestantski duh“. Zašto, umjesto toga, ne bismo pretpostavili da su branitelji SSPX-a pažljivo proučili dokaze koji su im bili dostupni i donijeli odluku za koju iskreno vjeruju da je najvjernija Kristu, čak i ako se s tom odlukom ne slažemo (kao što je slučaj sa mnom)? Zašto se ne bismo suočili sa sadržajem njihovih argumenata i pokušali ih uvjeriti u ono što smatramo njihovim pogreškama? Zar to ne bi bilo primjerenije – i korisnije – od osobnih napada?

Ni druga strana nije ništa bolja. Moj drugi prijatelj, Taylor Marshall, dugogodišnji simpatizer Bratstva, kritizirao je SSPX zbog biskupskih posvećenja, što je izazvalo žestoku reakciju mnogih njegovih pratitelja koji podupiru Bratstvo. Njega i druge koji dijele njegovo mišljenje optužuje se za moralni kukavičluk, pohlepu ili želju za ljudskim odobravanjem. Prema mišljenju mnogih branitelja SSPX-a, jedini razlog zbog kojega bi se neki tradicionalni katolik mogao usprotiviti Bratstvu jest neka moralna slabost, a ne ozbiljni načelni prigovori.

Neki od tih napada nisu samo nekršćanski nego i posve nerazumni. Tvrdnja da se Taylor protivi posvećenjima kako bi zaradio više novca jednostavno nema smisla. Vrlo je vjerojatno da time gubi dio svoje publike, a ne da je povećava. Oni kojima se nije sviđala njegova snažna potpora tradiciji neće odjednom postati njegovi gorljivi pristaše zbog jednog pitanja oko kojega se slažu, dok će ga dio pristaša SSPX-a prestati pratiti. Zašto, dakle, ne bismo pretpostavili da su protivnici SSPX-a poput Taylora i drugih također pažljivo proučili dostupne dokaze i donijeli odluku za koju iskreno vjeruju da je najvjernija Kristu, čak i ako se s njom ne slažete? Zašto se ne bismo usredotočili na sadržaj njihovih argumenata?

Jedna od Kristovih danas najčešće pogrešno shvaćenih zapovijedi jest njegov poziv: „Ne sudite da ne budete suđeni“ (Mt 7,1). Ta se rečenica prečesto koristi kao svojevrsna „karta za izlazak iz zatvora“, kojom se maše svaki put kada netko kritizira nečije ponašanje ili postupke. „Ne sudi!“ kaže žena koja je upravo pobačajem usmrtila svoje dijete. Takva zlouporaba dovela je do toga da mnogi inače vjerni katolici odbacuju svaku optužbu za osuđivački stav. Da, možemo (i trebamo) prosuđivati djela: ako čovjek ukrade novac iz restorana, svakako trebamo prosuditi da je taj čin objektivno zao. Ono što ne možemo jest suditi čovjekovu srcu ili mu pripisivati nekršćanske motive – motive koje jednostavno ne poznajemo jer ne možemo čitati ljudska srca i misli. Upravo to, međutim, činimo kada nekoga optužujemo da podupire Bratstvo zbog oholosti ili da mu se protivi zbog moralnog kukavičluka. Ne znamo zašto netko zastupa određeno stajalište; jedino što možemo prosuđivati jest valjanost njegovih argumenata.

Primijetio sam dva oblika loše argumentacije – jedan nešto blaži, a drugi znatno manje dobronamjeran. Blaži oblik polazi od pretpostavke da sugovornik jednostavno ne razumije problem: „Ne razumiješ o čemu se radi, zato i zastupaš takvo stajalište.“ Često nakon toga slijedi: „Pogledaj ovaj trosatni video koji nepobitno dokazuje da sam u pravu.“ Moguće je da netko doista nije potpuno razumio neko pitanje prije nego što je donio zaključak. No mnogo češće se optužba za neznanje iznosi zato što sam optužitelj nije ozbiljno proučio suprotno stajalište pa pretpostavlja da se s njim nitko razuman ne može ne složiti.

Manje dobronamjerna metoda još je jednostavnija: osobno napadni protivnika. Optuži drugu stranu da djeluje iz skrivenih, sebičnih ili čak grešnih pobuda. Na internetu je najčešći oblik toga optužiti sugovornika da je „profiterski komentator“ (grifter), odnosno da zastupa ona mišljenja za koja vjeruje da će mu donijeti najviše novca. Ironično je da takve optužbe često iznose upravo ljudi koji i sami zarađuju objavljivanjem svojih mišljenja na internetu, a takvi napadi nerijetko im donose više klikova, a time i veću zaradu.

Umjesto da uloži trud kako bi razmotrio argumente druge strane – proces koji zahtijeva i marljivost i poniznost – sudionik rasprave prečesto se ponaša kao da može čitati misli ili srce svoga protivnika. To je lakši, ali i najlošiji put.

U slučaju prijepora oko Bratstva svetog Pija X. (SSPX), katolici bi trebali usvojiti stav pape Benedikta XVI., koji je osamdesetih godina bio glavni vatikanski pregovarač u razgovorima s nadbiskupom Marcelom Lefebvreom, a potom je 2009. godine ukinuo izopćenja četvorice biskupa SSPX-a. Iako se snažno protivio mnogim stajalištima Bratstva, nikada nije dovodio u pitanje njihove motive niti je pretpostavljao da djeluju iz zle namjere. Pristupao im je polazeći od pretpostavke da iskreno ljube Krista.

Jednako tako, i mi bismo trebali dati prednost dobroj namjeri onima koji se nalaze na drugoj strani ove bolne podjele, vjerujući da ih vodi iskrena želja za vjernim nasljedovanjem Krista. To, naravno, ne znači da ne možemo raspravljati odlučno i snažno, ali naše bi se rasprave trebale usredotočiti na prosudbu argumenata, a ne motiva naših sugovornika. Ako se zateknete kako razmišljate: „On to govori samo zato što…“ ili „Ona uopće nije katolkinja ako tako misli“, tada zastanite. Čak i ako je druga osoba doista lošeg karaktera ili je vođena grešnim pobudama, usmjeravanje rasprave na stvarna pitanja prijepora, umjesto na osobne napade, može pomoći drugima koji prate raspravu, a možda čak i potaknuti vašeg sugovornika da preispita svoje stavove.

Postoji još jedan način na koji bismo trebali slijediti primjer svetoga Tome Akvinskog i pape Benedikta XVI.: trebali bismo se usrdno moliti prije nego što uopće započnemo bilo kakvu raspravu. Ako se ne molite za dušu osobe s kojom raspravljate, bolje je da šutite i ostavite telefon u džepu.

Sporovi oko Bratstva svetog Pija X. ozbiljni su i ne smiju se zanemarivati. Ali upravo zato što su toliko ozbiljni, o njima treba raspravljati u dobroj vjeri, bez osobnih napada i bez dovođenja u pitanje motiva druge strane. Pomirenje je moguće, ali ono se može ostvariti jedino molitvom i raspravom vođenom u duhu kršćanske ljubavi.

Tijekom Sinodskoga puta Würtz je glasovao za dokumente: „Ponovno razmatranje homoseksualnosti od strane crkvenoga učiteljstva“ i „Žene u crkvenim službama i dužnostima“. Potonji dokument navodi da je cilj na odgovarajući način uključiti žene „u naviještanje, u sakramentalno zastupanje Krista i u izgradnju Crkve“. Nadalje, poziva se na preispitivanje toga je li nauk papinskoga dokumenta „Ordinatio Sacerdotalis“ nepogrešivo obvezujući za Crkvu.

Sinodski put bio je kontroverzan proces unutar njemačke Crkve od prosinca 2019. do ožujka 2023. godine, a odvijao se uglavnom neovisno o globalnome procesu povezanom sa Sinodom o sinodnosti. Izazvao je međunarodne kritike jer nije isključivao promjene u katoličkome nauku o braku i svećeništvu.

Papa Franjo je 2023. godine izrazio zabrinutost da dijelovi mjesne Crkve u Njemačkoj skreću sa zajedničkoga puta sveopće Crkve. Još je 2019. godine biskup Juan Ignacio Arrieta Ochoa, tajnik Papinskoga vijeća za zakonodavne tekstove, pojasnio da pojedine nacionalne Crkve ne mogu mijenjati sveopći nauk i disciplinu Crkve, prenosi KTA.

Glad za istinskom ljubavi, glad za Crkvom koja doista zna otvoriti svoja vrata, prihvatiti i primiti svakoga; u kojoj ima ljubavi za sve i u kojoj nitko nije neprijatelj, gdje svi znamo živjeti pomirenje, oprost i mir.

Biti most prema boljem društvu

Nakon pozdrava kardinala Fabia Baggia, podtajnika Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja i glavnog ravnatelja Centra za visoko obrazovanje Laudato si', zatim kardinala Balda Reine, generalnog vikara Rimske biskupije, te nadbiskupa Luisa Marína de San Martína, prefekta Dikasterija za službu milosrđa, uslijedilo je kratko obraćanje rimskoga biskupa u kojem se osvrnuo na to što znači biti 'graditelji mostova'. Ta se slika danas ne odnosi samo na njega, nego i na sve one koji, premda u potrebi, sjede s njime za istim stolom:

Mi danas želimo izgraditi most sa svima vama, s vašim obiteljima i s društvom u kojem želimo živjeti.

To bi trebalo biti društvo koje živi pravednost uklanjajući uzroke siromaštva, nepravde i svega onoga što još uvijek potiče nepoštenje u svijetu. Upravo je to Crkva kakva želimo biti - zaključio je Papa.

Graditi drugačiji svijet

Petrov je nasljednik potom zahvalio svima koji su sudjelovali u organizaciji toga susreta, ističući vrijednost zajedništva i života u duhu susreta oko stola za kojim je Isus uvijek prisutan:

Doista gradimo drugačiji svijet, svijet nade, svijet koji je svjetlo usred ovoga svijeta. Toliko je puta ta stvarnost, toliko je puta taj svijet ranjen nasiljem, mržnjom i diskriminacijom.

Papa Lav XIV. je zaključio svoj pozdrav potičući sve prisutne na suradnju kako bi Crkva bila nositeljica pravednosti, mira i ljubavi. Nakon što je blagoslovio zajednički objed, pojedinačno je pozdravio okupljene te potom sjeo za stol s potrebitima koji su došli u Borgo Laudato si' kako bi s Papom proveli zajedničko poslijepodne.

U ono vrijeme: Petar upita: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?«

Reče im Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.«

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Ova je odluka dio marketinške kampanje za novi film koji nastavlja priču započetu 2004. godine te se fokusira na Kristovu pobjedu nad smrću nakon raspeća.

Film koji je oblikovao suvremenu vjersku kinematografiju

Film „Pasija“, koji je u kina stigao prije više od dva desetljeća, postao je jedno od najutjecajnijih vjerskih filmskih ostvarenja novijega doba. U filmu, u kojemu glavnu ulogu tumači Jim Caviezel, prikazuju se muka i smrt Isusa Krista, a dijalozi se vode na aramejskome, latinskome i hebrejskome jeziku.

Kevin Grayson, predsjednik Odjela za svjetsku distribuciju tvrtke „Lionsgate Motion Picture Group“, opisao je film kao „jedno od najizvanrednijih filmskih iskustava ikad stvorenih“. Istaknuo je da je za milijune ljudi to bilo „puno više od filma“ te da je preraslo u zajedničko iskustvo vjere i kulture.

Najava filma „Kristovo uskrsnuće“

Ovo ponovno prikazivanje ujedno služi i kao najava za film „Kristovo uskrsnuće: I. dio“, nastavak filmskoga projekta Mela Gibsona o Kristovu životu.

Ray Nutt, izvršni direktor tvrtke „Fathom Entertainment“, naglasio je da je malo suvremenih filmova imalo usporediv kulturni utjecaj. Prema njegovu mišljenju, Gibsonovo je djelo označilo početak nove ere za filmska ostvarenja nadahnuta vjerom.

Trenutačno je povratak filma „Pasija“ u kina potvrđen isključivo za Sjedinjene Američke Države, u razdoblju od 10. do 17. rujna, prenosi KTA.

Na susretu se okupilo 700 sudionika, a Papa im je obećao da će moliti da rastu „u prijateljstvu s Isusom i jedni s drugima“.

„Mladost je razdoblje života označeno željom da se naprave velike stvari i promjena u svijetu. Zato mi je drago da je ovogodišnja tema Poslanje“, nastavio je.

„Crkva ima važno poslanje da služi svijetu šireći Kristovo svjetlo i privodeći muškarce i žene u zajedništvo s Bogom“, rekao je Lav XIV. i posvijestio da i oni dijele to poslanje. „Mladi nisu samo budućnost nego i sadašnjost“, dodao je, ohrabrujući ih da oblikuju Crkvu i svijet u godinama koje dolaze.

Prepoznajući tešku stvarnost s kojom se i dalje suočavaju mnogi irački kršćani, Papa je ustvrdio da je svjedočenje evanđelja često zahtjevno. „Nije uvijek lako biti svjetlo u svijetu“, kaže. „Pozvani ste zračiti ovim svjetlom u situaciji koja je često bila obilježena ratom i nestabilnošću.“

Pozvao ih je da unatoč tomu ne klonu duhom jer Bog ima povjerenja u njih. „Ne bojte se! I nemojte misliti da ste sami u ovoj zadaći. Ja sam s vama; Crkva je s vama. Pouzdajte se u Isusa.“

Koristeći sliku svjetla koje je neophodno za život, Papa je istaknuo tri kreposti koje bi trebale oblikovati svakog kršćanskog učenika: vjeru, ljubav i nadu.

Prvo, svjetlost nam je potrebna da vidimo što podsjeća na dar vjere. Vjera nije samo odgovor na životne nedaće nego „prepoznavanje stvarnosti i življenje u istini“. Vjernike uči da svijet, druge i sebe vide Božjim očima.

Srce i oči trebaju biti usmjereni na pravu domovinu, znajući da je Bog uz nas i kada ga ne vidimo – poručio je Sveti Otac. Mlade je pritom potaknuo da njihovo življenje bude svjedočanstvo vjere da i drugi otkriju istinu i smisao koji traže.

Drugo svojstvo svjetla je toplina koja simbolizira ljubav. Autentično poslanje, kazao je Sveti Otac, ne počinje aktivnošću nego osobnim odnosom s Kristom koji se njeguje svakodnevnom molitvom i sakramentima, osobito pomirenjem i euharistijom.

„Utemeljite svoja srca na čvrstim temeljima Božje ljubavi prema vama. Otkrijte Kristovo Srce i ne bojte se graditi svoje živote na njemu“, pozvao je papa Lav mlade Iračane.

Samo ako ostanu ukorijenjeni u toj ljubavi, moći će dijeliti „toplinu Božje ljubavi i pomirujuću snagu njegove milosti“ s onima oko sebe.

Naposljetku, svjetlo je potrebno za rast i novi život što je slika nade. U regiji koja čezne za trajnim mirom mladi kršćani pozvani su postati graditelji mira.

Iako ne mogu uvijek kontrolirati okolnosti i izazove s kojima se suočavaju, Papa ih je podsjetio da uvijek mogu odabrati da Kristov mir vlada u njihovim srcima, postajući znakovi nade koja dolazi od uskrslog Gospodina.

„Nikada ne sumnjajte u Božju dobrotu“, rekao je. „Ne bojte se plana koji Gospodin ima za život svakoga od vas“, dodao je, podsjećajući na obećanje proroka Jeremije da im Bog želi „dati budućnost s nadom“.

Završavajući poruku, Sveti Otac je mlade kršćane povjerio majčinskoj brizi Marije Majke Crkve, potičući ih da se pouzdaju u Božji naum pun ljubavi za njihov život.

Crkva sv. Šime bila je u cijelosti puna filipinskih vjernika te je fra Michael rekao da taj susret i misa predstavljaju „veliki dan“ za njih. Na području Zadarske nadbiskupije živi petsto Filipinaca, a u Hrvatskoj živi njih 16 000 i taj broj je u porastu.

„Sretni smo da su nas katolici u Hrvatskoj tako srdačno primili i primaju. Jako smo prihvaćeni u Hrvatskoj. Čast je biti ispred tijela sv. Šimuna“, rekao je fra Michael. Toliko je upućen u bogoslužje u Šimunovom svetištu, da je na početku mise najprije otišao ispred Škrinje sv. Šimuna u kojoj se nalazi svečevo tijelo i otkrio zaslon sa škrinje, kako se čini na početku mise kad je Škrinja otvorena za čašćenje.

„Na Filipinima živi oko 85 % katolika. Naša zadaća je zadržati taj postotak i živjeti katoličanstvo, ne samo po imenu i formalno, nego da smo zaista evangelizirani. Među Filipincima u Hrvatskoj ima ih i drugih vjeroispovijesti. Ako nema mogućnosti za filipinske vjernike slaviti misu na njihovom jeziku, rizik je da odu u drugu religiju i izgube svoje katolički plamen i sakramentalni žar, ako im ne omogućimo da slave katoličku vjeru na materinjem jeziku“, rekao je fra Michael. Podsjetio je na Isusovu riječ iz Evanđelja koja govori o suosjećanju i ožalošćenosti Isusa, jer je njegovo stado bez pastira.

„Filipinci su u dijaspori, još ne poznaju Hrvatski jezik da bi sudjelovali u misi na stranom jeziku. Drugačije je kad čovjek može na svom jeziku slaviti Boga i sudjelovati u misi. Osjećam što moji Filipinci žele. Ne mogu odbiti ljude koji žele misu na svom jeziku. U Rimu uvijek kažem mojoj subraći, filipinskim svećenicima: „Idite u Hrvatsku, molim vas! I pomozite tamo Filipincima“. Sretan sam da mogu sudjelovati u toj misiji“, poručio je fra Michael i potaknuo vjernike na misi da mole za duhovna zvanja.

Flores je došao u Zadar iz Rima, gdje je bio na poslijediplomskom studiju i u srpnju je postigao licencijat iz teologije. Rekao je kako je prije dolaska u Zadar razgovarao s rektorom Filipinskog kolegija u Rimu, gdje je fra Michael živio kao i mnogi drugi filipinski svećenici koji studiraju u Rimu.

„Rektor filipinskog kolegija u Rimu mi je rekao da su voljni poslati svećenike Filipince u Hrvatsku, u Zadar i druge sredine, koji to zatraže. Da dođu barem jedanput mjesečno slaviti misu za filipinske vjernike. To je lijepa vijest. Uvijek kažem Filipincima: ‘Niste samo migranti. Vi ste također misionari!“. Papa Franjo je uvijek govorio i poticao nas: „Filipinci, gdje god jeste, nosite sa sobom svoj filipinski katolički identitet“. Hrvatska je katolička zemlja i možemo dijeliti što imamo, zajedničke, katoličke vrijednosti“, poručio je fra Michael.

U Hrvatskoj je trenutno samo jedan filipinski svećenik koji živi u Zagrebu i na raspolaganju je filipinskim vjernicima u duhovnoj skrbi.

Fra Michael je utemeljitelj zajednice Filipinaca u Zagrebu gdje su ga pozvala njegova subraća kapucini iz svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi. Dok je protekle dvije godine studirao u Rimu, u došašću i korizmi kapucini iz Dubrave pozvali su ga da dođe ispovijedati Filipince na filipinskom i engleskom jeziku u zagrebačkom svetištu sv. Leopolda te je tada i slavio misu za njih.

„Filipinci su počeli odlaziti s Filipina zbog ekonomskih razloga još za vrijeme Marshallovog plana. Od 1940.-ih brojni Filipinci su u dijaspori, a najnovije i u Hrvatskoj, gdje su počeli dolaziti prije desetak godina. Mi dolazimo iz zemlje trećeg svijeta. Filipinci traže mjesto gdje mogu raditi i zaraditi, da bi osigurali materijalnu egzistenciju obiteljima“, rekao je Flores. Ugodno se iznenadio i obradovao kad je čuo da je sv. Leopold Bogdan Mandić, kapucin kao i on, djelovao u Zadru, a poznato mu je i kako Filipinci promiču glas svetosti bl. Ivana Merza.

Flores je došao u Zadar na poziv don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime i Rie Travica, dopredsjednice Filipinske zajednice u Zadru.

Ria je udana za Hrvata Antu iz Mrljana na Pašmanu gdje živi osam godina, a u braku su četiri godine. „Filipinci koji žive na zadarskom području su katolici, vjera i obitelj imaju veliku ulogu u našem životu. Povezuju nas duhovne vrijednosti ljubavi prema Bogu i Crkvi. Ljudi su uzbuđeni i radosni jer mogu slaviti misu na svom jeziku. Filipinci inače idu na mise i na hrvatskom jeziku, vole hrvatsku kulturu i ljude.

Poštujemo vašu zemlju jer smo tu zbog posla, da osiguramo sredstva našim obiteljima. Naši ljudi žele se vratiti živjeti na Filipine“, rekla je Ria Travica, poželjevši da se barem jedanput mjesečno omogući misa za Filipince u Zadru na njihovom tagaloškom jeziku, kojim se služi oko 25 milijuna ljudi. Travica je osobito zahvalila don Damiru Šehiću koji ih je prihvatio u crkvi sv. Šime; na Šehićevom izrazu poštovanja prema njima i podršci, da je crkva sv. Šime filipinskoj zajednici pružila mogućnost zajedničkog susreta, duhovnu potporu i osjećaj dobrodošlice u novoj sredini.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju sv. Šime prolazeći ispred Škrinje sv. Šime. Rekli su da su svjesni veličine sveca Šimuna čije je tijelo pred njima, kako je prepoznao Mesiju u djetetu Isusu.

Pjevanje na misi predvodio je filipinski zbor, među kojima su došli kao podrška i neki iz Zagreba. Nakon mise, vjernici su prilazili fra Michaelu da se pomoli nad njima na njihovom materinjem jeziku i da blagoslovi njihove nabožne predmete. Na misi su bila i dva bračna para gdje je suprug Hrvat, a žene su Filipinke, imaju djecu i žive u Ravnim kotarima odakle je suprug.

Kako navodi Hina, mise za Filipince na tagaloškom jeziku počele su se najprije služiti u Zagrebu od polovice listopada 2025. godine. Svake nedjelje slave se tri svete mise na tagalog jeziku: ujutro u crkvi sv. Vinka Paulskog u Frankopanskoj, u podne u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi i kasnije poslijepodne u crkvi sv. Barbare u Gornjem Vrapču.

Zbog rastućih potreba tržišta, Hrvatska i Filipini potpisali su u listopadu 2024. Memorandum o suradnji za unaprijeđenje institucionalnih kapaciteta u području tržišta rada i zapošljavanja. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova RH o izdanim dozvolama za boravak i rad, Zadarska županija je na petom mjestu u Hrvatskoj po broju stranih radnika, iza Grada Zagreba, Istarske, Splitsko-dalmatinske i Primorsko-goranske županije.

Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

Rezolucija o Nigeriji

„Zastupnici u Europskom parlamentu oštro osuđuju napad u Kawelu i izražavaju iskrenu sućut obiteljima žrtava. Iskazuju svoju podršku kršćanskoj zajednici u državi Plateauu i potvrđuju svoju predanost obrani slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti. Osuđuju alarmantan porast otmica i nerazmjeran utjecaj na žene i djevojčice“, piše u priopćenju Europskog parlamenta.

Kao konkretne radnje navodi se da vlasti moraju poduzeti protuterorističke mjere i pojačati napore u borbi protiv islamističke terorističke skupine Boko haram. Istovremeno trebaju osigurati provođenje neovisnih istraga, radi privođenja zločinaca pravdi i okončanja kulture nekažnjivosti.

Zastupnici su također pozvali nigerijsku vladu da ojača zaštitu civila, izdaje rana upozorenja, ulaže u regionalno posredovanje i provedbu politike održivog upravljanja zemljištem, promiče sigurnost hrane i riješi ekološke čimbenike koji su u pozadini sukoba u zemlji.

Posebnog izaslanika za promicanje slobode vjeroispovijesti ili uvjerenja izvan EU-a pozvali su da obrati posebnu pozornost na sve goru situaciju kršćana i svih progonjenih vjerskih zajednica u Nigeriji.

Rezolucija o trenutnom progonu kršćana u Nigeriji, posebice o masakru u selu Kawelu, usvojena je s 510 glasova za, jednim protiv i 86 suzdržanih.

Rezolucija o Pakistanu

U rezoluciji o Pakistanu ističe se slučaj Marije Shahbaz, 13-godišnje pakistanske kršćanske djevojčice koja je oteta, prisilno obraćena na islam i nasilno udana za svog otmičara u ožujku 2026.

„Zastupnici Europskog parlamenta pozivaju da joj se omogući pristup pravnoj pomoći, svojoj obitelji i psihološkoj podršci. Osuđuju slična zlostavljanja počinjena protiv maloljetnih djevojčica pripadnica vjerskih manjina, ističući da je njezin slučaj simbol šireg kršenja ljudskih prava s kojima se suočavaju manjine u Pakistanu“, priopćio je parlament.

Prema podatcima UN-a iz 2025., među ženama i djevojkama pogođenima prisilnim obraćenjem u braku bilo je oko 75 % hinduistica i 25 % kršćanki.

„Parlament poziva pakistanske vlasti da u potpunosti provedu nacionalni okvir za ukidanje dječjih brakova, kao što je već učinjeno u nekim pokrajinama zemlje, i stvore nacionalni mehanizam za rješavanje pritužbi obitelji otetih ili prisilno obraćenih djevojčica pripadnica manjina“, piše u priopćenju.

Zastupnici su također pozvali na zaštitu vjerskih manjina i požuruju pakistansku vladu da osigura da se u svim slučajevima koji se odnose na maloljetnike ili optužbe za prisilu provedu transparentne i neovisne istrage.

Zaključili su da počinitelji moraju biti procesuirani, pakistanski pravosudni okvir ojačan, a otete djevojke moraju se moći sigurno vratiti.

Rezolucija o otmici, prisilnom obraćenju i dječjem braku Marije Shahbaz i o zaštiti djevojčica u Pakistanu usvojena je dizanjem ruku.

Rezolucija o Sudanu

„Zastupnici Europskog parlamenta najoštrije osuđuju ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene u Sudanu, posebice zločine koji su se dogodili tijekom opsade grada El-Obeida koju su provodile Snage za brzu potporu (RSF)“, priopćio je Europski parlament.

Ističe se da Europska unija žurno mora pojačati humanitarnu pomoć Sudanu i osigurati izravno financiranje mjesnim organizacijama, uključujući medicinske, na prvoj crti. Naglašena je i hitna potreba humanitarnih koridora radi osiguravanja evakuacije civila i dostave pomoći.

Zastupnici su pozvali zaraćene strane da prestanu s napadima na civile, uključujući seksualno nasilje, i posljedičnu glad. Osudili su svako strano uplitanje koje potpiruje rat i zaključili da EU mora nametnuti sankcije onima koji su odgovorni za napade na civile i pomagačima izvana, kao što je Global Security Services Group, za kršenje embarga UN-a na oružje.

Zatražili su od država da prekinu svaku podršku, napose opskrbu oružjem, RSF-u za koji su ustvrdili da ga EU treba dodati na popis terorističkih organizacija.

Također su pozvali na neovisnu istragu navodnih ratnih zločina i na proširenje nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda na cijelu zemlju.

Rezolucija o opasnosti od ratnih zločina, eskalaciji kršenja međunarodnog humanitarnog prava i stanje ljudskih prava u El-Obeidu je usvojena s 476 glasova za, 28 protiv i 96 suzdržanih, priopćio je Europski parlament.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati.

Pred upravitelje će vas i kraljeve vodit poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama! Brat će brata predavati na smrt i otac dijete.

Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen. Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Većina hodočasnika je u Međugorju bila po prvi puta tako da su svojih 10 dana boravka u BiH doista proveli raznoliko. Na kraju su bili oduševljeni sa svim što su vidjeli i teško im je bilo vratiti se u njihov užurbani, moderni svijet. Govorili su kako mi ovdje doista živimo mir i blagoslov, i kako im je tu 'raj na zemlji', te su već počeli sa planiranjem slijedećeg hodočašća u Međugorje.

Program hodočašća je obuhvaćao orijentacijski govor, molitvu na Brdu ukazanja, plavom križu, Križevcu, grobu fra Slavka, zajednici Cenacolo i obitelji Latta, posjeti Širokom Brijegu (crkva i restoran Borak), Tihaljini, Humcu i susret sa fra Petrom Ljubičićem, a imali su i poseban izlet u Zadar i posjet crkvi sv. Šimuna.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus apostolima: »Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa.

Ta vrijedan je radnik hrane svoje. U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati. Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu. Zaista, kažem vam, lakše će biti zemlji sodomskoj i gomorskoj na Dan sudnji, negoli gradu tomu.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

Nakon pregleda vratila se kući s osjećajem straha, ali i s odlukom da se u potpunosti osloni na molitvu.

„Došla sam doma… molila, vapila. Rekao je Gospodin: ‘Uđi u more moga Milosrđa’”, napisala je Simona.

Sljedećih devet dana, kako svjedoči, svakoga je dana molila 33 krunice Božanskog milosrđa, zazivajući zagovor patera Zvjezdana Linića. U tim danima, dok je čekala novu kontrolu, svoju je trudnoću predavala Bogu, moleći za zaštitu djeteta i snagu da izdrži neizvjesnost.

Nakon kontrolnog pregleda, navodi, stigla je vijest koja joj je donijela veliko olakšanje: rez je bio „kao da nije trudna”. Simona taj trenutak doživljava kao milost povezanu s molitvom, pouzdanjem u Boga i zagovorom patera Zvjezdana Linića.

Pater Zvjezdan Linić, franjevac čije su propovijedi, duhovne obnove i riječi o Božjem milosrđu obilježile živote mnogih vjernika, i nakon smrti ostaje snažan zagovornik u molitvama brojnih ljudi koji mu povjeravaju svoje obitelji, bolesti i životne teškoće.

Djevojčicu je rodila 6. srpnja 2020. godine, a danas joj, uz rođendansku čestitku, poručuje da je njezina „mezimica” i „srce njezina srca”. Kćer je povjerila zaštiti svete Marije Goretti, mlade talijanske mučenice i zaštitnice djece, mladih i čistoće.

„Neka te tvoja zaštitnica sveta Marija Goretti čuva”, napisala je Simona.

Njezino svjedočanstvo govori o vjeri koja ne uklanja uvijek odmah svaku neizvjesnost, ali čovjeku može dati snagu da kroz nju prođe bez očaja. U trenucima kada medicinske riječi donesu strah, a budućnost se ne može unaprijed znati, molitva postaje prostor predanja, nade i povjerenja da Bog vidi i ono što čovjek u tom trenutku ne može razumjeti

I danas, nakon 45 godina, Međugorje se ne može razumjeti samo kroz pitanje ukazanja, niti samo kroz broj hodočasnika, niti samo kroz rasprave koje ga prate, jer njegova snaga za one koji mu pristupaju s vjerom leži u tome što se ondje iznova ponavlja jednostavan poziv koji je u suvremenom svijetu postao gotovo radikalan: vratite se molitvi, vratite se ispovijedi, vratite se svetoj misi, čitajte Sveto pismo, postite, oprostite i izaberite mir.

To su riječi koje se, gledane izvana, mogu učiniti previše jednostavnima za čovjeka koji je naviknuo da mu se nude brza rješenja, psihološke formule, novi programi i neprestana obećanja da će mu život postati lakši ako pronađe još jednu metodu, još jedan savjet ili još jedan način da izbjegne bol, ali Međugorje ne nudi bijeg od života, nego povratak u njegovu najdublju stvarnost, u kojoj se čovjek mora suočiti sa sobom, priznati vlastitu ranjenost i otvoriti prostor Bogu.

A onda dolaze tajne, ono o čemu se govori tiše, s nelagodom i znatiželjom, ono što u nekima budi nadu, a u drugima strah, jer prema javnim svjedočanstvima vidioca postoje tajne povezane s budućim događajima, svijetom, Crkvom i čovječanstvom, kao i najava trajnog znaka na mjestu ukazanja, no možda je najveća opasnost upravo u tome da se tajne pretvore u religioznu zabavu, u neprestano pogađanje datuma, u lov na senzacije i u potrebu da se iz budućnosti izvuče nešto što će čovjeku dati privid kontrole.

Jer tajne, ako ih se promatra u duhu poruka koje se pripisuju Međugorju, nisu dane da bi čovjek stajao pred njima paraliziran strahom, nego da bi se prenulo ono što je u njemu uspavano, da bi se prekinulo odgađanje dobra, da bi se netko danas pomirio s bratom, nazvao majku s kojom godinama ne govori, odustao od osvete, vratio se sakramentima ili kleknuo onda kada mu je ponos dugo branio da prizna kako sam više ne može.

Prema onome što su vidioci javno navodili, tajne će biti objavljene prije ostvarenja, a ljudima će biti ostavljeno vrijeme za molitvu, post i obraćenje, što je možda i najvažniji ključ za njihovo razumijevanje, jer u središtu nije katastrofa nego milosrđe, nije prijetnja nego upozorenje, nije želja da se čovjek preplaši, nego poziv da se promijeni dok još ima vremena.

Isto vrijedi i za znakove o kojima se u Međugorju govori već desetljećima, jer za mnoge hodočasnike znak nije samo ono što bi jednoga dana moglo ostati vidljivo na Podbrdu, nego ono što se ondje događa gotovo svakoga dana, daleko od kamera i velikih naslova: čovjek koji nakon četrdeset godina prvi put ode na ispovijed, žena koja oprosti onome tko ju je duboko povrijedio, obitelj koja se nakon dugih svađa ponovno okupi za stolom, mladić koji prekine s ovisnošću, bolesnik koji možda ne dobije ozdravljenje kakvo je molio, ali primi mir koji mu promijeni način na koji nosi bolest.

Takva se čuda teško dokazuju onima koji nisu spremni vjerovati, ali upravo zato za vjernika imaju posebnu težinu, jer nisu trenutni bljesak koji se može snimiti i podijeliti, nego promjena koja ostaje, vidi se u odnosima, u riječima koje čovjek više ne govori, u oprostu koji prije nije bio moguć i u novoj sposobnosti da se život ne promatra samo kao teret, nego kao dar.

Danas, kada svijet ponovno živi uz ratove, nesigurnost, podjele, obitelji koje se raspadaju u tišini i ljude koji imaju sve više mogućnosti za komunikaciju, a sve manje stvarnog zajedništva, međugorska poruka o miru ne zvuči kao pobožna fraza, nego kao zahtjev koji počinje ondje gdje je najteže: u vlastitom domu, u vlastitom jeziku, u odluci da se ne uzvrati uvredom, da se ne hrani mržnja i da se ne ostavi ljubav za neko bolje vrijeme.

Možda je zato Međugorje opstalo kroz desetljeća, kroz političke sustave koji su nestali, ratove koji su promijenili živote, sumnje koje nisu prestale i generacije koje su se izmijenile, jer ne počiva na tome da svi vide isto, nego na tome da mnogi koji su ondje došli slomljeni svjedoče kako su se vratili s nečim što prije nisu imali: mirom, nadom, oprostom i odlukom da ponovno žive s Bogom.

A najveća tajna Međugorja možda nije ono što će se jednoga dana objaviti, niti znak koji će se možda jednom vidjeti na brdu, nego činjenica da se najvažnije čudo već događa pred nama, tiho i bez velike buke, svaki put kada se jedno ljudsko srce, nakon godina udaljenosti, ponovno otvori Bogu; u vlastitom domu, u vlastitom jeziku, u odluci da se ne uzvrati uvredom, da se ne hrani mržnja i da se ne ostavi ljubav za neko bolje vrijeme.

Možda je zato Međugorje opstalo kroz desetljeća, kroz političke sustave koji su nestali, ratove koji su promijenili živote, sumnje koje nisu prestale i generacije koje su se izmijenile, jer ne počiva na tome da svi vide isto, nego na tome da mnogi koji su ondje došli slomljeni svjedoče kako su se vratili s nečim što prije nisu imali: mirom, nadom, oprostom i odlukom da ponovno žive s Bogom.

A najveća tajna Međugorja možda nije ono što će se jednoga dana objaviti, niti znak koji će se možda jednom vidjeti na brdu, nego činjenica da se najvažnije čudo već događa pred nama, tiho i bez velike buke, svaki put kada se jedno ljudsko srce, nakon godina udaljenosti, ponovno otvori Bogu.

Marina Župan/Medjugorje-info.com

S obzirom na to da nakon toga nekoliko dana nije bilo nikakvih vijesti o njemu, među vjernicima njegove Biskupije rasla je zabrinutost. Slučaj je privukao pozornost i u Sjedinjenim Američkim Državama, pri čemu je republikanski senator Rick Scott zatražio njegovo žurno puštanje na slobodu.

Mediji kritični prema Vladi izvještavaju da je pritisak iz Washingtona odigrao presudnu ulogu u puštanju biskupa na slobodu. Tijekom vikenda nikaragvanski kardinal Leopoldo Brenes izvijestio je o privatnoj audijenciji kod pape Lava u Rimu. Pojedinosti razgovora nisu otkrivene, no promatrači pretpostavljaju da je bilo riječi o položaju Crkve u Nikaragvi.

Lijevo orijentirana Vlada u Managui godinama poduzima mjere protiv predstavnika Crkve i njihovih institucija. Štoviše, tisućama nevladinih organizacija oduzet je pravni status. Kriza u Nikaragvi počela je 2018. kada su studenti izašli na ulice prosvjedujući protiv spaljivanja rezervata prirode – čina koji je Vlada navodno tolerirala ili čak poticala. Prosvjedi su ubrzo prerasli u masovne demonstracije diljem zemlje.

Ortegin režim nasilno je ugušio prosvjede. Svećenici i biskupi otvorili su vrata svojih crkava kako bi prosvjednicima omogućili skrovište od policijske paljbe. Odnosi između države i Crkve otada su ozbiljno narušeni. Nekoliko svećenika i biskupa uhićeno je, osuđeno i prisiljeno na odlazak u progonstvo. Vjerskim redovima oduzeta je imovina te su bili prisiljeni napustiti zemlju, prenosi KTA.

Dalićeve riječi ostaju svjedočanstvo da se istinski uspjeh ne mjeri samo medaljama. Mjeri se i načinom na koji čovjek nosi odgovornost, ostaje zahvalan, čuva zajedništvo te svoje sposobnosti prepoznaje kao dar koji treba staviti na dobro drugih.

Program se sastojao od zajedničke svakodnevne euharistije, molitve i predavanja, s naglaskom na ohrabrenje da svi još dublje posvete svoj brak Bogu.

Bile su i radionice za supružnike koje su vodili Agnieszka i Sylvester Baczkowski te Ma łgorzata i Christopher Nycz dijeleći svoja iskustva, svjedočanstva i praktične savjete kako svakodnevno izgraditi snažan brak, ispunjen ljubavlju i vjernošću.

Središnja točka svakog dana bila je euharistija, zajednička molitva, klanjanje i vrijeme za razgovor i jačanje jedni drugih u vjeri.

Organizatori i sudionici ove duhovne obnove se nadaju kako će ova duhovna obnova donijeti dobro okupljenim obiteljima, a Gospa Međugorska svakom braku podariti milost zajedništva, praštanja i vjerne ljubavi.

„Neka Isus Krist uvijek bude u središtu vašeg života, a Marija vas vodi prema dubljoj ljubavi, jedinstvu i posvećenosti jedno drugome.“ – poručili su organizatori.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.

A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani s Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

“Kroz molitvu, vjeru i vrijeme, njihovo prijateljstvo preraslo je u ljubav... i ta ih je ljubav na kraju navela da kažu ‘Da’”, stoji u objavi.

View this post on Instagram

A post shared by Dara FILMS (@dario_pehar_films)

Nakon vjenčanja, par se ponovno vratio u Međugorje, odnosno na Podbrdo, ne samo kako bi ondje snimili video, nego i kako bi zahvalili na mjestu koje je, kako se navodi, oblikovalo njihov put.

“Na mjesto gdje je oblikovano njihovo putovanje i gdje su se osjećali pozvani natrag kao muž i žena”, navedeno je u objavi. Poseban ugođaj cijeloj priči dala je i lagana jutarnja kiša, za koju autor objave piše kako je trenutak učinila još značajnijim, “poput tihog blagoslova nad njihovom pričom”.

Priča je još jednom pokazala koliko Međugorje za brojne hodočasnike iz svijeta nije samo mjesto molitve, nego i prostor osobnih životnih prekretnica, susreta i zahvalnosti.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Gle, doniješe Isusu njemaka opsjednuta. Pošto Isus izagna đavla, progovori njemak. Mnoštvo se čudom čudilo i govorilo: »Nikada se takvo što ne vidje u Izraelu!«

A farizeji govorahu: »Po poglavici đavolskome izgoni đavle.« I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama i propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć.

Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga
Sveti Ekspedite, zaštitniče u hitnim i trenutnim nevoljama, zagovaraj nas kod Gospodina našega, Isusa Krista, i pomozi mi u ovome času nevolje i muke.
Snažno me zagovaraj kod Boga!
Sveti Ekspedite, ti si svetac ratnik!
Ti si svetac koji je okusio nesreću i očajne, bezizlazne situacije.

Ti si zaštitnik svih u hitnoj potrebi, zaštiti me, pomozi mi, daj mi snagu, hrabrost i spokoj kakve si i ti imao.
Posreduj kod Gospodina za moju molbu (navesti molitvenu nakanu).
Moj sveti Ekspedite!
Pomozi mi da nadvladam ove teške sate, zaštiti me od svih koji me žele povrijediti ili mi naškoditi, brani moju obitelj, posreduj žurno za moju posebnu molitvu za koju te molim (navesti svoju nakanu).
Povrati mi mir i vedrinu.
Sveti Ekspedite!
Do kraja života bit ću ti zahvalan i širiti tvoju pobožnosti.
Hvala ti!
Oče naš Zdravo, Marijo Slava Ocu

Crkveni utjecaji također igraju središnju ulogu: većina kandidata bila je aktivna u župama od ranoga djetinjstva, kao ministranti ili animatori, a često su ih svećenici, obitelj ili prijatelji poticali da se odluče za taj poziv. Studija također pokazuje veliku raznolikost među ovogodišnjim kandidatima za ređenje: 81 % je dijecezanskih kandidata, a 19 % redovničkih. Pripreme se prvenstveno odvijaju u bogoslovijama diljem SAD-a. Prosječna dob ređenika je oko 33 godine, a prvi svjesni razgovor o izboru zvanja događa se u prosjeku sa 16 godina.

“Tajna rijeke” donosi prepoznatljiv glazbeni izričaj Čuvarica – spoj tradicijske glazbe, snažnih ženskih vokala i suvremenog glazbenog pristupa.

Link pjesme: https://www.youtube.com/watch?v=XVFIcZ4QwWA

Tekst pjesme napisao je dugogodišnji suradnik i tekstopisac Žarko Mažar. Glazbu potpisuje David Glibo, autor većine autorskih pjesama Čuvarica, instrumentalist u sastavu te osnivač vokalnog sastava “RamEro”, dok aranžman i kompletnu glazbenu produkciju potpisuje Gabrijel Prusina, cijenjeni glazbenik i autor glazbe za predstavu “Isus Sin Čovječji” Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru.

Poseban doprinos snimanju pjesme dali su i vrhunski glazbenici. Bubnjeve je odsvirao Dalibor “Dado” Marinković, dugogodišnji bubnjar grupe Parni Valjak, dok je vokalize otpjevala Josipa Bradarić, članica duhovnog sastava “Ljubljeni”.

Videospot za pjesmu realizirala je produkcijska kuća “EQ Studios” iz Širokog Brijega, a režiju i produkciju potpisuje mladi autor Kristijan Penavić.

Etno skupina Čuvarice djeluje već 15 godina te je tijekom tog razdoblja izrasla u jedno od neprepoznatljivijih imena tradicijske glazbe u Bosni i Hercegovini. Iza sebe imaju dva studijska albuma – Divojka (2019.) i Tragom prošlosti (2023.) – te brojne nastupe diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Čuvarice danas čini deset aktivnih članica: Biljana Glibo, Iva Glibo, Karla Tomić, Marija Tomić, Gabrijela Petrović, Ivanka Pavlović, Manda Šakota, Ana Markešić, Monika Bošnjak i Marija Anđelić.

Novom pjesmom i spotom “Tajna rijeke” Čuvarice nastavljaju graditi svoj autorski opus te najavljuju izlazak trećeg studijskog albuma krajem studenoga, ostajući vjerne misiji očuvanja tradicije kroz suvremen i prepoznatljiv glazbeni izričaj.

Uz njegovanje tradicijske glazbe, Čuvarice posebno mjesto daju i duhovnoj glazbi. Kroz projekt i koncertnu turneju “Korizmeni hod” tijekom posljednje tri godine održale su više od trideset korizmenih koncerata, donoseći publici glazbu prožetu vjerom, tradicijom i kulturnom baštinom.

Voditeljica skupine je Biljana Glibo, magistra glazbene kulture i etnomuzikologije, koja već godinama predano radi na očuvanju tradicijske glazbe i nematerijalne kulturne baštine. Pod njezinim vodstvom “Čuvarice” su izgradile prepoznatljiv glazbeni identitet, spajajući tradiciju, autorsko stvaralaštvo i duhovnu glazbu.

Neobično otkriće dočekalo je fra Jinua Mandiyila nakon što je svoj habit objesio da se osuši. Nekoliko dana poslije vratio se očekujući da će ga pronaći čista i spremna za uporabu. Umjesto toga u kapuljači ga je dočekalo gnijezdo, a u njemu sićušni ptići koji su čekali da ih majka ponovno nahrani.

Dok je fratar obavljao svoje svakodnevne obveze, ptica je očito bila zauzeta traženjem prikladna doma. Čini se da je pritom bila vrlo izbirljiva.

Umjesto da ukloni svoje neočekivane stanare, fra Jinu odlučio je ostaviti habit ondje gdje jest. Kapucinska zajednica potom je promatrala kako se majka ptica iz dana u dan vraća hraniti svoje mlade, uvlačeći se među nabore habita pa ponovno odlijećući u potrazi za hranom.

No, ono što ovu priču čini još ljepšom jest njezin trenutak. Naime, ove se godine obilježava 800. obljetnica smrti Sv. Franje Asiškog čija ljubav prema svim stvorenjima ostaje jedan od najljepših dijelova njegove duhovne ostavštine. Franjo je svako stvorenje smatrao svojim bratom ili sestrom; pjevao je o Bratu Suncu i Sestri Mjesecu, a predaja ga pamti i po propovijedi pticama. Da je mogao promatrati ovaj prizor, vjerojatno bi bio oduševljen – i zasigurno bi navijao za svoju malu pernatu prijateljicu.

Nakon što je Shalom World News podijelio priču na društvenim mrežama, jedan je komentator odmah pomislio na riječi iz Psalma 84: „I vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje.“

Teško je ne nasmiješiti se toj usporedbi. Negdje u Kerali jedna je ptica majka dugo tražila savršeno mjesto na kome će podići svoje mlade, a na kraju se nastanila u kapuljači franjevca. Bio je to nesvakidašnji izbor, ali valja priznati da potraga za domom ni danas nije nimalo jednostavna.

Ptići su u međuvremenu odrasli, majka je odletjela svojim putem, a fra Jinu će napokon ponovno moći nositi svoj habit. Ipak, teško je ne pomisliti da bi Sv. Franjo takav rasplet bez zadrške odobrio. Uostalom, ako je ptica tražila sigurno utočište, zašto ga ne bi pronašla upravo u odjeći jednoga od njegovih duhovnih sinova?

2. Don Dragan Filipović razrješuje se službe župnog vikara katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i voditelja katedralnog zbora i imenuje se župnikom župe sv. Stjepana prvomučenika u Gabeli.

3. Don Gabrijel Pavlović razrješuje se službe župnog vikara katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i biskupijskog povjerenika za pastoral mladih i imenuje se župnim vikarom župe Mučeništva Ivana Krstitelja u Gradini.

4. Don Ivan Martić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Ivana apostola i evanđelista u Mostaru i imenuje se župnim vikarom katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i biskupijskim povjerenikom za pastoral mladih.

5. Don Luka Cvitanović razrješuje se službe župnog vikara župe Mučeništva Ivana Krstitelja u Gradini i imenuje se župnim vikarom katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i voditeljem katedralnog zbora.

6. Don Tomislav Čarapina, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom u župi sv. Ivana, apostola i evanđelista u Mostaru.

7. Don Vinko Puljić razrješuje se službe župnog upravitelja župe sv. Stjepana prvomučenika u Gabeli i imenuje župnim upraviteljem župe Krista Kralja u Hutovu.

Biskup Petar Palić, na prijedlog provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, donio je sljedeće odluke o imenovanjima i razrješenjima u pastoralnim službama:

1. Fra Andrija Majić razrješuje se službe župnog vikara Župe sv. Petra i Pavla u Mostaru, uz produžene pastoralne ovlasti do 1. listopada 2026. godine.

2. fra Ivan Marić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Jakova apostola u Međugorju.

3. Fra Ante Radoš, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Ante Padovanskoga na Humcu.

4. Fra Branimir Novokmet razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu i imenuje se župnim vikarom župe sv. Petra i Pavla u Mostaru.

5. Fra Danijel Sentić, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.

6. Fra David Slišković, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Petra i Pavla u Mostaru.

7. Fra Drago Vujević razrješuje se službe župnog upravitelja župe sv. Jure u Glavatičevu.

8. Fra Marin Mikulić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Jakova apostola u Međugorju i imenuje se župnim vikarom župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu.

9. Fra Nikola Jurišić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.

10. Fra Robert Jolić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Petra i Pavla u Mostaru i imenuje se župnim upraviteljem župe sv. Jure u Glavatičevu i župnim vikarom župe sv. Ivana Krstitelja u Konjicu.

Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje mons. Aldo Cavalli imenovao je fra Jakova Juru Nikolića, mladomisnika, župnim vikarom župe sv. Jakova apostola u Međugorju.

Dok su njihovu kćer helikopterom prevozili u bolnicu, roditelji Alison i Jeremiah Rogan doživjeli su trenutke očaja.

Bili su na plaži sa svojom najmlađom kćeri Callie kada su saznali da su Layla i njezina prijateljica stradale u nesreći.

„Bila sam toliko uplašena. Stalno sam mislila: ‘Moraš se moliti. Reci svima kojima možeš da se trebaju moliti’“, rekla je Alison za CBN News, prenosi novizivot.net

Kad su stigli u bolnicu, roditelji su primili vijest da je Layla zadobila tešku ozljedu glave i da je u komi.

Liječnici su upozorili da će sljedećih 72 sata biti ključna.

„Nisam to prihvatio. Pomislio sam: ‘Ne poznajete moju kćer. Ona je jaka. Prebrodit će ovo’“, rekao je otac.

‘Bog mi je spasio život’

Vijest o nesreći se proširila i sljedećeg dana prijatelji i obitelj počeli su se okupljati ispred bolnice kako bi molili za Laylin život, organizirajući molitvena bdijenja.

„Bila sam zadivljena svim tim ljudima koji su se tamo molili za moju kćer. Pomislila sam: ‘Bog sigurno sluša sve te molitve’“, rekla je Alison.

Čak i dok je bila u komi, Layla je podvrgnuta trima operacijama tijekom deset dana. Tijekom tog vremena, njezin otac je i dalje vjerovao da će Bog učiniti čudo.

„Govorio sam: ‘Ova će se djevojka vratiti. Ponovno će hodati, govoriti i plesati’“, prisjetio se otac.

Dva tjedna nakon nesreće, Layla se probudila iz kome i nastavila se dobro oporavljati.

U roku od nekoliko tjedana, sonda za hranjenje je uklonjena, a ona je već jela i hodala. Tinejdžerica je provela samo tri mjeseca na liječenju, a zatim je otpuštena.

„Ne bih mogla postići ovaj nevjerojatan oporavak da Bog nije bio uz mene. Nema drugog objašnjenja. Svi su liječnici analizirali moje testove i rekli mi da nema drugog objašnjenja osim Boga“, izjavila je Layla.

Godinama kasnije, Layla je predala svoj život Isusu. Sada kao studentica, kreirala je Instagram profil pod nazivom „Laylino putovanje s traumatskom ozljedom mozga“ s ciljem da dopre do drugih ljudi koji su također pretrpjeli traumatsku ozljedu mozga i ohrabri ih da vjeruju u Gospodinovo čudo.

„Bog mi je spasio život. Pokazujem ljudima Njegovu ljubav. Svrha mog života je pokazati Kristovu ljubav i pokazati koliko je naš Bog velik“, zaključila je Layla.

„Biskupija Nkongsamba zahvaljuje Bogu za oslobođenje vlč. Johna Bosca Bihkonga te braće Sylvestera Sewonga i Marie Rodriguea Sopa, članova franjevačkog bratstva Emmanuel, koji su bili oteti u noći sa subote 27. lipnja u sjeverozapadnoj regiji”, stoji u priopćenju.

Vijest o otmici prethodno je objavila biskupija u priopćenju od 30. lipnja, koje je potpisao generalni vikar mons. Joseph Tchinda Dountio. Kako se navodi, oteti su 27. lipnja u noćnim satima od naoružanih osoba, dok su se vraćali u Nkongsambu nakon sudjelovanja na mladoj misi vlč. Johna Bosca Bihkonga, slavljenoј 26. lipnja u njegovu rodnom mjestu Melimu kod Ndopa u sjeverozapadnoj regiji.

Vlč. Bihkong zaređen je za svećenika nekoliko dana prije otmice. U priopćenju se također navodi da vlč. Bihkong djeluje u biskupiji Nkongsamba, fra Sylvester Sewong je gvardijan samostana u Kékemu, a fra Marie Rodrigue Sop redovnik s privremenim zavjetima koji se priprema za doživotne zavjete.

Kao glavni osumnjičenici za otmicu navode se separatističke skupine aktivne u anglofonskim zapadnim područjima zemlje. O okolnostima njihova oslobađanja zasad nisu objavljeni dodatni detalji.

Ovo nije prvi slučaj u kojem su katolički svećenici i redovnici u Kamerunu postali žrtve anglofonske krize koja traje gotovo deset godina. Svećenici, pastiri i drugi crkveni službenici su u više navrata bili meta separatističkih skupina koje djeluju u sjeverozapadnoj i jugozapadnoj regiji zemlje, izvijestila je agencija Fides.

Istinska se mudrost otkriva malenima

Mudri su toliko puni vlastitih ideja da ne prepoznaju Kristovu prisutnost – istaknuo je Papa. Ljudska mudrost tada postaje obijest – primijetio je – a nauk se izopačuje u oholost, dok se istinska Božja mudrost objavljuje u poniznosti tijela, a njezin je nauk upućen 'umornima i opterećenima'.

Darivanje sebe iz ljubavi srce je Isusove mudrosti

Papa Lav je podsjetio kako ići Isusu znači dijeliti njegov život sve do križa, kako nam je On sâm objasnio: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16,24). Darivanje sebe iz ljubavi – istaknuo je rimski biskup – Isusov je 'jaram', odnosno sažetak njegova nauka, srce njegove mudrosti, koje gori ljubavlju prema svima.

Njegova je mudrost poruka spasenja koja nas podiže nakon svakog pada

Međutim, postavlja se ključno pitanje: kako teret križa može biti "lagan" i "sladak"?

Iz samo jednog razloga: zato što ga Gospodin nosi prvi i nosi ga sa svima nama, nikada nas ne ostavlja same pred onim što nas pritišće. Kao istinski učitelj, Isus preuzima na sebe čovječanstvo ranjeno zlom, kako bi brinuo o njemu. Mudrost koju nam On daje stoga je navještaj spasenja, a njegov nas jaram podiže nakon svakog pada.

Jedino je u Isusovom križu zlo otkupljeno

Ako slijedimo Krista – napomenuo je Papa – naš put nije askeza koja ponižava, nego škola slobode, koja ozbiljno shvaća dramu povijesti i uvijek rasvjetljuje njezin smisao, osobito u najmračnijim trenucima. Naime, jedino je u Isusovom križu zlo otkupljeno – istaknuo je – jedino u njegovoj muci naš smrtni umor pronalazi utjehu i otkupljenje.

U ropstvu, Krist je oslobođenje. Pod bičem rata, Krist je nada. U času grijeha, Krist je oproštenje. To je istinska mudrost, odnosno put kojim želimo hoditi zajedno, ujedinjeni kao učenici u njegovo ime.

Isus nas toj mudrosti uči kao Sin, postajući naš brat i snagom Duha Svetoga, On sâm očituje Crkvi istinu o Bogu i čovjeku – objasnio je papa Lav XIV. te nagovor završio moleći zagovor Marije, Kraljice mira, za dobro Crkve i cijeloga svijeta.

“Gospa me jednostavno nosila cijelim putem”, kazao je Mandušić, opisujući hodočašće od Tomislavgrada do Međugorja.

Unatoč teškoj dijagnozi, istaknuo je kako mu bolest nije donijela nemir i strah, nego mir i hrabrost.

“Mogu iskreno reći da mi je bolest istog trenutka, umjesto nemira i straha, dala mir i hrabrost. Bio sam tako sretan jer me dragi Bog ostavio na životu i dao mi priliku da se borim”, rekao je Mandušić.

Dodao je kako je na početku bolesti imao veliku podršku obitelji, prijatelja, ali i brojnih ljudi koje je tijekom života susreo kroz posao i sport. Upravo je zbog toga, kaže, osjećao potrebu zahvaliti se i moliti za sve one koji su bili uz njega.

“Zavjetovao sam se, ako ikada budem mogao, da ću u znak zahvale dragom Bogu i našoj nebeskoj majci Mariji hodočastiti iz Tomislavgrada do Međugorja”, poručio je.

Hodočašće dugo 90 kilometara trajalo je 19 sati, a Mandušić ga opisuje kao duboko duhovno iskustvo.

“Mogu reći da je ovih 90 kilometara i 19 sati hoda nešto najmoćnije što sam osjetio u svome srcu i povezanosti s dragim Bogom kroz neprekidne molitve. Čvrsto vjerujem da će sve moje molitve biti uslišane”, kazao je Mandušić za medjugorje-info.

Na kraju je uputio molitvu Kraljici Mira.

“Majko Božja, predraga majko naša Marijo, Kraljice Mira, moli za sve nas”, poručio je Mandušić.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.

Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

Trajni đakon: Vjekoslav Uvalić.

View this post on Instagram

A post shared by Željana Zovko (@zovko.zeljana)

“Drago mi je što su mi se kolege iz Europskog parlamenta pridružile u ovom izaslanstvu koje predvodim kao supredsjedateljica Radne skupine Kluba zastupnika EPP-a za međureligijski dijalog, kako bismo se iz prve ruke upoznali s duhovnim, kulturnim i društvenim značajem Međugorja te razgovarali o važnosti međureligijskog dijaloga, očuvanja europske kršćanske baštine i izgradnje trajnog mira i međusobnog razumijevanja”, napisala je Zovko.

Tijekom posjeta Međugorju europski dužnosnici susreli su se i sa župnikom fra Zvonimirom Pavičićem, koji ih je upoznao s poviješću župe sv. Jakova i duhovnim značenjem ovoga mjesta.

Zovko mu je zahvalila na toploj dobrodošlici i razgovoru o povijesti župe, ali i o životu Međugorja kao mjesta molitve, susreta i obraćenja.

View this post on Instagram

A post shared by Željana Zovko (@zovko.zeljana)

Nakon susreta u župi, izaslanstvo se uputilo i na Brdo ukazanja. U ozračju molitve i tišine, kako je navela Zovko, imali su priliku upoznati duhovnu baštinu Međugorja te moliti za mir, ljubav, zajedništvo i međusobno razumijevanje.

Posjet Međugorju dio je šireg službenog programa boravka izaslanstva EPP-a u Hercegovini, koji uključuje i susrete u Mostaru. Naglasak posjeta stavljen je na međureligijski dijalog, očuvanje kršćanske baštine, položaj katolika i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini te važnost izgradnje mira u europskom prostoru.

Uz Željanu Zovko, u izaslanstvu borave i europski zastupnici Dolors Montserrat, Magdalena Adamowicz, Nicolás Pascual de la Parte i María Jesús Bonilla.

Molitveni hod održan je prve subote u mjesecu, pod geslom “S Marijom k Isusu”, a organizirali su ga Marijini ratnici Hercegovina. Sudionici su u procesiji nosili marijanske zastave i molitvom obilježili pobožnost prve subote.

Iz Marijinih ratnika Hercegovina poručili su kako je molitva bila zadovoljština “za sve uvrede nanesene Bezgrešnom Srcu Marijinu”. Program je održan pod marijanskim geslom “Totus Tuus”, uz poruku “Pod Marijinim okriljem – od crkve do crkve”.

Fra Danko je ispričao kako je riječ o snažnom čovjeku, visokom više od dva metra i teškom oko 180 kilograma, koji je još kao vrlo mlad počeo zarađivati velike iznose novca. Prema njegovu svjedočanstvu, dotadašnji život bio je obilježen zabavom, porocima i sportskom karijerom.

„S 20 godina dobio je milijunske svote. I on kaže: ‘Mi smo samo pili, trenirali, bludničili, drogirali se, igrali. I to je bio naš život’”, prepričao je fra Danko.

Kako je naveo, njegova majka naslućivala je da se s njim događa nešto loše te ga je uporno nagovarala da pođe u Međugorje. Iako mu to u početku nije ništa značilo, naposljetku je otkazao planirano putovanje u Grčku i došao u Hercegovinu.

„Svaka dosadna mama je prava mama”, kazao je fra Danko, opisujući majčinu upornost.

Dolaskom u Međugorje, majka ga je nastavila nagovarati da se ispovjedi. On je, kako je prepričano u podcastu, pristao ponajprije kako bi je umirio, planirajući svećeniku reći sve što je radio. No, tijekom ispovijedi, kako je kasnije svjedočio, dogodio se trenutak koji ga je duboko pogodio.

„Na pola ispovijedi kao da sam se zakočio, zamrznuo se, nisam se mogao pomaknuti”, prenio je fra Danko njegove riječi.

Nakon ispovijedi dobio je pokoru od sedam molitava Očenaša, Zdravomarije i Slava Ocu. To ga je, prema svjedočanstvu, iznenadilo jer je očekivao težu pokoru.

„Oče, zar samo to za sve ovo što sam ja radio?”, upitao je, na što mu je svećenik odgovorio: „Samo to.”

Fra Danko je dalje ispričao kako se taj čovjek nakon pola godine ponovno vratio u Međugorje, ovaj put sam, jer ga je, kako je govorio, „nešto privlačilo”. Drugoga dana otišao je na Široki Brijeg, gdje su nakon mise svećenici molili nad hodočasnicima.

Tamo je, prema svjedočanstvu koje je fra Danko prepričao, vidio ženu u invalidskim kolicima za koju je tvrdio da nije mogla hodati. Dok su svećenici molili nad njom, u sebi je, kako je rekao, pomislio da ona nikada neće ustati. Tada je, prema njegovu svjedočenju, čuo unutarnji glas.

„Hoćeš li postati moj svećenik ako ova žena ozdravi?”, prepričao je fra Danko.

Nakon toga je, kako je kazao, žena ustala iz kolica. On je tada, u sebi, postavio još jedan znak – da žena obiđe crkvu na Širokom Brijegu i stane na točno određenu pločicu koju je zamislio.

„Ona je obišla crkvu na Širokom Brijegu, stala s obje noge na tu ploču i gledala u mene”, ispričao je fra Danko.

Prema njegovim riječima, taj trenutak bio je presudan. Čovjek je izašao iz crkve i počeo plakati, a kasnije je doista postao svećenik.

Fra Danko je na kraju naveo kako je riječ o svećeniku Mikeu Leitneru, čije je obraćenje povezao s dolaskom u Međugorje, majčinom upornošću, ispovijedi i iskustvom koje je, prema njegovu svjedočanstvu, promijenilo smjer njegova života.

Koordinator ove duhovne obnove bio je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, a kao i svih godina do sada, župljani župe Međugorje osigurali su besplatan smještaj za skoro 300 svećenika iz 38 zemalja: Malavija, Zimbabvea, Nigerije, Pakistana, SAD-a, Indije, Rumunjske, Engleske, Filipina, Italije, Kameruna, Brazila, Angole, Konga, Tanzanije, Slovenije, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Venezuele, Španjolske, Meksika, Ekvadora, Kolumbije, Perua, Poljske, Litve, Obale Bjelokosti, Burkine Faso, Francuske, Benina, Belgije, Slovačke, Češke, Njemačke, Austrije, Mađarske i Ukrajine.

Uz bogata fra Antina razmatranja i večernje propovijedi na svim misama za vrijeme trajanja ove duhovne obnove mogli bi reći kako je cjelokupni naglasak ovoga puta bio na tome kako je svećenik pozvan ljude voditi Bogu, ali i ljudima: jer puno ljudi želi ići k Bogu, ali se otuđe od svojih ukućana. Također je naglasak bio na molitvi za svećenike – za njihove potrebe, zdravlje, probleme…

Uz razmatranja i sudjelovanje na večernjem molitvenom programu svećenici su sudjelovali i u molitvi krunice, klanjanju pred Presvetim oltarskim sakramentom, putu križa uz Križevac, gdje su se i ispovjediti, molili su i na Brdu ukazanja, a posljednjeg dana duhovne obnove bila je molitva na grobu fra Slavka Barbarića.

Sudionici ove duhovne obnove slažu se u tome koliko je važno da oni kao svećenici nekad naprave odmak i povuku se sami s Bogom u molitvi preko Marije. Posebno naglašavaju ulogu samog mjesta Međugorja za njihov duhovni život jer ovdje doživljavaju neprocjenjivo iskustvo mira, dubokih, iskrenih ispovijedi i svjedoci su žive vjere na djelu koja zove ljude na novi početak, na promjenu.

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?« Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!«

»A nitko ne stavlja krpe od sirova sukna na staro odijelo, jer zakrpa vuče s odijela pa nastane još veća rupa.« »I ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu. Nego, novo se vino ulijeva u nove mješine pa se oboje sačuva.«

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Franjo Xavier Truong Buu Diep imenovan je župnikom župe Tac Say 1930. godine i stekao je ugled svojom predanošću siromašnima i bolesnima, osobito tijekom Drugog svjetskog rata. Ubili su ga komunisti 1946. godine. Žrtvovao je svoj život kako bi spasio svoje župljane koji su bili zatvoreni u kolibi i trebali biti spaljeni. Darovao je svoj život u zamjenu za oslobađanje svojih vjernika.

(kta)

Nikaragvanski Mosaico CSI izvijestio je kako je biskup posjetio kliniku radi pregleda, s obzirom da nosi elektrostimulator srca (pacemaker).

Biskup je odveden u policijski pritvor izravno iz klinike te je prebačen u Istražni centar u policijskom kompleksu Evaristo Vásquez Sánchez, sjedištu Uprave za pravosudnu pomoć, poznatom pod nazivom „Novi Chipote”, izvijestio je novinar Arnulfo Peralta Solís. Mjesto je to u kojem su zatvarani politički neistomišljenici zatvarani i, prema nizu navoda, podvrgavani mučenju. U pritvoru je zadržan više sati, potom otpušten.

Prema medijskim izvještajima, biskup Mata se istoga dana vratio u Tismu, gdje boravi od umirovljenja. Idućeg su dana uhićeni svećenik Francisco Morales te đakon Wilfred Arauz iz iste biskupije, piše Agenzia SIR.

Inače, biskup Matagalpe Rolando Álvarez aktualno obnaša službu apostolskog upravitelja upravitelja biskupije Estelí. Od siječnja 2024. je u izgnanstvu u Rimu, nakon što je odslužio 11 mjeseci 26-godišnje zatvorske kazne te više mjeseci u kućnome pritvoru. Mons. Álvarez prvi je biskup koji je uhićen i optužen otkako se predsjednik Daniel Ortega vratio na vlast u Nikaragvi 2007. godine te je bio kritičar diktature. Upravitelj ad omnia biskupije Estelí je vlč. Frutos Constantino Valle Salmerón – on može obavljati sve redovite zadaće pastoralnoga upravljanja, osim onih koje su pridržane biskupu. Trenutno boravi u sjemeništu Gospe Fatimske te se nalazi u kućnome pritvoru, piše EWTN News.

Projekt je vodilo i organiziralo Hrvatsko biblijsko društvo, a Biblija je objavljena u suizdanju s nakladničkim kućama Verbum i Naša ognjišta. Izdanje ima dopuštenje Hrvatske biskupske konferencije, a Proslove su napisali zagrebački nadbiskup i predsjednik HBK Dražen Kutleša te vrhbosanski nadbiskup i predsjednik BK BiH Tomo Vukšić.

Prije svake biblijske knjige nalazi se kratak uvod, a bilješke pomažu u tumačenju manje poznatih biblijskih pojmova, izraza i mjernih jedinica.

U Proslovu mons. Dražen Kutleša ističe da se tim prijevodom nastojalo pružiti tekst „vjeran izvorniku, a istovremeno pristupačan i razumljiv suvremenom čitatelju” te da „muškarcima i ženama našega vremena koji, suočeni s nesigurnostima i brzim promjenama, sve više tragaju za duhovnošću i dubljim smislom života, ovaj prijevod može pomoći da uđu u dinamizam nepokolebljive i nepromjenjive Božje riječi, pružajući im sigurno utočište u svim životnim okolnostima”.

Novi hrvatski prijevod Biblije dostupan je u knjižarama i na mrežnoj stranici, prenosi nakladnička kuća Verbum.

Postupak Dikasterija za nauk vjere, počevši od 1. srpnja 2026., predviđa da svećenik koji je odlučio napustiti Svećeničko bratstvo svetoga Pija X., spreman prihvatiti Drugi vatikanski koncil i legitimnost novus ordo Missae, iako je vezan za stari obred, mora „pronaći ordinarija (dijecezanskog biskupa, višeg poglavara klerikalnih redovničkih ustanova papinskoga prava i klerikalnih društava apostolskog života papinskoga prava itd.) koji je spreman prihvatiti ga ad experimentum“. Svećenik potom mora „vlastoručno napisati pismo Svetom Ocu u kojemu se predstavlja i traži otpust cenzura kojima je izložen zbog toga što ga je zaredio izopćeni ili neregularni biskup, ili zato što je nakon što je valjano i legitimno zaređen, naknadno ušao u Svećeničko bratstvo svetog Pija X.“.

Svećenik će, osim toga, morati priložiti potvrdu o svećeničkom ređenju te potpisane i datirane „Professio fidei i Formulu adhesionis“. Riječ je o Ispovijesti koja sažima sadržaj katoličke vjere i Formuli pristupanja kojom svećenik obećava vjernost Papi, obvezujući se da neće javno napadati njega i njegov nauk. Prihvaća doktrinu broja 25 koncilske dogmatske konstitucije „Lumen gentium“ o prianjanju uz učiteljstvo Crkve. Izjavljuje također da smatra valjanim slavljenje mise prema obredima koje su objavili Pavao VI. i Ivan Pavao II. te da se pridržava normi Zakonika kanonskog prava koji je objavio Ivan Pavao II.

Svećenik će trebati dati da dokumente (pismo s potvrdom, Ispovijest i Formulu pristupa) pošalje ordinarij, „koji će u popratnom pismu izraziti svoju spremnost da ga primi ad experimentum u svoju biskupiju ili svoju ustanovu“. Čim primi dokumente od ordinarija, Dikasterij sastavlja Reskript o otpustu cenzura, ovlašćujući ordinarija da primi svećenika koji podnosi zahtjev „na probni rok od najmanje jedne i najviše tri godine, nakon čega će moći uslijediti njegova inkardinacija“.

Taj se postupak, objašnjava dikasterij, „odnosi na pitanje okrivljivosti ili stupnja subjektivne odgovornosti vjernika laika koji su se formalno pridružili ili pohađaju Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. i koji žele ući u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom“. Izricanje kazne laicima koji pripadaju Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. ne može se, naime, „automatski pretpostaviti, nego se mora procijeniti od slučaja do slučaja“.

„Budući da okrivljivost zahtijeva punu svijest i slobodni pristanak“, navodi se u dokumentu Dikasterija za nauk vjere, primjeri dokazane okrivljivosti mogu uključivati: laike koji pripadaju Trećem redu Svećeničkog bratstva svetoga Pija X.; i laike koji redovito sudjeluju u slavljima Svećeničkog bratstva svetoga Pija X., formalno dijeleći njegova doktrinarna stajališta“.

Eventualni postupak kojega se valja pridržavati za laike koji pripadaju Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. koji su bili podvrgnuti kazni i koji traže ulazak u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom „podrazumijeva formalni čin potpunog prianjanja nauku i poslušnost katoličkoj hijerarhiji, pod jurisdikcijom mjesnog ordinarija, koji je jamac jedinstva partikularne Crkve“. Stoga, vjernik laik koji je odlučio napustiti Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. mora svojem biskupu predati datirane i potpisane dokumente Professio fidei i Formula adhaesionis. „Nakon što se prikupi dokumentacija, mjesni ordinarij će se pobrinuti da laik bude primljen u vrijeme i na način koje će smatrati najprikladnijima“.

U dokumentu se precizira da se „ne može smatrati odgovornima: laike koji su pohađali Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. isključivo iz liturgijskih ili duhovnih razloga; te laike koji, iako svjesni napetosti sa Svetom Stolicom, ne odbacuju učiteljstvo ili autoritet Rimskoga prvosvećenika“. Što se tiče tih posljednjih, bit će dovoljno da se obrate „svećeniku koji je u punom zajedništvu, s odlukom da u budućnosti neće pohađati Svećeničko bratstvo svetoga Pija X.“, izvijestio je Vatican News.

Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!«

On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«

Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Čuo sam za Međugorje na samom početku, 1981. godine, kada se pojavila Gospa. U to vrijeme Slovenci su napravili mnoge suvenire za Međugorje, a ja sam ih kao umjetnik često viđao. Ovo je bio moj prvi kontakt sa Međugorjem. Drugi kontakt, onaj pravi, dogodio se kad sam osobno išao u Međugorje. Ovo putovanje je bilo moguće zahvaljujući mom vrlo dobrom prijatelju, Slavo Nemanić. Bio je sudac u Celju, a 1996 godine me prvi put odveo u Međugorje.

Kad sam stigao u Međugorje, prvi dojam mi je bio čuđenje jer se sve odvijalo brzim tempom i zavladala je moć trgovine. No pošto sam posjetio i druga svjetski poznata svetišta u kojima se okupljaju mnogi hodočasnici, poput Lourdesa i Fatima, vidio sam da je svugdje isto. Ipak svugdje sam doživio poseban mir, baš taj Božji mir koji se nalazi u potpunoj tišini. Tako sam zaključio i da se nešto veliko događa i u Međugorju.

Izradili ste prekrasnu skulpturu "Uskrslog Isusa Krista" koji je postavljen u Međugorju. Što možete reći o ovoj skulpturi?

Kad smo kod moje skulpture "Uskrslog Isusa", prije svega bih vam htio reći da nisam kršćanin u klasičnom smislu. Stoga, čak ni kao umjetnik nisam ostao u klasičnom opsegu razmatranja križa, za razliku od onih umjetnika koji pred sobom uvijek imaju tradicionalnu, klasičnu sliku Isusa na križu i Njegovo uskrsnuće. Do danas su umjetnici napravili križ u ovom tradicionalnom stilu, a takvih križeva ima mnogo.

Moja skulptura "Uskrslog Isusa" prikazuje nešto novo i potpuno je drugačija od ostalih. Pokušao sam napustiti opseg klasičnog, tradicionalnog razmišljanja. Moj Isus je uzdignut i u isto vrijeme simbolizira Isusa na križu, koji je ostao na zemlji, i uskrsnuće, jer stoji uspravno bez križa.

U tom dijelu križa koji leži na zemlji vidi se otisak tijela. Samo tijelo je podignuto. Evo od čega se sastoji veličina, jer su u ovom prikazu prikazane dvije različite misterije. Ovo djelo je prvi pokušaj umjetnika-kipara da izrazi takav prikaz. Do sada je bilo mnogo slikara koji su ovu misteriju pojedinačno prikazali slikama, ali do sada nitko nije napravio skulpturu uskrsnuća.

Kada ste počeli raditi na ovoj skulpturi?

Nacrtao sam ovaj križ 1990. godine. Skulptura kakvu vidite danas je otopljena 1991. godine. Kada sam u Njemačkoj održao izložbu mojih skulptura, skulpturu uskrsnulog Isusa kupila je crkva u Bonnu i drugim njemačkim gradovima. Svi su se divili ovoj skulpturi. Tada sam imao izloženo više od 40 različitih skulptura, ali posjetitelji su se zaustavili uglavnom ispred skulpture Uskrslog Isusa. Mora da ih je nešto dotaklo na određeni način, dok su stajali ispred ove skulpture i dugo meditirali.

Moja skulptura je vrlo brzo zainteresirala i dotaknula crkvene dostojanstvenike. Kada je papa Ivan Pavao II. došao u Sloveniju 1996. godine, slovenska crkva je htjela da napravi ovaj srebrni križ kako bi ga mogao ponuditi Papi kao podsjetnik na njegov posjet.

Za to vrijeme Rhodes, naš aktualni biskup Laibacha, bio je ministar kulture u Rimu. Kada je postao biskup Ljubljane, upoznali smo se i rekao mi je da su svi u Vatikanu uzbuđeni zbog načina na koji je uskrsli Isus prikazan, jer je ova skulptura imala nešto posebno u sebi.

Možete li nam reći kako je vaša skulptura Uskrslog Isusa stigla do Međugorja?

Kada sam 1996. godine prvi put posjetio Međugorje sa prijateljem Slavom Nemanićem, ponio sam sa sobom skulpturu Uskrslog Isusa da je pokažem svećenicima. U to vrijeme bio je župnik fra Ivan Landeka, a provincijal fra Tomislav Pervan. Kad su vidjeli skulpturu, baš su se uzbudili zbog nje i željeli su je imati i u Međugorju.

Ovaj projekt koštao je oko 300.000 eura, a financirali su ga Slovenac i Židov koji žive u Ženevi. Tada mi je bilo posebno drago što je ova skulptura postavljena na mjestu gdje toliko hodočasnika dolazi iz cijelog svijeta.

Skulptura Uskrslog Isusa u Međugorju odgovara lokaciji gdje se nalazi. Iza Isusa se vidi veliki komad neba, a to je bila i moja velika želja kada je podignut, da križ dobije više smisla. Danas je skulptura od velike važnosti posebno za osobe s invaliditetom i za one koji se ne mogu popeti na Križni put na Križevcu.

Kako ste došli na ideju o ovakvoj koncepciji skulpture?

Na ovu ideju sam naišao potpuno slučajno. Dok sam glinom nešto modelirao, držao sam križ u rukama. Iznenada je križ pao na glinu. Uplašio sam se i brzo izvukao križ iz gline. Onda sam iznenada primijetio lik Isusa na glini. Bio je to trenutak koji je imao odlučno značenje, toliko da sam kasnije nešto slično nacrtao i radio na tome. Vidite, ja bih samo ovo rekao: to je za mene bio potpuno slučajan događaj i istovremeno veliki trag koji je ostavio duboke ideje u meni.

Danas sam jako sretan što sam vidio ovakav znak i što sam ga uspio izraziti. Nešto slično se već dogodilo mnogim umjetnicima; samo se pitam koliko ih je bilo toliko oprezno da to prizna.

Koji je vaš umjetnički sud o ovoj skulpturi?

Križ koji leži na zemlji se ne vidi, jer je na zemlji, a za mene je značenje križa puno veće. Ako se križ bez tijela podigne, na križu se vidi samo otisak lika Isusa, jer je Isus uznesen na nebo. Zato se skulptura zove "Uskrsnuli Isus", jer novi život pripada Nebu. Na Križu je samo trag razapetog Isusa, a ovo je trenutak koji sam uhvatio koji uzbuđuje sve koji vide ovu skulpturu.

U Vatikanu mnoge je pogodio upravo ovaj trenutak prikaza uskrsnuća: klanjanje križu koji ostaje na zemlji i prikazuje samo otisak Isusova tijela, dok se tijelo Kristovo uzdiglo na nebo. Kao da želi reći: Isus je otišao i ostavio veliki trag na zemlji. Svi znamo da je Krist bio Bog, ali i čovjek, i imao je ljudsko tijelo. Tko promatra otisak na ovom križu, može samo zamisliti svog Krista, jer mu otisak dopušta.

Što osjećate kada pomislite da se vaše djelo nalazi u Međugorju, i da se toliko hodočasnika moli pred ovim križem?

Mislim da sam stvorio nešto veliko, jer sam ovom skulpturom prodrmao tradicionalni način na koji je Crkva gledala na križ i uskrsnuće. Nakon svečane inauguracije i blagoslova križa na Uskrs 1998. godine, došla mi je jedna seljanka i poklonila mi je jaja govoreći: "Hvala ti što si nam donio ovaj križ!“. Za mene je ovo značilo više od mnogih drugih stvari koje su tada o križu izrečene u novinama i drugim medijima. Ovaj poseban znak od starice mi je bio toliko važan jer znam da je došao iz srca. Ovo su bili neki od događaja i senzacija koji su ostale uz mene do danas i o kojima ću uvijek razmišljati. Ovo je nagrada za nešto što sam uradio, a ima mnogo veće značenje od novca koji zaradiš i potrošiš, a da ništa ne ostane.