Tu je, dakako, bilo i puno zabave, sendviča, plesanja i raznih drugih aktivnosti, kako za male, tako za velike. Danas su DVD-ovi puno ozbiljniji, no i dalje primaju 'male' članove i povremeno im prirede sličnu zabavu. U tome prednjače DVD-ovi na širem području Našica, a posebno Javna vatrogasna postrojba Našice čiji su se profesionalni vatrogasci pobrinuli da djece u vatrogastvu ne nedostaje. Naime, unazad nekoliko godina u toj je javnoj vatrogasnoj postrojbi pravi baby boom, piše 24 sata.

Stiglo nam je osam beba

"Imamo 20 zaposlenih vatrogasaca i 19-toro djece mlađe od 15 godina, a još toliko starijih. U razmaku od samo 11 mjeseci na svijet je stiglo osam beba, među njima i jedne blizanke. A u veljači treba stići još jedna beba. Isti baby boom smo imali i prije sedam godina. Svi smo time oduševljeni jer smo u postaji svi zapravo kao jedna obitelj, radujemo se jedni za druge" kaže zapovjednik JVP Našice Danijel Matković koji je otac troje djece, ali već i djed.

JVP Našice osnovana je 2012. godine s članovima tadašnjeg DVD-a koji su bili nešto stariji. Postrojba se popunila zapošljavanjem mladih vatrogasaca koji su tada bili dečki od 25 godina. Veoma brzo dogodilo se neminovno. Oženili su se i dobili djecu. U godinu dana postrojbu je osnažilo sedmoro djece i tada je, 2018. godine, zabilježen prvi vatrogasni baby boom.

"Svima nam je to bilo zabavno pa su se dečki dogovorili, dali izraditi bebama iste bodije na kojima je pisalo 'Moj je tata vatrogasac, a koja je tvoja supermoć?', i zajedno su se fotografirali kod vatrogasnih vozila. Ove godine se to ponovilo, samo smo sada dobili osam beba i dečki su se opet organizirali za fotografiranje, naravno i s mamama. Ovoga puta na majicama im piše 'Tata gasi požar, ja palim srca'.

'Organiziramo i Svetog Nikolu'

Zanimljivo je i što su vatrogasac Darko i njegova supruga Tajana na obje slike jer su oba puta dobili dijete" govori zapovjednik postrojbe dodajući kako kolektiv, dakako, brinu o djeci pa im svake godine organiziraju dolazak Svetog Nikole i darivanje.

"Osim što smo zaposleni u JVP Našice, svi smo i članovi nekog od lokalnih DVD-ova s kojima inače surađujemo pa se uvijek dogovorimo gdje će biti organiziran Sveti Nikola. Svi u tome uživamo jer se na tim okupljanjima druže i djeca i vatrogasci i naše supruge" kaže Matković, za 24 sata.

Inače, JVP Našice tijekom godine ne radi samo na bebama, nego jednako predano gase i požare te jure na sve intervencije na kojima je potrebna njihova pomoć.

"U nekakvim uobičajenim godinama imamo oko 150 intervencija godišnje, no u ekstremnim je znalo biti i 350. Uglavnom su to veći ili manji požari, otvaranje stanova, intervencije kod prometnih nesreća, ali i ispomoć drugim DVD-ovima, pa i županijama. Također sudjelujemo u gašenju požara u priobalju tijekom ljetnih mjeseci" govori zapovjednik dodajući kako je samo u ovom slučaju baby booma sretna okolnost što su vatrogasci u JVP sve muškarci.

Zajedničke fotografije ponosnih vatrogasaca i njihovih novih članova obitelji ostat će kao simpatična uspomena, ali možda i poticaj novom naraštaju da i oni krenu tatinim stopama. Čestitamo sretnim roditeljima, a 'vatrogasnim' bebama Sari, Franu, Noelu, Ivanu, Nikši, Doris i blizankama Mili i Tei želimo sretno i mirno djetinjstvo.

‘Zastupnički dom ispunjava ono za što su američki birači glasali’

„Jedna od najozbiljnijih odgovornosti koje imamo kao odrasli, a osobito mi koji smo izabrani i imamo moć kada je riječ o donošenju zakona i propisa, jest zaštita djece. Danas Zastupnički dom ispunjava ono za što su američki birači glasali“, rekla je Greene s govornice Zastupničkog doma.

„Većina Amerikanaca slaže se da djeca jednostavno trebaju odrasti prije nego što učine nešto radikalno, poput mastektomije nad 15-godišnjom djevojkom, kastriranja samih sebe operacijom ili čak uzimanja opasnih lijekova koji imaju doživotne posljedice.“

Demokratski zastupnici Henry Cuellar (Teksas), Donald Davis (Sjeverna Karolina) i Vicente Gonzalez (Teksas) pridružili su se 213 republikanaca u podršci mjeri. Četiri republikanca, uključujući zastupnike Gabea Evansa (Colorado), Briana Fitzpatricka (Pennsylvania), Mikea Kennedyja (Utah) i Mikea Lawlera (New York), glasala su protiv zakona.

Više od tri desetaka republikanaca bilo je supokrovitelji prijedloga, poznatog pod nazivom „Zakon o zaštiti dječje nevinosti“ (Protect Children’s Innocence Act).

Today, @SecKennedy signed a declaration stating that sex-rejecting treatments on children do not meet professionally recognized standards of health care. pic.twitter.com/5gaLhzQBCY

— HHS (@HHSGov) December 18, 2025

Zakonodavni prijedlog sada ide u Senat

Zahvati zabranjeni zakonom uključuju davanje estrogena dječacima koji se identificiraju kao djevojke te davanje testosterona djevojkama koje se identificiraju kao dječaci. Hormoni suprotnog spola davani djeci mogu imati duboke posljedice na plodnost, spolnu funkciju i zdravlje srca. Zakon također sprječava liječnike da djeci daju blokatore puberteta, koji mogu značajno naštetiti razvoju kostiju.

Također bi se zabranile genitalne operacije i uklanjanje grudi djevojkama koje se identificiraju kao dječaci.

Predsjednik organizacije American Principles Project, Terry Schilling, pohvalio je usvajanje zakona.

„Republikanci su danas pokazali da su jednako predani zaštiti djece koliko su demokrati predani njihovom osakaćivanju“, rekao je za The Daily Wire. „Dvostranačke nadmoćne većine podržavaju razumske zaštite za ugroženu djecu, a ipak su samo tri demokrata imala moralnu hrabrost suprotstaviti se višemilijardnoj industriji koja profitira na patnji američke djece. Demokrate je zarobila ideologija koja je jednako otrovna koliko i profitabilna.“

Zakonodavni prijedlog sada ide u Senat, gdje su republikanci ranije predstavili slične inicijative. U rujnu je senatorica Marsha Blackburn (R-TN) predstavila zakon kojim bi se “transrodni zahvati” zabranili na nacionalnoj razini, a mjeru je Trumpova administracija brzo podržala. Prijedlog od tada nije napredovao te još nije dobio saslušanje ni glasovanje u odboru.

Više od dvadeset saveznih država posljednjih je godina poduzelo korake za donošenje sličnih zabrana “transrodnih zahvata”.

Hegseth je naglasio da kapelani trebaju biti „duhovna i moralna osovina snaga“ te je podsjetio da je Korpus kapelana osnovao George Washington kako bi pružio „blagoslov i zaštitu u teškim vremenima“.

Ministar je kritizirao trenutačni Army Spiritual Fitness Guide (Vodič vojne duhovne spremnosti), koji po njegovim riječima gotovo da ne spominje Boga i ne sadrži reference na vrlinu, fokusirajući se umjesto toga na „novodobne“ koncepte poput svijesti, kreativnosti i povezanosti. Hegseth je rekao da je dokument u sukobu s vjerom većine vojnika i da će biti ukinut.

Reforme uključuju uklanjanje neprimjerenih materijala za obuku, pojednostavljenje procesa evidencije vjerskih pripadnosti i općenito jačanje uloge kapelana kao moralnih i duhovnih vodiča vojnika. Hegseth je naglasio da je cilj osigurati da kapelani mogu slobodno pružati duhovnu i moralnu podršku pripadnicima oružanih snaga.

Božić 2025.

Na zemlji mir ljudima (Lk 2, 14)

I ovoga Božića, koji slavimo u vremenu obilježenu ranama podjela, rata i nesigurnosti, posebno snažno odzvanjaju riječi »silne nebeske vojske« koja u noći Gospodinova rođenja daje slavu »na visinama Bogu«, a na zemlji zaziva »mir ljudima, miljenicima njegovim« (Lk 2, 14). Slaveći otajstvo Utjelovljenja, Crkva moli da Krist, »Knez mira« (Iz 9, 6), uđe u srce svakoga čovjeka, u naše obitelji i društvo, u Europu i cijeli svijet.

U Jubilejskoj godini u kojoj se zahvalno spominjemo i 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva još snažnije osjećamo koliko je put mira često bio težak i koliko je skupo plaćen. Svjesni smo da se trajni i istinski mir ne može postići samo željama i samo diplomatskim nastojanjima, nego iskrenim obraćenjem srca i obnovom odnosa u našem narodu i među narodima svijeta.

Božić nije samo lijepa, idilična uspomena, nego je živi događaj Božjega dolaska k nama. »On sam hita da nas spasi« (Iz 35, 4) i pomiri nas s Ocem i međusobno te nam otvori put budućnosti koja se gradi na istini, pravdi, ljubavi i slobodi.

Te četiri stvarnosti, koje je sveti papa Ivan XXIII. u enciklici Pacem in terris postavio kao »stupove mira na zemlji«, ne pripadaju samo socijalnomu nauku Crkve, nego njezinu evanđeoskomu navještaju i najdubljoj duhovnoj biti. Bez istine nema povjerenja, bez pravde nema mira, bez ljubavi nema zajedništva, bez slobode nema dostojanstva osobe. Božić je trenutak kada nas Bog poziva da te riječi prestanu biti samo pojmovi i postanu program našega života i obnovljene hrvatske budućnosti.

1. Mir u istini
Anđeli pjesmom zazivaju mir, ali mir se ne može graditi na neistini, zaboravu ili iskrivljavanju stvarnosti. Njegov je temelj svijest o Božjem primatu u povijesti i o svrhovitosti ljudskoga života u radosnom zajedništvu s Bogom. Bog koji se rađa u Betlehemu jest »Put, Istina i Život« (Iv 14, 6), a ta istina za nas prije svega znači prepoznati da je svaki čovjek, bez iznimke, stvoren na Božju sliku i pozvan na vječno zajedništvo s njime. Iz te vjere izrasta duboko poštovanje prema svakomu ljudskomu životu, od začeća do prirodne smrti, prema svakomu čovjeku neovisno o njegovoj prošlosti, uvjerenju, narodnosti ili političkoj pripadnosti. Sveti nas Augustin uči da je mir spokoj uređenosti i da nema uređenosti bez prihvaćanja istine o Bogu i čovjeku (usp. De civitate Dei, XIX,13). U betlehemskom Djetetu Bog nam objavljuje puninu te istine.

Za hrvatsko društvo živjeti u skladu s istinom također znači hrabro gledati na vlastitu povijest. Znači priznati dobro koje je Bog činio po našim predcima, zahvalno čuvati uspomenu na one koji su žrtvovali život za slobodu i dostojanstvo naroda. No istina znači i ne bojati se priznati rane, nepravde i zločine, osobito prema nedužnima, bez obzira s koje strane dolazili. Istina ne služi optuživanju, nego oslobođenju, upravo prema Božjoj riječi: »Istina će vas osloboditi« (Iv 8, 32). Zato je Božić poziv hrvatskomu narodu da prestane živjeti od poluistina i jednostranih sjećanja i da držeći se utjelovljene Istine, Isusa Krista, zajedno traži cjelovitu istinu koja liječi.

Istina nam je potrebna i u svakodnevnom životu: u obitelji, u odgoju, u medijima, u politici, u Crkvi. Kada djeca vide da roditelji žive po istini, a ne samo govore o njoj; kada mediji služe stvarnosti, a ne senzaciji; kada se u javnom prostoru argumentira, a ne vrijeđa, tada istina postaje put mira. Božić nas zato poziva da se odrek­nemo jeftinih i ranjavajućih riječi, uvrjeda i manipulacija te da budemo ljudi koji se ne boje reći i prihvatiti istinu, ali uvijek u duhu evanđelja.

2. Mir u pravdi

Mir bez pravde krhka je iluzija. Dijete u jaslama jednoga će dana doći kao Sudac živih i mrtvih. Sada nam se nudi kao brat i Spasitelj koji želi da pravda započne već ovdje, na zemlji, u našem i u svakom društvu. Pravda znači dati svakomu ono što mu pripada: Bogu čast i štovanje, bližnjemu poštovanje i pravedan udio u dobrima, samomu sebi život dostojan djece Božje.

U hrvatskoj stvarnosti to znači pravednost u radnim odnosima, priliku za zaposlenje, poštenu i redovitu plaću, transparentnost u upravljanju javnim dobrima, brigu za siromašne, nezaštićene, bolesne, napor da nitko ne ostane na marginama društva. Ne može se istinski slaviti Božić, a zatvarati oči pred obiteljima koje žive u oskudici, pred mladima koji odlaze tražiti budućnost drugdje jer ne vide pravednu priliku ovdje, pred starijima prepuštenima samoći. Pravda traži strukture, zakone i institucije koje štite najslabije, a ne one koji su najglasniji ili najmoćniji.

U Jubilejskoj godini, koja je u Svetom pismu uvijek bila vrijeme obnove pravednih odnosa (usp. Pnz 25), pozvani smo na obnovu društvenoga poretka tako da nitko ne bude zaboravljen, a pravednost ne ostane samo pojam, nego postane stil zajedničkoga života.

Pravda je nužna i u suočavanju s prošlim ratovima i ideologijama. Mnogo je rana koje još bole: nedostojno pokopani, neistraženi zločini, ljudi koji još čekaju istinu o svojim najmilijima. Dužnost je države i društva, ali i vjerničke savjesti, tražiti da svaki čovjek dobije dostojanstven spomen i, gdje je moguće, vjernički pokop. To nije otvaranje starih sukoba, nego čin pravde i milosrđa.

Bez takve pravde mir ostaje površinski i prividan. S njom pak raste mogućnost stvarnoga pomirenja. Mir koji želimo za naš narod, Europu i cijeli svijet nije tek odsutnost sukoba, nego uređen poredak odnosa u kojem se istina priznaje, pravda traži, a dostojanstvo svake osobe poštuje.

3. Mir u ljubavi

Istina i pravda bez ljubavi mogu postati tvrde i hladne. Zato anđeoska pjesma ne prestaje samo na proglašenju mira, nego taj mir smješta u srce Božje naklonosti prema ljudima »miljenicima njegovim«. Ljubav je razlog zbog kojega Bog postaje čovjekom. Ljubav je razlog njegova križa. Ljubav je snaga koja razbija zidove neprijateljstva.

Božić nas poziva da u hrvatskom društvu ponovno otkrijemo ljepotu ljubavi koja »ne traži svoje« (1 Kor 13, 5). Ljubav počinje u obitelji, u strpljivu slušanju, u opraštanju, u spremnosti žrtvovati se za dobro onih s kojima živimo. Zato neka ovaj Božić bude milosni trenutak za korake pomirenja u obiteljima. Za izgovorenu riječ oprosta, za telefonski poziv onomu s kime smo prekinuli odnose, za ponovno otvaranje vrata koja je zatvorila ljudska slabost. Neka se koraci pomirenja nastave u župama i drugim našim vjerničkim zajednicama u kojima se ne dijelimo po političkim bojama, podrijetlu i statusu, nego se prepoznajemo kao braća i sestre koji se hrane istim Kruh­om života. Ljubav nadilazi naše granice i vodi nas prema onima koji su drugačiji, prema siromašnima, migrantima, marginaliziranima, prema onima koji se osjećaju odbačeno i koji možda nikada ne će doći u crkvu, ali po našoj blizini mogu susresti Krista.

Posebno je važna ljubav u načinu na koji komuniciramo i ophodimo se jedni s drugima. U vremenu u kojem riječi često postaju oružje, stoji poziv da riječ bude lijek. Kršćanin je pozvan suzdržati se od toga da »hrani« podjele oštrim riječima, uvrjedljivim komentarima i društvenim mrežama pretvorenima u bojno polje. Ljubav ne znači odsutnost istine, nego način na koji istinu izgovaramo; ne znači odricanje od pravde, nego način na koji pravdu tražimo. Ljubav čini da istina i pravda ne ubijaju, nego liječe.

4. Mir u slobodi

Bog nije došao na svijet kako bi nas porobio, nego kako bi nas oslobodio od ropstva grijeha i straha. Sloboda koja rađa mir nije sloboda činiti što tko želi, nego sposobnost činiti dobro, iznutra, iz čista i oblikovana srca. Riječi Svetoga pisma: »Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda« (2 Kor 3, 17) mogu biti božićna poruka svakomu vjerniku i svakomu čovjeku. Papa Benedikt XVI. podsjeća da je sloboda nerazdvojivo povezana s istinom jer samo istinsko dobro oslobađa čovjeka (Homilija na Svjetski dan mira, 1. siječnja 2011.). U Kristovu rođenju vidimo izvor slobode koja služi i gradi, a ne razara. Krist je svojim utjelovljenjem uzeo lik Sluge, postao najmanji među najmanjima, Dijete ovisno o drugima, kako bi nas uveo u slobodu i slavu djece Božje.

Nakon više od tri desetljeća političke neovisnosti naše domovine dobro shvaćamo da za hrvatsko društvo sloboda znači puno više od političke neovisnosti. Ona znači slobodu savjesti koja nije kupljena interesima ili zastrašena pritiscima te slobodu vjernika da javno ispovijedaju svoju vjeru i žive po njezinim načelima poštujući druge i tražeći zajedničko dobro. Sloboda znači i da mediji služe istini, a ne arbitrarnoj moći ili profitu, da obitelji mogu odgajati djecu u skladu s vlastitim uvjerenjem te da mladi, udomljeni u svojoj zemlji, ne moraju birati između vjere, poštenja i uspjeha.

Sloboda je usko povezana s odgovornošću. Nema kršćanske slobode bez odgovornosti za opće dobro, za slabije, za buduće naraštaje. Božić nas zato poziva da se odreknemo mentaliteta pasivnih promatrača čije su krilatice: »Ništa se ne može promijeniti«, »Svi su isti«, »Neka drugi učine svoje«. Slobodni smo u Kristu i upravo zato možemo, svatko na svojem mjestu, malim koracima mijenjati svijet: pravednim radom, kršćanskim odgojem djece, poštenim obavljanjem javne službe, hrabrim svjedočenjem istine u društvu koje se ponekad boji istine.

5. Poziv na pomirenje

Mir na zemlji ne započinje u konferencijskim dvoranama, nego u srcima pojedinca. Taj se pak mir ondje ne zaustavlja, nego zahvaća društvo, odnose među osobama, skupinama i narodima i tako postaje odraz Božjega mira. Hrvatski narod u sebi nosi duboko iskustvo stradanja, ratova, nepravda, ali i veliko bogatstvo vjere, kulture, solidarnosti. Božić je poziv da dopustimo da Krist svojim rođenjem obnovi sve ono što je u nama i među nama oštećeno grijehom i što nam je oduzelo mir.

U našim domovima to konkretno znači pružiti ruku pomirenja onima s kojima možda godinama ne razgovaramo. U Crkvi znači prestati hraniti podjele na progresivne i konzervativne koje su daleko od koncilske slike Crkve, a u društvu: prestati rabiti prošlost kao stalno oružje u međusobnim borbama te je, uz poštovanje prema svim žrtvama, prepustiti Božjoj pravdi i ljudskomu poštenju. Pomirenje ne briše rane, ali im daje novo značenje. One postaju mjesta kroz koja se slava Božja očituje kao snaga oprosta. Blaženi Alojzije Stepinac, koji je u najtežim vremenima ostao postojan u ljubavi i istini, uči nas da je snaga Crkve uvijek u srcima koja se ne daju zarobiti mržnjom.

Poseban poziv za izgradnju mira ide svima koji obnašaju odgovorne službe: budite graditelji mostova, a ne zidova. Odrecite se jeftine retorike podjela. Otvorite prostor poštenu dijalogu, prihvaćanju stručnosti, slušanju različitih glasova. Nije slabost, nego hrabrost tražiti pomirenje. Slabost je graditi svoju popularnost na starim ranama naroda. Božićna nas noć podsjeća da Bog bira poniznost, a ne silu; blizinu, a ne dominaciju; služenje, a ne samopromociju.

Na kraju mir koji Crkva širom svijeta zaziva ovoga Božića nije tek plod ljudskih napora. On je, prije svega, dar. Bog ga daje u sakramentima, u Riječi, u molitvi. Tko se otvara tomu daru, postupno postaje oruđe mira u svojoj sredini. Zato i Crkva u Hrvatskoj upućuje osobit poziv vjernicima da ulože više truda kako im ovaj Božić ne bi prošao samo u izvanjskom slavlju, nego u iskrenoj ispovijedi, u ustrajnoj molitvi i čitanju Svetoga pisma, u obnovljenoj praksi nedjeljne euharistije, u djelima milosrđa prema potrebitima.

Neka nam svaki susret s novorođenim Djetetom u jaslicama pomogne shvatiti da Bog računa s nama. Ne s nekim drugim, dalekim i nepoznatim, nego s nama, ovdje i sada. Svaki čin praštanja, svaka riječ ohrabrenja, svaka žrtva učinjena iz ljubavi rađa plodom koji nadilazi naše snage. Po takvim činima, tiho i skrovito, ali nezaustavljivo raste kraljevstvo Božje među nama.

Dijete koje leži u betlehemskim jaslama isti je onaj Krist koji na križu daruje svoj život, a u uskrsnuću pobjeđuje grijeh i smrt. On jedini može podariti mir koji svijet ne može dati.

Svim vjernicima, svim ljudima dobre volje u našoj domovini i u svijetu želim da ovoga Božića iskuse mir koji anđeli naviještaju: mir u srcu, mir u obitelji, mir u društvu, mir među narodima. Neka nas Bog obdari milošću da živimo u istini, budemo pravedni i ljubimo djelom i istinom te da, istinski slobodni u Kristu, gradimo društvo dostojno čovjeka i Bogu ugodno.

Neka Marija, Majka Božja i Kraljica mira, zajedno sa svetim Josipom, blaženim Alojzijem Stepincem i svima svetima, isprosi da hrvatski narod bude narod pomirenja i nade, narod otvoren Božjemu miru i spreman taj mir dijeliti s drugima.

Molimo Gospodina da nam podari milost živjeti u istini, hoditi u pravdi, činiti sve iz ljubavi i ostati vjerni slobodi djece Božje, kako bi cijela naša domovina bila prostor pomirenja i nove nade.

Neka vam svima Božić bude sretan i blagoslovljen, ispunjen tihim mirom Betlehema i radošću koja izvire iz Spasiteljeva rođenja. A nova 2026. godina neka vas obaspe obiljem Božje milosti, svjetlosti i ljubavi te neka obasja svaki dom i ispuni svako srce Kristovim mirom.

✠ Dražen Kutleša,
zagrebački nadbiskup

Cijeli podcast pogledajte u nastavku.

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

Svećenik: vlč. Petar Mlakar

Međunarodna organizacija Christian Solidarity Worldwide (CSW) također je izrazila zabrinutost zbog ove odluke, koja je nastavak niza mjera koje provodi lijevi režim Daniela Ortege i Rosario Murille u posljednjih nekoliko godina.

Iseljeni svećenik Edwin Román ocijenio je zabranu posjedovanja Biblije političkom odlukom s ozbiljnim duhovnim i društvenim posljedicama. „Biblija sadrži poruke koje postavljaju pitanja vlasti, osuđuju nepravdu i zauzimaju se za potlačeni narod. Zabrana čitanja religijskih tekstova i drugih knjiga onemogućava ljudima da vide perspektivu drugačiju od one koju diktatura želi nametnuti“, izjavio je Román za 100%Noticias.

Ovaj dan, 16. prosinca, jedan je od tri službena termina u godini kada se tradicionalno očekuje ovaj znak. Osim prosinca, krv se redovito otapa i 19. rujna, na blagdan mučeništva svetog Januarija, te u svibnju, u subotu prije prve nedjelje, u spomen na prijenos njegovih relikvija u Napulj.

Sveti Januarije (San Gennaro), biskup i mučenik iz 4. stoljeća, podnio je mučeništvo tijekom progona kršćana u doba cara Dioklecijana. Prema predaji, njegova je krv prikupljena nakon mučeničke smrti i sačuvana u dvjema ampulama koje se i danas čuvaju u Kraljevskoj kapeli Blaga svetog Januarija. U pobožnoj svijesti napuljskog naroda, čudo otapanja krvi ima posebno značenje. Povijest pamti događaj iz 1631. godine, kada je, prema predaji, zagovor svetog Januarija zaustavio tok lave Vezuva prije nego što je uništila grad. Od tada se prosinačko otapanje krvi doživljava kao znak Božje zaštite i milosti.
Istodobno, u pojedinim razdobljima povijesti, izostanak otapanja krvi povezivan je s teškim kušnjama, ratovima i prirodnim katastrofama, što je dodatno učvrstilo svijest o ovom fenomenu kao pozivu na budnost i obraćenje.

Nadbiskup Napulja u svojoj je poruci vjernike pozvao da ovo čudo ne promatraju površno ili senzacionalistički, nego u svjetlu vjere. Podsjetio je da krv svetog mučenika uvijek upućuje na Krv Kristovu, prolijevanu za spasenje svijeta, te da istinska vjera ne počiva na znakovima, nego na životu po Evanđelju. Crkva nas, naglašeno je, poziva da ovakve događaje čitamo kao poziv na ljubav, milosrđe i solidarnost, osobito prema siromašnima, ranjenima i odbačenima.

Čudo otapanja krvi svetog Januarija kroz stoljeća ostaje snažan podsjetnik da Bog nije dalek od svoga naroda. To nije znak dan radi znatiželje, nego poziv na obraćenje srca. Krv mučenika govori o vjernosti do kraja, o vjeri koja ne uzmiče pred prijetnjama, i o nadi koja nadilazi smrt. U vremenima nemira, duhovne zbunjenosti i straha, ovaj znak poziva vjernike da se vrate molitvi, sakramentima i evanđeoskoj jednostavnosti, te da u vlastitom životu postanu svjedoci nade.
Krv svetog Januarija, koja se ponovno otapa pred očima vjernika, tiho poručuje:
Bog i danas govori – onima koji imaju srce koje sluša.

U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.

Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo. A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika.

Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti.

Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.« Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.«

Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.« Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu.

Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem. Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

To što antisemitske ideje dobivaju na zamahu među katolicima nije samo moralno zabrinjavajuće, nego i jasno svjedoči o neznanju utemeljenja naše vlastite tradicije. Ovaj semestar, dok sam držao svoj godišnji kolegij o Crkvi i svjetskim religijama još jednoj izvrsnoj skupini predanih mladih ljudi, moram priznati da me iznenadila potreba odgovaranja na dvojbe o važnoj vezi — ukorijenjenoj u povijesti i živoj u sadašnjosti — koju mi kao katolici dijelimo sa židovskim narodom.

Taj sam kolegij predavao otprilike tisući studenata tijekom više od petnaest godina. No, iako se predavač uvijek mora prilagođavati novim izazovima dok prenosimo trajne istine Vjere, ovaj semestar donio je nešto doista novo: čvrsti nauk Crkve sada se često smatra jednako ili manje vjerodostojnim od zapaljivih tvrdnji koje šire internetske osobe poput Nicka Fuentesa, koji tvrde da je Bog odbacio Židove i da su naši društveni poremećaji nekako njihovo djelo.

Ne namjeravam se ovdje izravno baviti takvim osobama, jer su drugi, uključujući Georgea Weigela i Marcusa Petera, već iznijeli točke koje bih i sam želio ponuditi o nedavnom povratku narcizmom potaknute ogorčenosti prisutne u određenim katoličkim krugovima. Ipak, u ovom trenutku kada radikalne marginalne skupine nude zavodljiva rješenja društvenih problema — obećanja koja iz nekog razloga uključuju traženje žrtvenog jarca u Židovima — potrebno je ponovno istaknuti jasno učenje Crkve o narodu koji je prvi čuo Božju riječ.

Ratzinger na Drugom vatikanskom koncilu: oblikovanje obnovljene vizije Izraela u Crkvi

Kao što će se mnogi čitatelji sjetiti, papa Lav nedavno je obilježio šezdesetu godišnjicu Nostra aetate Drugog vatikanskog koncila važnom srijedom općom audijencijom posvećenom prisjećanju trajne i duboke povezanosti Crkve s Izabranim narodom. Ohrabrujuće je da se naš Sveti Otac pozabavio ovom temom. Međutim, također je ključno da mi kao roditelji, kler i odgojitelji jasno pokažemo da ovo gledište nije osobita perspektiva nekog američkog pape, nego jednostavno ponavljanje onoga što je Nostra aetate autoritativno naučavala prije šezdeset godina i što je svaki papa od tada dosljedno ponovno potvrđivao.

Osim jedne izolirane papinske audijencije, prirodno se nameće pitanje kamo bi se katolici trebali okrenuti za pouzdanu jasnoću o ovoj temi.

Kako često govorim ljudima, odgovori na ovakva pitanja obično nisu teško pronađeni, jer najčešće stoje naočigled — u Katekizmu. Bogu hvala, tako je i u ovom slučaju (vidi, primjerice, KKC §§121, 674, 839–40, 1096). No, kao što je često slučaj, nijedan suvremeni glas ne pruža veću jasnoću o ovoj temi od Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.), veličanstvene figure koja je nadzirala izradu Katekizma.

Da bismo razumjeli Ratzingerovo djelo o ovoj temi, moramo započeti shvaćanjem da pitanje stava Crkve prema Izraelu za njega nije bilo puka akademska zanimacija. Oblikovan moralnim svjedočanstvom svog oca koji je bio protivnik nacizma te trajnim sjećanjem na Šou, težina židovsko-kršćanskih odnosa duboko se utisnula u bavarskog mladića od najranijih dana. I kao potvrda koliko mu je ovo pitanje ostalo središnje tijekom čitavog života, odnos Crkve prema židovskom narodu bio je jedna od malobrojnih velikih teoloških tema koje su zaokupljale Benedikta sve do njegovih posljednjih dana.

Ratzingerov interes za židovski narod kovao se u žarištu Drugog vatikanskog koncila, gdje je kao mladi svećenik pomagao oblikovati koncilsko učenje o odnosu Crkve prema drugim religijama, osobito judaizmu. Služeći kao teološki stručnjak na Koncilu, vlč. Ratzinger odigrao je ključnu ulogu u oblikovanju zbivanja, pripremajući važne govore za utjecajnog kardinala Josefa Fringsa. Ove intervencije pomogle su osigurati da Nostra aetate izričito odbaci kolektivnu židovsku krivnju za Kristovo raspeće te ojačale njezinu osudu antisemitizma.

U ovom razumljivom i pristupačnom dokumentu, Crkva uči da Bog “najmilije drži Židove poradi njihovih otaca” i govori o tome da Izrael zadržava “prvo mjesto” među onima koji još nisu prihvatili Evanđelje. Ističući duhovno bogatstvo zajedničko kršćanima i Židovima, oci posljednjeg crkvenog ekumenskog sabora naglasili su da kršćanstvo crpi iz judaizma čitav Stari zavjet i s njime temelje naše vjere. Ovo nasljeđe — iznimno važno u vrijeme kada se nijekanjem osporava ta temeljna istina — uključuje i naše samo ispovijedanje jednoga, jedinoga, istinitog i živoga Boga.

Riječju i djelom: življena solidarnost sa židovskim narodom

Ključno je da je Benedikt svoju predanost Izraelu pokazivao ne samo riječima nego i djelima. Primjerice, tijekom povijesnog posjeta Tempio Maggioreu (Velikoj sinagogi u Rimu), papa je naglasio „solidarnost koja povezuje Crkvu sa židovskim narodom” i našu „duhovnu bratstvu”, ističući da se „iz našeg zajedničkog nasljeđa može naučiti mnogo lekcija”. Nadalje, Benedikt je snažno obnovio neopozivu predanost Crkve odbacivanju „pošasti antisemitizma”.

Slično tome, u dirljivom govoru u Reichstagu u Berlinu, papa je naglasio „veliku bliskost prema židovskom narodu” i „posebnu vezu” koju s njima dijelimo kao s „ljubljenom braćom”. Time je Benedikt samo učvršćivao dugotrajnu predanost koja je u središtu suvremenog papinskog naučavanja, a koju je Pio XI već nedvosmisleno naglasio 1938. usred uspona nacizma: „Antisemitizam je neprihvatljiv. Duševno, svi smo mi Semiti.”

Sa stajališta Novoga zavjeta kako ga razumiju sv. Pavao i, zapravo, sam Isus, kršćanstvo nije zasebna religija postavljena nasuprot židovstvu. Ono je judaizam Novoga saveza — vjera patrijarha i proroka ispunjena u Kristu.

Štoviše, za vrijeme svoga pontifikata Benedikt je molio u sinagogi tri puta. Tijekom posjeta povijesnoj Sinagogi u Kölnu 2005., papa je razmišljao o četrdesetoj obljetnici Nostra aetate i šezdesetoj obljetnici kraja nacističke tiranije, osuđujući antisemitizam i potvrđujući da „svi ljudi imaju isto dostojanstvo, bez obzira na naciju, kulturu ili religiju”.

Osim susreta i zajedničke molitve sa židovskom braćom, Benedikt je također poduzeo konkretne korake kako bi izliječio židovsko-kršćanske odnose unutar same Crkve.

Primjerice, poduzeo je konkretne korake da reformira drevnu Velikopetkovu molitvu pro perfidis Judaeis („za nevjerne Židove”). Iako je Ivan XXIII. već uklonio pridjev „nevjerni” iz tog teksta 1962., Benedikt je smatrao da je njegova oštrina i dalje neprihvatljiva, jer je do 2008. stariji oblik rimskoga obreda još uvijek govorio da Božje milosrđe obuhvaća „čak i Židove”, moleći Gospodina da izliječi „sljepoću toga naroda” kako bi „bili oslobođeni svoje tame”.

Učinio je stariju liturgiju dostupnijom svojim motu proprijem Summorum Pontificum, a zatim je Benedikt, koristeći svoju papinsku ovlast, osobno preoblikovao tu molitvu za židovski narod tako da sada moli Boga da „prosvijetli njihova srca, da priznaju da je Isus Krist Spasitelj svih ljudi… da, kako ulazi punina naroda u Tvoju Crkvu, tako bude spašen sav Izrael”.

Ovom je promjenom Benedikt želio „stvoriti oblik molitve koji odgovara duhovnom stilu stare liturgije, ali je u skladu s našim suvremenim znanjem o židovstvu i kršćanstvu”. Pa ipak, ironično (osobito s obzirom na današnje stanje), njegov je pothvat nailazio na široke kritike i bio proglašavan antisemitskim.

O nužnosti ponovnog otkrivanja židovskih korijena kršćanstva

Ovi životni činovi upućuju na dublje teološko uvjerenje koje je od početka prožimalo Benediktovo mišljenje: da kršćanstvo ne može razumjeti samo sebe odvojeno od svojih židovskih korijena.

Tijekom svoje dugogodišnje službe Benedikt je uvijek iznova naglašavao da samo duhovno nasljeđe kršćanstva uvelike proizlazi iz naše zajedničke vjere sa židovskim narodom i iz božanske istine najprije objavljene u Zakonu, prorocima i mudrosnoj literaturi Izraela. U tom je kontekstu Benedikt često isticao veliko istraživanje Papinske biblijske komisije Židovski narod i njihove svete spise u kršćanskoj Bibliji, djelo objavljeno dok je bio na čelu Komisije i popraćeno predgovorom koji je napisao upravo kardinal Ratzinger.

Posebno važan dio toga predgovora bavi se tezom liberalnog teologa Adolfa Harnacka iz 1920., koji je pokušao oživjeti projekt heretika Marciona iz ranog drugog stoljeća: odbačaj Staroga zavjeta i njegova navodno zasebnog i inferiornog božanstva. Kao odgovor, Ratzinger je naglasio nezamjenjivost Staroga zavjeta za kršćane, potvrđujući da kršćani i Židovi štuju istoga Boga i da bi „bez Staroga zavjeta Novi zavjet bio nerazumljiva knjiga, biljka kojoj su istrgnuti korijeni i osuđena je da se osuši i uvene”.

U tom smislu, dugogodišnji papinski biograf i sugovornik Peter Seewald naglašava da je Benedikt želio istaknuti židovstvo kao „plemenitu maslinu na koju su pogani bili ucijepljeni kako bi postali kršćani”. Time je Benedikt bio zadužen za Pavlov prikaz Crkve iz poganstva kao divlje masline ucijepljene na pradjedovsku maslinu — narod Saveza (Rim 11,17–24).

Nadovezujući se na ovo, rekao je da Židovi i kršćani „crpe hranu iz istih duhovnih korijena” te da se, iako je naš odnos povremeno bio obilježen napetošću, „susrećemo kao braća i sestre… sada čvrsto predani izgradnji mostova trajnog prijateljstva”, sposobni zajedno „učiniti mnogo za mir, pravednost i humaniji svijet”.

quovadisecclesia.com/catholicworldreport.com

U starogrčkim i latinskim rukopisima dominiralo je scriptio continua – kontinuirano pisanje: oko je klizilo duž neprozirnih blokova slova, raspoređenih u jednolične, pravokutne odlomke. Čitanje je bilo rezervirano za odabrane, a velika većina europskog stanovništva bila je nepismena.

Neko su vrijeme grčki i latinski uključivali „interpunkt” (točku smještenu vertikalno između riječi), ali je izašao iz upotrebe. Zbog nepostojanja razmaka, tekst je otkrivao svoje značenje samo kada se čitao naglas, jer je na taj način čitatelj usmeno pravio pauze na mjestima gdje bi u današnjem pisanju bio razmak.

Počeci modernog pisma

Tek su u 7. stoljeću redovnici u Irskoj, boreći se s dešifriranjem latinskih tekstova, pokušali reformirati način pisanja. Počeli su odvajati riječi jedne od drugih koristeći prostor (razmak) kakav danas poznajemo. U to su se vrijeme također počeli oblikovati i interpunkcijski znakovi, poput zareza, koji tada nije bio ništa više od kose crte.

Međutim, razdvajanje riječi je tada bilo tek u povojima, a razmaci između riječi ostali su nasumični sve do 12. stoljeća. Tada su se riječi napokon počele jasno razmicati jedna od druge, uklanjajući dvosmislenosti tumačenja, kao u poznatom primjeru čitanja riječi u nizu „Godisnowhere”, koje su se mogle pročitati kao „God is nowhere” (Boga nema nigdje) ili kao „God is now here” (Bog je sada ovdje).

Tiho čitanje

S razmakom između riječi pojavila se nova praksa: tiho čitanje. Do tada su se tekstovi trebali čitati naglas. Naznaka ovoga se može naći u Ispovijestima svetoga Augustina, gdje se navodi kako je sv. Augustin bio zapanjen otkrivši Ambrozija Milanskog kako čita tekst ne mičući usnama: „Kad je čitao, oči su mu pretraživale stranicu i srce ispitivalo značenje, ali glas mu je ostao tih, a jezik nepomičan […] Često, kad smo ga dolazili posjetiti, nalazili smo ga kako čita u tišini, jer nikada nije čitao naglas.”

Od tada se mijenja odnos s tekstom: čitatelji su sada mogli čitati sami, najprije radi pouke, zatim iz zadovoljstva i nastala je književnost kakvu danas poznajemo.

Aleteia

U tom sam trenutku odlučio, da, to je Isus. Od tada više nikada nisam propustio nedjeljnu misu i osjetio sam veliku radost. Tada se u mom srcu rodila želja da odem u Međugorje, a to se dogodilo upravo trideseti dan u kojem sam izmislio molitvu da se posvetim Gospi. Posvetio sam se u crkvi u trenutku ukazanja. To se dogodilo dok je ovdje još bio rat, 1993. godine. Bilo je to za vrijeme Festivala mladih.

U međuvremenu sam postao liječnik, a nakon određenog vremena otišao sam na određeno vrijeme u Međugorje, u neku zajednicu. Sjećam se dobro 24. studenog 2004. godine, bio je petak, padala je kiša. Vrijeme je bilo jako loše. Pitao sam se da li da pođem izmisliti križni put na Križevcu, jer kada pada kiša jako je klizavo i nije lako popeti se gore. Konačno sam u sebi prelomio i rekao idem gore, idem na Križevac. U to vrijeme nisam razmišljao o svom pozivu. Razmišljao sam o braku i stvaranju obitelji. Fra Slavko je bio nekoliko postaja ispred mene sa stotinjak ljudi iz župe i molio križni put. Kada sam se našao na 13. postaji, ljudi su počeli trčati. Mislio sam da su poludjeli, jer je opasno klizavo. Tada sam vidio fra Slavka kako leži na stijeni, na kamenu. Prišao sam bliže i vidio da se drži rukama u predjelu srca i da umire. Pokušali smo ga reanimirati, ali bezuspješno. Tada sam povikao narodu: "Molite, molite, fra Slavko umire". To se dogodilo između 13. i 14. postaje. U tom trenutku kiša je prestala padati

Poslije smo uzeli fra Slavkovo tijelo da ga snesemo u podnožje Križevca. Bilo je jako teško jer je bilo klizavo. Tom sam prilikom molio: "Oče Slavko, sad si na nebu. Daj mi svoga duha, učini me dijelom svoga duha. Dok smo ga nosili, pošto je već bio mrtav, ruke su mu se njihale lijevo, desno. Jednom rukom me je dotakao više puta po ramenu. To je za mene bio znak, kao da mi fra Slavko govori: "Ja sam prošao svoj križni put, sada počinje tvoj. Nakon silaska otišao sam u crkvu jer mi je trebao mir. Više od sad vremena sam plakao ne znajući zašto. Tada sam donio odluku, bit ću svećenik! Ušao sam u samostan u Austriji, postao sam svećenik, a nema ništa ljepše na svijetu nego biti Kristov svećenik. Želim zahvaliti Gospi, želim zahvaliti fra Slavku, ali prije svega Ocu nebeskom na tom daru", posvjedočio je ovaj svećenik.

Njegovo svjedočanstvo samo je jedno od tisuće onih mladića i djevojaka koji su dobili duhovni poziv upravo u Međugorju, samo jedno od plodova koje je ovo mjesto dalo.

"Vjerujem, većina vas tko svoje kuće ima adventski vijenac i palimo svijeću. Ali problem je što je srce i dalje ugašeno. Odlazimo na Euharistiju, eto čisto tako, kad dođem na ispovijed da mogu kazati, eto bio sam na Euharistiji, ali se s Euharistije vratim prazan. Malo se pomolimo, eto čisto da kažem danas sam se pomolio, dajemo neku mrvicu Bogu našemu".

Ali evo, neki neće ni zapaliti svijeće, ni pomolit se, jer njima je Došašće ono što vide u gradu. Okićen grad, kobasice se peku, vino se kuha i to je njima Došašće. I što onda? Dođe Božić, a oni prazni u potpunosti. Prazni kao onaj lonac od sarme nakon dva dana poslije Božića. Ništa nema, nema ni zadovoljstva. Ali, braćo i sestre, zato Ivan viče, zato govori i zato treba vikati. Jer smo se počeli na krivi način pripremati za Božić. Vidimo, sve je već okićeno, sve je upaljeno. Evo, je ovdje Međugorju, sve je već bliješti kao da je već Božić došao, a ima još do Božića, tko li živ, tko li mrtav, ali ne razmišljamo o tome. Spremamo se na krivi način, bez srca, bez molitve, bez posta. Vidite kako nas đavao može olako prevariti. Kaže, daj ti njima, okiti grad, napeci kobasica, donesi im vina, neka se ponapiju, a onda će srce ostati prazno, Božić će biti jedna praznina za nas.

Zato, braćo i sestre, važno je da otvorimo svoje srce kroz ovo Došašće, da se pripremamo na pravi način, duhovan način, da pripravimo put Gospodinu do svoga srca, da otklonimo sve prepreke koje nam stoje da se Krist rodi u mome srcu. I reći ću iskreno, ako se ovoga Božića Isus ne rodi u mome srcu, slobodno možemo otvoriti prozor i kroz prozor sve izbaciti, i jelku, i kolače, i sarmu, i pečenje, jer od toga slavlja nema ništa. Ako se Isus nije rodio u mom srcu, od toga slavlja nema ništa. To će biti samo dan radosti za moj želudac, jer će se on jedini taj dan zadovoljiti. Isus želi rođenje u mome srcu, a što mu mi nudimo stol pun hrane, a srce prazno. Isus želi obraćenje, a mi mu nudimo raspored nekih zabava kroz ovo Došašće. Isus želi našu dušu, a mi mu nudimo neku usputnu molitvu, eto, gospodine, sjeti me se.

Ja ovo ozbiljno kažem. Sve možemo baciti, ako nam se Krist ne rodi u srcu. Ako na dan Božića u svome srcu osjetim radost što je se Krist rodio, moj Božić ima smisla. Ako u svome srcu na Božić osjetim radost zbog kolača, sarme, pečenja, ne znam što već sve spremamo, za mene je taj Božić propao. Kao što rekoh, slobodno možemo sve baciti, uzeti motiku i možemo slobodno ići na Božiću u polje raditi, jer za nas je taj Božić propao".

E to vam je tako. Bilo nekome drago ili nedrago, ali to je tako. Ja istinu moram reći, samo se nadam da mi zbog istine nitko neće skinuti glavu kao Ivanu krstitelju", rekao je između ostalog fra Marin Mikulić u svojoj propovijedi".

Radostan je što će na Badnjak, po prvi put otkako je 2023. postao nadbiskup, slaviti misu u prvostolnici. Naglasio je kako je katedrala ne samo glavna crkva nadbiskupije nego i metropolije. "Još je veći značaj katedrale na kulturnom polju, svi dobro znamo što katedrala znači za cijeli hrvatski narod i za grad Zagreb", rekao je

Pogled na stanje u društvu

Na pitanje kako on kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zagrebački nadbiskup vidi situaciju u Hrvatskoj, rekao je da uvijek prvo gleda ono što je pozitivno. "Ne bih rekao da je tako sve crno kako se u medijima prikazuje. Nekada imate osjećaj da se namjerno više stavlja naglasak na negativno, rekao je i dodao kako se posvuda gdje ide, u Caritasu, na susretima u župama, osjeti zajedništvo", istaknuo je.

Smatra da situacija nije idealna, ali da i za to postoje neki razlozi. "Normalno je da u društvu nije dobro da svi isto misle i da isto razmišljaju. Svatko ima pravo izražavati svoje mišljenje, a nekada se mi s tim mišljenjem ne moramo slagati. Ali uvijek je vrlo važno naglašavati ono što nas povezuje, ne ono što nas razdvaja, i vrlo je važno, pogotovo u vrijeme adventa i Božića, na to stavljati naglasak", rekao je.

Poručio je da treba težiti zajedništvu jer "ako idemo za dijalogom, onda će se društvo sve više i više izgrađivati. Ako želimo težiti za više podjela, onda će biti i više podjela. Tu je crkva vrlo važna, jer ona sjedinjuje različite slojeve, bogate, siromašne, školovane, neškolovane i sve one druge različite slojeve društva koje dolaze u crkvu. Možda se u zadnje vrijeme osjeti da se crkva želi isključiti iz svih procesa i tokova u društvu ali crkva je vrlo važan faktor za izgradnju jedinstva nekog društva u kojem djeluje", poručio je.

Molitelji na Trgu bana Jelačića i demokratska prava

Komentirao je peticiju da se molitelji koji se sastaju svake prve subote u mjesecu, izmjeste s glavnog zagrebačkog trga. Kazao je da su u demokracijama trgovi uvijek bili mjesta susreta i različitih razmišljanja. "Meni je normalno da svaki građanin Republike Hrvatske, jer živi u demokratskoj državi, ima pravo okupljati se po pravilima i zakonima Republike Hrvatske. Ako se nešto ne čini kako treba, onda institucije trebaju djelovati", pojasnio je.

I što se tiče crkvenog prava, rekao je da nema prepreka za okupljanje molitelja jer ne vidi da su oni protiv feminizma i prava žena. "Moram priznati da tu treba biti vrlo pažljiv i treba uvijek gledati demokratska dostignuća našega društva. Ako počnemo sa zabranama, onda nastaju veći problemi", zaključio je.

Rekao je da incident u kojemu je jedan muškarac gazio po ružama koje su bile položene za žrtve femicida nije istraživao. "Nisam bio prisutan i nisam toliko istraživao, govorim ovdje o nakani okupljanja na javnim trgovima. Vrlo je važno naglašavati slobodu i demokratsko pravo. Ako gledamo što nekome smeta, onda ćemo samo dolaziti do zabrana. Ja sumnjam da bilo tko moli protiv nekoga drugog, jer to nije u duhu kršćanstva. Trebamo moliti za nešto pozitivno, ne za nešto negativno", naglasio je.

U tom je smislu komentirao i peticiju protiv održavanja antifašističkih skupova i povorke ponosa, kazavši da akcija rađa reakciju te da je zato vrlo važno poštivati demokratsko načelo.

Zajedništvo, ne razdvajanje

U katoličkoj ikonografiji na Thompsonovom koncertu na Hipodromu ne vidi bogohuljenje ni izrugivanje s katoličkom vjerom ili s kršćanstvom. Naglasio je važnost toga okupljanja na kojemu je bilo oko pola milijuna ljudi. "Važno je naglasiti faktor zajedništva, ne razdvajanja. Ako budemo samo gledali faktor razdvajanja, onda možemo naći dosta toga što će nas razdvojiti. I ako u drugome vidimo neprijatelja, onda ćemo bježati od njega i činiti sve da ga ocrnimo. Zato je vrlo važno da budemo svjesni i gledamo što svatko ponaosob može doprinijeti izgradnji hrvatskog društva, da ne bude moj javni nastup takav da druge potaknem da nešto čine loše. Mislim da je važno da političari imaju pozitivan govor, ne napadaju jedni druge, nego budu primjer i uzor drugim ljudima kako izgrađivati jedinstvo i zajedništvo u društvu", rekao je Nadbiskup.

Medijske dezinformacije o napadu na časnu sestru

Kazao je da mu je žao što je došlo do medijskih dezinformacija o napadu na časnu sestru u Zagrebu, za koju se poslije ispostavilo da se sama ozlijedila. Misli da do toga nije trebalo doći i da svi trebamo doprinositi tomu da ne dolazi do nejedinstva u narodu i među vjernicima.

Istaknuo je da je u pitanju bila optužba za kazneno djelo, za što su mjerodavni policija i sudovi. "Tek kada je policija dala svoje priopćenje, mi smo znali konkretno što je. Da smo išli s nekim poluinformacijama, onda bismo još više doprinijeli dezinformiranju javnosti. Zato smo smatrali da je razborito pričekati, a s druge strane i mi kao građani RH moramo vjerovati institucijama koje smo i birali. Mislim da je vrlo važno nekada ne istrčavati. Ako nemate provjerenu i sigurnu informaciju, bolje je pričekati. Ovdje se također sukobljava pravo na informaciju i osobno pravo. Da su mnogi šutjeli, ne bi bilo toliko dezinformacija i svega onoga što se dogodilo", rekao je.

Problem pedofilije u Crkvi

Mons. Kutleša na pitanje o problemu pedofilije u Crkvi te zlostavljanju ranjivih osoba, odgovorio je da je Hrvatska biskupska konferencija donijela mnoge propise kao odgovor na ono što je traženo iz Vatikana i što su papa Franjo i papa Benedikt željeli da se postavi. "Prva stvar je da uvijek djeca moraju biti sigurna i zaštićena. Tu nema tolerancije i zato smo i mi tražili od signature da cijela Hrvatska bude jedan kazneni sud koji će voditi takve postupke ako se dogode. Tu trebamo biti vrlo pažljivi i imati mjere prevencije. Imamo različite kursove i tečajeve gdje se svećenici i oni koji rade u crkvenim institucijama koje organizira Katoličko sveučilište poučavaju kako prepoznati u društvu da se takve stvari događaju, pogotovo u okrilju Katoličke crkve. Na tome trebamo raditi i biti osjetljivi i uvijek zaštititi djecu koliko je više moguće te spriječiti bilo kakvu mogućnost da se nešto dogodi", istaknuo je

Svećenik koji je zlostavljao djecu može se vratiti u neku službu gdje nema kontakta s maloljetnicima jer biskup ne može nekoga osuditi da ide u zatvor. "Najviše što biskup može učiniti je nekoga suspendirati da ne može djelovati. Vidim da većina biskupa se tako ponaša. Mogu se dogoditi propusti, ali ne bi trebali dolaziti u kontakt s maloljetnim osobama", pojasnio je Nadbiskup.

Papa Lav XIV. zainteresiran za dolazak u Hrvatsku

Jedan od većih događaja za katoličku crkvu u Hrvatskoj bilo je nacionalno hodočašće u Rim i obraćanje pape Lava XIV. prije same mise na trgu Svetog Petra, mise koju je predvodio nadbiskup Kutleša. Više puta spominjala se mogućnost dolaska pape Lava XIV. u Hrvatsku, upućen mu je službeni poziv. Mons. Kutleša je rekao da se u organizaciji takvog posjeta trebaju uskladiti civilna vlast i crkvena vlast.

"Predsjednik države, predsjednik Vlade i Biskupska konferencija uputili su poziv papi Lavu. Sveti Otac je zainteresiran, ali zbog ratova u svijetu Hrvatska možda trenutačno nije prioritet. Vjerujem da će se posjet u doglednoj budućnosti dogoditi, ali ne mogu reći kada", zaključno je rekao Nadbiskup.

Cijeli intervju sa zagrebačkim nadbiskupom mons. Draženom Kutlešom pogledajte u petak 19. prosinca u 10 sati na Prvom programu HTV-a u emisiji "Riječ i život".

HRT

(Seul, Južna Koreja)

Milostivi Bože, Gospodine svih mladih,

zahvaljujemo ti što si nas pozvao

u svoju beskrajnu ljubav i milosrđe.

Nebeski naš Oče, povjeravamo se tebi.

Podaj da mladi na svakome mjestu na svijetu

pronađu utjehu i mir u zagrljaju tvoje Crkve

te iskuse duboku radost zajedništva i jedinstva.

Gospodine Isuse Kriste,

ti si pobijedio svijet, sada i zauvijek.

Udijeli da svi ljudi otkriju nadu

u tvome pozivu na hrabrost

prepoznajući da je križ ljubavi i oproštenja

istinska pobjeda nad svijetom.

O Duše Sveti, ti Plamene ljubavi,

svojom si čudesnom rukom

posijao sjeme vjere u Koreji.

Zapali plamen vjere korejskih mučenika u našim srcima da

budemo učenici koji žive evanđelje mira, ljubavi i istine.

Gospodine, molimo te

da ovim hodočašćem Svjetskoga dana mladih

slušamo jedni druge, razlučujemo tvoju volju

i postanemo sinodalna Crkva

hodeći zajedno s cijelim Božjim narodom.

Amen.

Blažena Djevice Marijo, Majko milosrđa i mira, moli za nas.

Sveti zaštitnici Svjetskoga dana mladih, molite za sve mlade.

Ova duhovna obnova zamišljena je kao vrijeme mira, iscjeljenja, zajedništva i povratka izvorištu vjere, osnažena molitvom, svjedočanstvima i duhovnom glazbom, u posebnoj povezanosti s onima koji su najviše dali za Domovinu.

DUHOVNI PROGRAM

Duhovnu obnovu predvode i prate istaknuti duhovnici: fra Ivo Pavić, don Vitomir Zečević, fra Petar Ljubičić, fra Mario Knezović, vlč. Marin Hendrih, pater Mijo Nikić, don Josip Mužić, i drugi.

Program uključuje: svjedočanstva, molitvene susrete, sakramente, duhovne nagovore, uz pratnju duhovne glazbe.

ORGANIZACIJA PUTOVANJA

Radi kvalitetne i pravovremene organizacije: Svaka županija imat će svog koordinatora zaduženog za: organizaciju prijevoza, vrijeme polaska, broj sudionika.

Voditeljica koordinacije:

Zorica Gregurić, 📞 099 710 2284

[email protected]

Putem voditeljice koordinacije moguće je dobiti sve dodatne informacije te usmjerenje prema županijskim koordinatorima.

Pozivamo Vas da se odazovete ovom zajedničkom putu vjere, nade i utjehe, u zajedništvu s Isusom Kristom – našom snagom i spasenjem.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.

Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«

Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.

Svećenik: fra Ivan Marija Tomić.

Svaka slika iz ove kolekcije ručno je digitalno nacrtana – od prve linije do posljednjeg detalja. Koristili smo digitalni tablet i olovku, baš kao što bi umjetnik nekad koristio kist i platno, ali s preciznošću i mogućnostima koje današnja tehnologija pruža. Rezultat? Djela koja imaju dušu, greške, emociju i trag ljudske ruke – sve ono što AI još dugo neće moći replicirati.

Ovo nije borba protiv tehnologije. Ovo je podsjetnik. 

Podsjetnik da prava umjetnost nastaje kada se čovjek potpuno preda procesu. Kada svaki potez ima težinu. Kada se vidi da je netko stvarno bio tu – mislio, osjećao, brisao, ponavljao, “ljutio se”  i na kraju – stvorio nešto jedinstveno.
Svaka slika iz ove kolekcije ima Angellum žig i dolazi s certifikatom autentičnosti koji dokazuje: ovo je napravio čovjek. Ne algoritam.

Ako ste umorni od savršenih, hladnih i masovno proizvedenih AI slika – došli ste na pravo mjesto.

Prva serija bit će dostupna od 15.12.2025. u Angellum store-u, Angellum webshopu kao i kod Angellum partnera poput Verbum knjižarai ostalih.

Pogledajte kolekciju klikon na poveznicu: https://angellum.hr/vrsta/autorska-djela/
Kako biste se upoznali i s ostalim Angellum kreacijama i dobili više informacija o svemu možete nas posjetiti na:
Web: https://angellum.hr
Instagram: https://www.instagram.com/angellum_hr/?hl=hr
Facebook: https://web.facebook.com/angellumHR
Email: [email protected]

{gallery}angellum-12-mjesec-2025{/gallery}

Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda.

Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj. Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše.

Manašeu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon. Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zerubabelu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan.

Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist. U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja.

Svećenik: vlč. Marko Torbar.

Došašće kao vrijeme posljednje budnosti

Isus u Evanđelju ne govori često o znakovima vremena da bi plašio, nego da bi probudio: “Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa.”
Došašće je upravo to: bdijenje pred Dolazak Onoga koji dolazi kao Spasitelj – ali i kao Sudac. Današnji svijet želi Krista bez suda, milosrđe bez istine, ljubav bez obraćenja. Ali Evanđelje ne poznaje takvu podjelu.
U tom kontekstu, Međugorje se pojavljuje ne kao pobožna nadopuna, nego kao proročki znak.

Međugorje – svjetlo prije tame

Gospa dolazi u vrijeme kada se svijet pripremao za iluziju trajnog mira, a zapravo je ulazio u razdoblje duhovnog rata. Nije slučajno da se poruke ne mijenjaju desetljećima. One su jednostavne jer su posljednje opomene uvijek jednostavne.
Molitva.
Post.
Ispovijed.
Euharistija.
Obraćenje.
To nisu prijedlozi. To su sredstva opstanka duše.
Gospa otvoreno govori o Sotoni, o njegovoj snazi i djelovanju. Ne da bi uplašila, nego da bi razotkrila. U Svetom pismu sotona se ne pojavljuje na kraju vremena kao čudovište, nego kao zavodnik. Kao onaj koji briše granicu između dobra i zla.
Zar to nije duh vremena?

“Još sam s vama” – riječ koja nosi težinu vremena

Jedna od najpotresnijih Gospinih poruka glasi: “Još sam s vama jer vas Bog ljubi.”
Ta riječ „još“ ima eshatološku težinu. Ona znači da vrijeme milosti traje, ali i da neće trajati zauvijek. Kao u danima Noe – dok su se vrata arke još zatvarala polako, ljudi su se smijali. Tek kad je kiša počela padati, shvatili su ozbiljnost trenutka.
Međugorje je poput otvorenih vrata. Ne prisiljava nikoga da uđe, ali upozorava da vrata neće uvijek biti otvorena.

Došašće bez iluzija

U današnjem Došašću svijet se kiti lampicama dok se gasi savjest. Govori se o miru dok se ratuje protiv istine. Govori se o ljubavi dok se odbacuje život. To nije slučajna kontradikcija – to je duhovna obmana.
Gospa u Međugorju ne govori o datumu kraja, nego o stanju srca u kojem čovjeka kraj može zateći. Jer pitanje nije kada će Krist doći, nego hoće li nas naći budnima.

Posljednji poziv koji još traje

Međugorje nije prijetnja. Ono je posljednji oblik Majčine nježnosti prije ozbiljnosti vremena. Majka dolazi prije Suca. Uvijek je tako u Božjem poretku.
Došašće nas uči da se Bog rađa u tišini, ali dolazi u slavi. Tko Došašće živi površno, neće razumjeti ni Božić – ni Sud.
Zato je Međugorje danas više nego ikad poziv na buđenje.
Ne iz straha, nego iz ljubavi.
Ne zbog znatiželje, nego zbog spasenja.
Jer Došašće nije samo priprema za jedan blagdan.
To je priprema za susret.
A Majka još uvijek govori.
Tiho.
Ali posljednji put – prije nego tišina postane potpuna.

Marina Župan/medjugorje-info.com

Papinu poruku predstavit će također prefekt Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja kardinal Michael Czerny, , profesor filozofije Tommaso Greco sa Sveučilišta u Pisi te dr. Maria Agnese Moro, novinarka i kćer nekadašnjeg talijanskog premijera Alde Mora.

Misno slavlje predvodio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Jozo Grbeš uz koncelebraciju rektora samostanske crkve Kraljice krunice vlč. Darka Endricha i katedralnog župnika mons. Ive Tomaševića te petnaestak svećenika.

Zajednici sestara Kćeri Božje ljubavi iz samostana svetoga Josipa na Banjskom Brijegu pridružile su se na misnom slavlju i sestre iz drugih zajednica te redovnice drugih družbi i brojni drugi štovatelji Drinskih mučenica.

Uvodeći u misno slavlje provincijal fra Jozo istaknuo je da čovjek ne može živjeti zatvoren u sebe ni biti sam sebi mjerilo, naglasivši potrebu oslonca na druge i na vrijednosti koje nadilaze prolaznost. „Draga braćo i sestre, čovjek kroz život ne može sam. Ja vjerujem da ne može ni sam sebi biti autoritet i da mu je potrebna pomoć izvana, i da traži one kojima mogu ponuditi i mudrost, pa i vječnost“, kazao je fra Jozo.

Pojasnio je kako se kršćani upravo zbog toga okreću svetima kao uzorima vjere i ustrajnosti, istaknuvši mučenice kao primjer života koji nadilazi granice vremena. „Mi kršćani se tako okrećemo svetim ljudima, a te svete ljude i danas hvalimo u osobama vaših, naših sestara mučenica. U njima pronalazimo primjer i svetosti, ali i ustrajnosti i principa zbog kojih se isplati živjeti“, rekao je provincijal Grbeš dodavši da čovjek živi za ono što je trajnije od samoga života.

U propovijedi je fra Jozo vjernicima približio duhovnu poruku života pet sestara mučenica, istaknuvši kako one i danas „pokazuju put“, postaju „učiteljice“ te su trajno nadahnuće vjere. U tom je kontekstu iznio pet razmišljanja, polazeći od biblijskog primjera vjernosti iz Knjige o Makabejcima.

Govoreći o vjernosti i progonima, naglasio je kako sjećanje na Drinske mučenice svjedoči o snazi istine i ustrajnosti u vjeri. Upozorio je da je istina u svim vremenima izložena napadima, podsjetivši na misao Henrika Ibsena: „Vidite, stvar je u tome da je najjači čovjek na svijetu onaj koji stoji najviše sam.“ Pritom je istaknuo da je „bolje putovati sam u čestitosti, nego s mnogima u kopiranju besmislenosti“.

U drugom razmišljanju osvrnuo se na slobodu i izbor, naglasivši kako je vjernost Bogu uvijek svjestan čin odluke. Citirao je riječi Marka Aurelija o životnom integritetu kao i Pavlovu poruku Rimljanima: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ te misao Tome Kempenca o pouzdanju u Boga u svakom djelovanju.

U trećem dijelu propovijedi provincijal fra Jozo Grbeš govorio je o identitetu kršćana, oslanjajući se na riječi svetog Pavla: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život… neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.“ Podsjetio je i na starokršćanski tekst Poslanice Diognetu, opisujući kršćane kao one koji žive u svijetu, ali ne pripadaju svijetu te koji ljubavlju i postojanošću drže svijet na okupu.

Govoreći o „velikom preokretu“ u Božjem naumu spasenja, fra Jozo je podsjetio na Isusove riječi: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.“ Istaknuo je kako Bog uzdiže ponizno i malo, navodeći misao Alberta Grandija o Božjoj sposobnosti da „veliko zatvori u malo“ te povezao taj preokret sa sudbinom sestara mučenica i rijeke Drine kao mjesta njihova svjedočanstva.

U završnom dijelu propovijedi osvrnuo se na Drinske mučenice kao učiteljice jednostavnosti evanđelja i ljubavi koja se daruje. Pritom je podsjetio da se ljubav „dobiva davanjem, a ne uzimanjem“, citirajući misao J. Petersona o potrebi da se ono što je u čovjeku donese i daruje kako bi postalo izvor života.

Završavajući propovijed, provincjal Grbeš iznio je osobno iskustvo s rijeke Drine, koristeći sliku čiste i onečišćene vode kao simboliku duhovne borbe. Opisujući susret Drine i njezine pritoke Čehotine, upozorio je na razornu snagu i najmanje nečistoće, zaključivši kako je važno ne dopustiti da „napast i prljavština unište čistoću srca“ jer ono čemu se dopusti malo, s vremenom može zahvatiti sve.

Na završetku misnog slavlja okupljenima se obratio rektor crkve Kraljice svete krunice vlč. Darko Endrich, koji je najprije uputio riječi zahvale Trojedinom Bogu za zajedništvo i molitvu.

„Također zahvaljujemo i našim blaženim Drinskim mučenicama čiji smo štovatelji i kojima smo i ove godine došli hodočastiti na ovo mjesto štovanja“, rekao je, podsjetivši kako su upravo u toj crkvi, pred tim oltarom, blaženice „vjerojatno sigurno polagale svoje redovničke zavjete“.

U tom je kontekstu izrazio uvjerenje da je upravo na tom mjestu započeo njihov put svetosti. „Možda je već ovdje, baš u ovoj crkvi, Bog u njihova srca upisao klicu svetog učeničkog zvanja“, kazao je vlč. Endrich.

Govoreći o poruci Drinskih mučenica današnjim vjernicima, rektor crkve izdvojio je tri temeljne poruke. „I nama blažene Drinske mučenice na kraju ovog svetog misnog slavlja tri stvari poručuju“, rekao je te naveo: „Boga staviti na prvo mjesto, činiti sve iz ljubavi prema dobrom Bogu, zatim strpljivo i vjerno podnositi sve patnje i teškoće sadašnjeg vremena koje će jednom uroditi plodom.“ Kao treću poruku istaknuo je poziv na solidarnost i suosjećanje: „A treća stvar koju nam poručuju večeras jest svakom čovjeku biti brat supatnik i sestra supatnica.“

Naglasio je kako je to put kojim su išle blaženice i kojim su pozvani ići i vjernici danas. „To je njihov put i tako čineći i mi ćemo nasljedovati ljubav i vjernost blaženih Drinskih mučenica i po njihovom putu ćemo zasigurno doći u nebo“, poručio je vlč. Endrich.

Na kraju je uputio zahvale predvoditelju misnog slavlja, svećenicima i redovnicama. „Također zahvaljujem predvoditelju današnjeg svetog misnog slavlja, provincijalu Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozi, koji je iz Mostara došao s nama slaviti i veličati dobroga Boga i ljubav blaženica, blaženih Drinskih mučenica“, rekao je zahvalivši potom svim koncelebrantima te sestrama Kćeri Božje ljubavi na čelu s predstojnicom s. Fidelis.

Ujedno je pozvao okupljene na zajedničku molitvu pred oltarom blaženih Drinskih mučenica, a potom prenio i poziv sestara na zajedničko druženje poslije mise.

Na samom završetku obraćanja posebno je zahvalio bogoslovima „na lijepom pjevanju i ministriranju“.

Pred slikom Drinskih mučenica svi okupljeni molili su na kraju molitvu da Gospodin blažene sestre Julu, Berchmanu, Krizinu, Antoniju i Bernadetu pridruži zajedništvu svetih sveopće Crkve da bi još odvažnije slijedili primjer njihova života i iskusili njihov moćni zagovor u svojim potrebama i životnim borbama.

Liturgijsko pjevanje animirao je zbor bogoslova „Stjepan Hadrović“ pod ravnanjem rektora Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i profesora liturgike na KBF-u preč. Ivana Rake.

Proslavi spomendana prethodila je trodnevnica tijekom koje su svete mise slavili i propovijedali: 12. prosinca, vlč. dr. Hrvoje Kalem, prof. na KBF-u u Sarajevu; 13. prosinca, preč. dr. Ivan Rako, prof. na KBF-u i rektor VBS-a te 14. prosinca vlč. dr. Vlatko Rosić, ravnatelj KŠC-a „Sv. Josip“ Sarajevo. (kta)

U popodnevnim satima 12. prosinca u Kongresu Republike Peru, u dvorani „Miguel Grau“, pod pokroviteljstvom zastupnice Adriane Tudele, predsjednice Lige hrvatsko-peruanskog prijateljstva iskazana je posebna zahvala Republici Hrvatskoj na prijateljskim odnosima, te posebna zahvala Hrvatskom pastoralnom vikarijatu u Limi kao i delegaturi hrvatske inozemne pastve za Južnu Ameriku. Hrvatski pastoralni vikarijat u Peruu i njegovi neumorni djelatnici – mons. Drago Balvanović, pastoralni vikar, i vlč. Marko Jukić, župnik i delegat za Južnu Ameriku – odlikovani su „Medaljom časti“ za poseban doprinos razvoju društvenog, karitativnog i duhovnog života u Peruu. Priznanja su uručena i gostima, vlč. Markiću i fra Nikoli, za ključnu podršku radu Vikarijata tijekom minulih godina, kao i hrvatskim udrugama „Dubrovnik“ i „Jadran“. Kongreskinja Tudela je progovorila je o sličnosti hrvatskog i peruanskog naroda u borbi za slobodu i ključnoj ulozi katoličke vjere u oblikovanju povijesti oba naroda. Mons. Balvanović i vlč. Jukić u svojim su obraćanjima podsjetili sve prisutne na „snagu hrvatskog identiteta i ustrajnu nadu koju pronose svećenici kao glasnici nade, vjere i ljubavi o narodu kojem su poslani“.

U subotu 13. prosinca vlč. Markić blagoslovio je kip Kraljice Mira - Kraljice Hrvata u istoimenom parku, uz nedavno blagoslovljenu sliku Gospe Gvadalupske koja se nalazi na ulazu u teritorij hrvatske župe u Limi. Kip stoji na postolju izgrađenom od kamenja koje su iseljenici donosili iz Domovine, iz različitih krajeva, a posebno iz Međugorja. Gradonačelnik San Borje, Marco Álvarez, izrazio je zahvalnost Hrvatima na doprinosu općini, ali i peruanskom društvu. Obred blagoslova pratio je kulturni program, uključujući tradicionalne peruanske plesove („marinera“), ali i pjesme s tradicionalnim instrumentima Latinske Amerike.

Središnji događaj bila je sveta misa za domovinu Hrvatsku i Peru koju je u nedjelju 14. prosinca predvodio vlč. Markić uz koncelebraciju mons. Balvanovića, fra Nikole i vlč. Jukića. Molitva, izražena na hrvatskom jeziku i popraćena radosnim pjevanjem, bila je zahvala za primljene blagoslove i prošnja za zagovor hrvatskih i peruanskih svetaca. Posebno je istaknuta duhovna baština relikvije svetog Leopolda Mandića (na sporednom oltaru) i blaženog kardinala Alojzija Stepinca koje su ugrađene u glavni oltar. U prigodnoj propovijedi, izrečenoj na španjolskom jeziku, vlč. Markić je ohrabrio Hrvate u očuvanju svojeg identiteta, naglašavajući važnost adventa kao vremena duhovnog rasta, ali i rada za dobrobit svih zajednica u Peruu i cijelom iseljeništvu. Nakon mise, uslijedilo druženje s hrvatskom zajednicom koje je potrajalo do predvečerja.

Po završetku proslave u Peruu, vlč. Markić i vlč. Jukić otputovali su u Argentinu. U programu je posjeta misiji u Buenos Airesu i susret s hrvatskim iseljenicima i fra Josom Peranićem, voditeljem misije. Također je u programu posjet Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Argentini.

Iz hrvatske zajednice u Limi izražavaju „posebnu i duboku zahvalnost“ Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, čija su „neophodna pomoć i podrška bili ključni“: „Bez vaše dragocjene potpore, nastavak i opseg našega rada bio bi značajno ograničen. Ovo trodnevno slavlje u Limi, te posjet Argentini, uz snažnu potporu Crkve i Domovine, postalo je nezaboravan simbol jedinstva, povijesnog ponosa i neugasive vitalnosti hrvatskog iseljeništva u Južnoj Americi.“ (kta/m.j.)

Besmisleni čin nasilja – tako je papa Lav XIV. osudio jučerašnji strašan atentat u Sydneyu, u kojemu su ubijeni članovi židovske zajednice okupljeni na proslavi Hanuke na plaži Bondi. Nakon što je taj čin osudio prijepodne, tijekom audijencije u koju je primio darivatelje božićnoga stabla i jaslica na Trgu svetoga Petra, potičući da se prekinu svi oblici antisemitskog nasilja, Papa je nadbiskupu Sydneya Anthonyju Fisheru poslao brzojav sućuti koji je potpisao državni tajnik kardinal Pietro Parolin, u kojemu stoji da je duboko ožalošćen tim masakrom koji se dogodio tijekom židovskoga blagdana Hanuke.

Napad su izvela dva napadača – otac i sin – od kojih je jednoga herojski zaustavio jedan civil, musliman, vlasnik trgovine voćem u predgrađu Sutherlanda, koji ga je razoružao golim rukama. Jednog od napadača potom je ubila policija koja je brzo stigla na plažu. U napadu je poginulo petnaest osoba, a oko trideset je ranjenih.

Papa Lav XIV. izražava svoju duhovnu blizinu svima pogođenima tim besmislenim činom nasilja. I s novom nadom moli da se oni koji su u iskušenju nasilja obrate te traže put mira i solidarnosti. U brzojavu Papa, osim toga, jamči svoje molitve za ozdravljenje onih koji se još oporavljaju i za utjehu onima koji tuguju zbog gubitka voljene osobe. Na kraju, svim Australcima šalje božanski blagoslov mira i snage.

Nadbiskup Fisher je dan nakon pucnjave objavio priopćenje u kojemu osuđuje napad kao bezočno i nemilosrdno nepoštovanje ljudskog života, nazivajući mržnju nekih ljudi prema svim Židovima neopisivim zlom koje svaki Australac mora odbaciti. To je uvreda našeg australskog načina života i mora se nedvosmisleno osuditi – istaknuo je nadbiskup, tražeći da se žrtvama brzo osigura pravda. Taj napad – napomenuo je nadbiskup Fisher – mora dovesti do promjene, jer se u posljednje dvije godine proširila klima javnog antisemitizma, što je dovelo do zastrašivanja, podjela, demonstracija i "normalizacije izazivačkog jezika". Ta su djela „podigla temperaturu i možda pridonijela radikalizaciji“. Sve to – prema riječima sidnejskoga nadbiskupa – mora prestati.

Unatoč tragediji nadbiskup, međutim, primjećuje tragove dobrote u izvanrednoj hrabrosti policije, djelatnika hitne pomoći i prvih interventnih službi, kao i prolaznika; te u velikodušnosti onih koji su pogođenima pružili pomoć. Stoga je izrazio iskrenu sućut cijeloj židovskoj zajednici te zajamčio svoje molitve. Volimo svoje židovske susjede i prijatelje, i moramo učiniti sve što je moguće kako bismo ih zaštitili. Katolička će zajednica udvostručiti svoje napore u borbi protiv antisemitizma kroz obrazovanje i propovijedanje – stoji u priopćenju sidnejskoga nadbiskupa. U međuvremenu, katolička zajednica u Sydneyu pruža obrazovne i savjetodavne usluge svojim židovskim susjedima, dok nastavlja održavati bogoslužja za mrtve, ranjene i sve koji su traumatizirani tom tragedijom. (kta/rv)

Ne događa se baš svaki dan da vidite redovnicu kako preuzima kontrolu nad prometnom gužvom – i to sa širokim osmijehom. No s. Emilia Jitaru, uršulinka iz Leccea u Italiji, postala je internetska senzacija nakon što je zakoračila na užurbano rimsko raskrižje i vedro, odlučno usmjeravala promet kako bi raspetljala potpuni zastoj, prenosi nedjelja.ba.

Video prikazuje sestru u njezinoj crnoj redovničkoj odori (i u upečatljivim svijetlim tenisicama) kako samouvjerenim pokretima ruku vodi automobile i zaglavljeni autobus iz gužve u blizini bazilike Sv. Ivana Lateranskog. Policajca nije bilo nigdje na vidiku, pa je ova energična redovnica jednostavno učinila ono što je trebalo, na oduševljenje promatrača.

Jedan je vozač, zabavljen prizorom, čak kroz prozor doviknuo Grazie al Signore! (Hvala Gospodinu!), kako je prenio Corriere Roma. U gradu ozloglašenu po kaotičnom prometu, mali čin služenja s. Emilije djelovao je gotovo čudesno.

Zanimljivo je kako ova redovnica nije oduvijek bila u samostanu – nekoć je bila na terenu. Štoviše, prije nego je posvetila život Isusu, 56-godišnja bivša rumunjska nogometašica igrala je za žensku nogometnu reprezentaciju svoje zemlje.

Kasnije je postala poznata kao „najubojitija napadačica u talijanskoj nogometnoj ekipi časnih sestara“. Oni koji ju poznaju kažu kako je oduvijek imala natjecateljski duh i veliko srce. Danas, kao redovnica, isti žar ulaže u služenje svojoj zajednici. Kad je snimka njezina improvizirana upravljanja prometom postala viralna, osvojila je srca diljem svijeta.

Na snimci se vidi redovnica ispred školskih vrata u Rimu kako graciozno usklađuje promet umjesto da postiže golove. Njezina je brza reakcija u nekoliko minuta razriješila zastoj blizu Koloseuma, dokazujući kako se i redovničke odore i prometni kaos mogu složiti kad je motiv ljubav.

Važno je istaknuti da motivacija s. Emilije Jitaru nije bila slava ili adrenalin, nego – vjerno ispunjenje dužnosti. „Učinila sam to jer mi je savjest govorila da treba učiniti dobro“, rekla je za The Times.

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama naroda: »A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: »Sinko, hajde danas na posao u vinograd!«

On odgovori: »Neću!« No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugome pa mu reče isto tako. A on odgovori: »Evo me, gospodaru!« i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu? Kažu: »Onaj prvi.«

Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti, i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomislite da mu povjerujete.«

Trajni đakon: Vjekoslav Uvalić.

U ono vrijeme: Uđe Isus u Hram. Dok je naučavao, pristupiše mu glavari svećenički i starješine narodne te ga upitaše: »Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?«

Isus im odgovori: »I ja ću vas jedno upitati. Ako mi na to odgovorite, ja ću vama kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi?«

A oni umovahu među sobom: »Reknemo li: ‘Od Neba’, odvratit će nam: ‘Zašto mu, dakle, ne povjerovaste?’ A reknemo li: ‘Od ljudi’, strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju prorokom.« Zato odgovore Isusu: »Ne znamo.« I on njima reče: »Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim.«

Svećenik: fr. Luka Madunić.

Posljednji u središtu

Isusov odgovor – rekao je Papa – usmjerava našu pozornost na one koje je ljubio i kojima je služio, a koji su i danas u srcu Crkve.

Upravo oni: posljednji, siromašni, bolesni govore za njega. Krist otkriva tko je kroz ono što čini, a ono što On čini znak je spasenja za sve nas. Doista, kada susretne Isusa, život lišen svjetla, riječi i zadovoljstva ponovno dobiva smisao: slijepi vide, nijemi govore, gluhi čuju. Slika Božja, izobličena gubom, ponovno dobiva cjelovitost i zdravlje. Čak i mrtvi, potpuno neosjetljivi, vraćaju se u život. To je Isusovo evanđelje, radosna vijest objavljena siromašnima: kada Bog dolazi u svijet, to se vidi!

Krist, nada u času kušnje

Riječ Božja ima moć osloboditi i iscijeliti – rekao je Papa te potaknuo na radost jer je Krist naša nada posebno u času kušnje, kada život gubi smisao i teško slušamo bližnjega.

On daje glas potlačenima, kojima su nasilje i mržnja oduzele glas; On pobjeđuje ideologiju, koja nas čini gluhima za istinu; On liječi od prividā koji izobličuju tijelo. Riječ života nas tako otkupljuje od zla koje vodi srce u smrt. Stoga smo, kao učenici Gospodinovi, u ovo vrijeme došašća pozvani sjediniti iščekivanje Spasitelja s pozornošću prema onomu što Bog čini u svijetu. Tada ćemo moći iskusiti radost slobode koja susreće svoga Spasitelja...

Apel za Demokratsku Republiku Kongo

Na kraju molitve Anđeoskoga pozdravljenja, nakon što se prisjetio beatifikacija održanih jučer u Španjolskoj i Francuskoj te brojnih hrabrih mučenika ubijenih zbog vjere, papa Lav XIV. je ponovno potaknuo na mir. Rekao je da s velikom zabrinutošću prati ponovno izbijanje sukoba u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo, te izražavajući blizinu stanovništvu, potaknuo sukobljene strane da prekinu svako nasilje i teže konstruktivnom dijalogu, poštujući mirovne procese koji su u tijeku.

Pozdravljajući na kraju mnoštvo okupljeno na Trgu svetoga Petra, Rimljane i hodočasnike iz Italije i drugih krajeva svijeta, posebno je, među ostalima, spomenuo hodočasnike iz Zagreba i Splita.

Homilija – III. nedjelja Došašća (A) – “Gaudete”

Krašić, 14. prosinca 2025.

Čitanja: Iz 35, 1-6. 8. 10; Ps 145; Jak 5, 7-10; Mt 11, 2-11

Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega: on dolazi… on sam će vas spasiti (Iz 35).

Draga braćo i sestre,

ova se nedjelja naziva „Gaudete“, što znači: „Radujte se“, jer Gospodin dolazi, već je blizu.

To je radost koja na poseban način odjekuje ovdje, u Krašiću, mjestu obilježenom patnjom, ali i vjernošću blaženog Alojzija Stepinca, koji je ovdje rođen, kršten i gdje je primio svoj kršćanski odgoj, no ovdje je također proživio i svoju muku i smrt.

To je radost jer se ovih dana voljeni Blaženik nakratko vratio kući.

Tko zna kakvu će radost i on sam iskusiti na nebu, ponovno osjećajući miris ove zemlje, pjev ovih ptica, lavež pasa, poznati naglasak svojih sumještana!

Ove su misli samo čista poezija. Ovdje je on proživljavao tvrdu stvarnost boli, zatočeništva, poniženja, kušnji, tjelesnih i duhovnih, kao i mnogi proroci o kojima nam Biblija govori!

Jedan od njih je Ivan Krstitelj, kojega u današnjem Evanđelju susrećemo u tamnici. Veliki prorok, onaj koji je Isusa pokazao kao Jaganjca Božjega, sada je u tami. Ne samo fizičkoj, u zatvoru, već i u duhovnoj tami. U trenutku kušnje i u njemu se javlja sumnja, tama koja mu pomračuje svjetlo. Više ne vidi tko je Isus. Stoga šalje svoje učenike da ga pitaju: Jesi li ti Onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?

Ovo je pitanje duboko ljudsko i svima zajedničko. Ne javljaju li se i nama sumnje u vjeri kada smo u kušnji? Kada vidimo kako nedužni trpe i umiru? Ne uzdižemo li i mi svoj vapaj prema Bogu: Zašto? Nisi li Ti bio taj koji nas je trebao spasiti? Osloboditi nas od grijeha i njegovih posljedica?

Nije li i to bio vapaj samog Isusa na vrhuncu Njegove kušnje: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Krstitelj je zamišljao snažnog Mesiju, suca koji će kazniti zle i vidljivo trijumfirati. Umjesto toga, govore mu o blagom Isusu, koji traži bolesne, koji se približava udovicama i tješi ih, koji sjeda za stol s grešnicima, oprašta čak i onima koji su pali, koji su prekršili Zakon! To ne odgovara slici Mesije kakvu je Ivan imao.

I ovdje dotičemo samu srž evanđeoske poruke: Božja logika nije naša logika, njegove misli nisu naše misli (usp. Iz 55,8)!

U Isusu Bog ne ulazi u povijest kao osvetnički sudac, naoružan mačem i moći, već kao milosrdni Spasitelj. Njegova pravda ne slama, nego podiže. Njegova snaga ne razara, nego liječi. Mogli bismo reći: njegov odgovor na zlo nije osveta kao što mi ljudski zamišljamo. Zapravo, osveta jest, ali osveta ljubavi!

Izaija je to prorokovao. U prvom smo čitanju čuli: Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi! Božji odgovor na naš grijeh nije neopoziva osuda na pakao, nego slanje njegovoga Sina: On dolazi da nas spasi!

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3,16).

Tu je logiku, ovdje u Krašiću, na izvanredan način živio i blaženi Alojzije Stepinac. Progonjen, ponižen, zatvoren, po svim je ljudskim mjerilima imao sve razloge da mrzi, da se pobuni, da osuđuje. A on je, naprotiv, upravo u svojoj oporuci tražio oproštenje od svakoga koga je, i nenamjerno, možda povrijedio, a za svoje je progonitelje ponovio upravo Isusove riječi s križa: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!

Njegova je misao bila Isusova misao!

Papa sveti Ivan XXIII. bio je posebno dirnut tom njegovom nutarnjom veličinom. U pogrebnoj je homiliji naglasio: Kako je nježno, kako je dirljivo njegovo traženje oprosta od onih koje je u svom životu… možda i najmanje mogao povrijediti; kako je uzvišeno, za one koji su ga tako nepravedno mučili, to ponavljanje posljednjih riječi umirućega Isusa!

Tako se Bog „osvećuje“: ne osuđujući, već spašavajući. Ne slamajući grešnika, već uzimajući na svoja pleća njegov grijeh. Božja „osveta“ je ljubav koja dobrom pobjeđuje zlo.

Međutim, koliko puta ostajemo zatočenici svoje stare ljudske logike! Osvete koja ne stvara ništa drugo osim što rađa novu mržnju. Koliko puta kažemo: bio bih spreman oprostiti… samo kada bi me zatražili oprost; samo kada bi se ponizili preda mnom!

Razmišljajući na taj način, čak i ne primjećujući, u opasnosti smo da oprost pretvorimo u suptilan oblik nadmoćnosti.

Isus nije čekao isprike onih koji su ga razapeli. Molio je za njih dok su ga pribijali na križ. Tražio je oprost za one koji nisu ni znali što čine, baš kao i naš dragi Blaženik. To je mjerilo kršćanskog milosrđa!

Zasigurno, blaženi Alojzije, koliko god mu se mi divili i štovali ga, nije utjelovljeno Evanđelje. Samo je Isus Riječ Božja koja je postala tijelom, odnosno stvarnošću. Blaženik je, poput svakoga drugog sveca, odraz Evanđelja. Dopustio je da ga preobrazi logika Evanđelja jer se istrošio za Krista, ogledao se u Njemu. Povjerovao je u Njegovu ljubav i svim je svojim snagama molio za dar srca i uma sličnih Isusovom srcu i umu.

…Zato ‘ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje’ prva je zapovijed. Druga je: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga’ (Mk 12,30-31).

Da bi Ivan Krstitelj razumio ovu njegovu logiku, njegove prioritete, Isus nije držao duge govore. Odgovorio je Ivanovim učenicima pokazujući djela: slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavci se čiste, gluhi čuju, mrtvi uskrsavaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.

To su isti znakovi koje je već najavio prorok Izaija: Nek` procvjeta pustinja… Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava.

To su konkretni znakovi ljubavi Boga koji nije došao osuđivati, već liječiti, odnosno spasiti.

Ti znakovi ne pripadaju samo prošlosti. Uskoro ćemo, u ovoj crkvi, vidjeti kako se jedan od njih ostvaruje pred našim očima: krštenje male Dore, upravo ovdje gdje je i blaženi Alojzije bio kršten. Molimo i za nju isto obilje Božje milosti.

U toj vodi koja će se izliti na njezinu glavu ostvarit će se tiho čudo: novi život, isprani grijeh, ulazak u obitelj djece Božje. To je znak da i danas pustinja može procvjetati, da Bog i nadalje ne dolazi prijetnjama, već donoseći spasenje.

Ne znamo kada će to biti. Zato nas je u drugom čitanju sveti Jakov pozvao na strpljenje: Strpite se do dolaska Gospodnjega. Kao što ratar strpljivo iščekuje urod zemlje, tako smo i mi pozvani na budno iščekivanje.

No ovo iščekivanje nije pasivno. To je iščekivanje onoga koji je već vidio znakove, onoga koji je već iskusio Božju vjernost, onoga koji je, poput blaženog Stepinca, vjerovao čak i kada se činilo da sve pobija obećanje.

Radost ove nedjelje ne proizlazi iz iluzije da će sve biti dobro. Ivan je bio u tamnici. Stepinac je bio u zatočeništvu i bolestan. U svijetu još uvijek postoje ratovi i nepravda. Ipak, kršćanska se radost rađa iz sigurnosti da je Bog vjeran, da je njegova pravda spasenje, da je milosrđe njegov odgovor na naš grijeh.

Draga braćo i sestre, što se od nas danas traži?

Traži se da Isusu dopustimo da bude Isus, a ne Mesija kojega bismo mi osmislili prema svojim željama ili maštanjima. Od nas se traži da prihvatimo Njegovu logiku, čak i onda kada nas zbunjuje.

Logika vjerovanja je: – da posljednji mogu postati prvi; – da onaj koji izgubi svoj život iz ljubavi, ponovno ga nalazi; – da križ nije kraj, već početak slave; da je blagost naša snaga; – da je više radosti u davanju nego u primanju; – da je jedina istinska Božja „osveta“ Njegovo praštanje.

U ovo vrijeme došašća, dok se svijet često priprema za Božić samo izvana, mi smo pozvani pripremiti se iznutra: dopuštajući Isusu da nas izliječi, da nam oprosti, da nas preobrazi.

Pred moćima blaženog Alojzija učimo od njega kako dopustiti da nam srce i um preobrazi ona milosrdna pravednost Božja koja ne uništava, nego nanovo stvara.

I blago onom tko se ne sablazni zbog mene, zaključuje Isus, svjestan koliko ga je teško razumjeti. Blago nama ako se ne sablaznimo nad Bogom koji ne odgovara našem očekivanju moći, nego nas iznenađuje svojom logikom ponizne službe.

Radujmo se: Gospodin se približava kada počnemo razmišljati poput Njega. On nas dolazi spasiti od mentaliteta svijeta koji priziva osvetu, dok je Božja osveta jedino – ljubav!

Blaženi Alojzije, moli za nas.

Osvrnuvši se na suvremeni način života obilježen snažnim utjecajem potrošačke kulture, kardinal Müller upozorio je na opasnost postupnog gubitka duhovne dimenzije ljudskog života, osobito u razdoblju došašća i božićnih blagdana. Istaknuo je da se priprava za Božić često svodi na vanjske aktivnosti, potrošnju i zabavu, dok se zanemaruje unutarnja priprava srca i savjesti.

U tom je kontekstu pozvao vjernike da se kroz molitvu, razmatranje i redovito sudjelovanje u liturgiji oslobode buke tržišta, medija i ideoloških poruka koje opterećuju savjest i odvraćaju pozornost od istinskoga smisla Božića, odnosno od otajstva utjelovljenja Sina Božjega. Naglasio je da upravo duhovna sabranost i povratak evanđeoskim vrijednostima omogućuju vjernicima da Božić dožive ne kao prolazni društveni događaj, nego kao središnji događaj kršćanske vjere..

Govoreći o Europi, kardinal Müller ocijenio je da današnji sekularizam ne znači jednostavno odsutnost religije ili ravnodušnost prema vjeri, nego predstavlja poseban oblik dekršćanizacije koji nastoji potisnuti kršćansku vjeru iz javnog i privatnog života te je zamijeniti svojevrsnom religijom samootkupljenja, u kojoj čovjek sebe postavlja u središte i preuzima ulogu konačnog mjerila istine, dobra i spasenja. Upozorio je da se pritom ne radi o neutralnom procesu, nego o dubokoj duhovnoj krizi koja zahvaća identitet Europe i njezine povijesne i kulturne temelje.

U tom je kontekstu kardinal Müller upozorio i na instrumentalizaciju islama u pojedinim ideološkim i političkim sukobima usmjerenima protiv kršćanstva, istaknuvši da se religija nerijetko koristi kao sredstvo u širim kulturnim i svjetonazorskim obračunima, bez stvarnog poštovanja njezine unutarnje istine. Naglasio je da za kršćane odlučujuće nije pitanje žive li u društvu koje se smatra sekularnim ili religioznim, nego ostaju li vjerni Bogu kroz vjeru, nadu i ljubav, jer je jedino u Isusu Kristu moguće pronaći trajno uporište, istinsku slobodu i pouzdanu nadu za osobni i društveni život.

U osvrtu na rasprave o Drugom vatikanskom koncilu kardinal Müller odbacio je suprotstavljanje „duha“ i „slova“ Koncila, naglasivši da Crkva može ispovijedati Isusa Krista kao Gospodina samo po Duhu Svetome te da je koncilski nauk sastavni dio apostolske Predaje i obvezujući za cijelu Crkvu.

Govoreći o Bratstvu sv. Pija X., kardinal Müller istaknuo je da je nužno priznati Drugi vatikanski koncil kao legitiman ekumenski sabor te upozorio da, unatoč krizama i zloporabama koje su ranile Crkvu, ne postoji opravdanje za udaljavanje od njezina vidljivog zajedništva.

Govoreći o Njemačkom sinodalnom putu, kardinal Müller rekao je da taj proces nema učiteljsku vlast niti kanonske ovlasti za mijenjanje crkvenog nauka, sakramentalnog poretka i božanskog ustroja Crkve. Istaknuo je da su njemačke biskupije dio opće Crkve te da mogu ostati katoličke samo ukoliko dijele istu vjeru, sakramente i crkveno zajedništvo utemeljeno na apostolskoj Predaji.

Upozorio je da se kroz Sinodalni put nastoji provesti zamjena kršćanske antropologije rodnom ideologijom, pri čemu se takav zahvat predstavlja kao navodni „razvoj nauka“, premda je riječ o sadržajima koji su, prema njegovim riječima, nespojivi s Objavom i crkvenim učiteljstvom. Naglasio je da taj proces ne predstavlja legitimnu reformu, nego pokušaj prilagodbe Crkve dominantnim ideološkim strujanjima suvremenog društva.

Kardinal Müller upozorio je i na dugoročne posljedice takvog pristupa, istaknuvši da se višedesetljetni progresivizam u Njemačkoj već očituje u masovnim istupima vjernika iz Crkve, drastičnom padu broja zvanja, praznim sjemeništima, zatvaranju samostana te raširenom neupućenošću u temeljne sadržaje katoličke vjere. Dodao je da se time ne obnavlja Crkva, nego se dodatno produbljuje kriza identiteta i povjerenja, kako unutar crkvenih struktura tako i u odnosu prema vjernicima.

Na kraju je podsjetio na pismo pape Franje iz 2019. godine, upućeno katolicima u Njemačkoj, u kojem je istaknuto da se Crkva ne obnavlja prilagodbom duhu vremena, nego ponovnim otkrivanjem Evanđelja i jačanjem nove evangelizacije.

Kratki životopis kardinala Müllera

Gerhard Ludwig Müller (rođen 31. prosinca 1947. u Mainzu) njemački je katolički kardinal, teolog i biskup. Za svećenika je zaređen 1978. godine, a doktorirao je teologiju s područja dogmatike. Dugi niz godina djelovao je kao profesor teologije na sveučilištima u Njemačkoj.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2002. godine biskupom Regensburga. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2012. prefektom Kongregacije za nauk vjere (danas Dikasterij za nauk vjere), jedne od najvažnijih institucija Rimske kurije, na kojoj je službi ostao do 2017. godine. Kardinalom ga je imenovao papa Franjo 2014. godine.

Kardinal Müller poznat je kao istaknuti dogmatski teolog i snažan zagovornik crkvene Predaje, vjernosti crkvenom učiteljstvu i teološke jasnoće. Autor je brojnih teoloških knjiga i članaka te je čest sugovornik u raspravama o suvremenim izazovima Crkve i društva.

Naredba je uslijedila nakon prisilne otmice i novačenja 23-godišnjeg kršćanskog svećenika Paua Muana Liana iz Crkve Božjih skupština u Yangonu, unatoč zakonskoj iznimci za pripadnike vjerskih zajednica. Prema CSW-u, taj slučaj pokazuje instrumentalizaciju zakona protiv vjerskih i etničkih manjina.

Savezne države Chin i Kachin, s većinski kršćanskim stanovništvom, već su dulje vrijeme izložene vojnim napadima, uključujući bombardiranje crkava i civilne infrastrukture, kao i dugotrajnim internetskim blokadama.

Kršćani čine oko 8 % stanovništva Mjanmara; približno dvije trećine su protestanti, dok je svaki šesti kršćanin rimokatolik. U zemlji djeluje 141 katolička crkva koje pastoralno skrbe za oko 700.000 katolika.

U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?«

Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.«

Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka.

On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«

Svećenik: fr. Jure Josipović.

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!«

Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac.

Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

“Dočekali smo svi zajedno tisućiti porod, i to praktički na početku prosinca”, rekla je Josipa Vidović, glavna sestra službe za ginekologiju i porodništvo OB-a Zabok, za HRT.

Veselje je još veće jer u bolnici se već 15 godina nije rodilo toliko djece. U gotovo 60 godina postojanja rodilišta, magični broj 1000 rijetko se dostizao.

“Velika stimulacija, svi smo radosni da će ova godina biti rekordna po broju poroda, planiramo između 1040 i 1050, daj Bože da je i više”, rekao je Rajko Fureš, pročelnik službe za ginekologiju i porodništvo OB-a Zabok.

Baby boom u Zaboku može se objasniti nastojanjima rodilišta da poboljšaju uvjete za majke i djecu.

“Nema veće sreće nego kad vidimo zadovoljnu majku, sa svojim djetešcem, i kad je obitelj zadovoljna, to je najveća zahvala za naš posao”, ustvrdila je Katarina Svažić, glavna primalja rodilišta OB-a Zabok.

Više od 40 posto rodilja u ovoj bolnici dolazi iz drugih dijelova Hrvatske, a nema dana da ne stižu upiti trudnica koje žele postati majke upravo u Zagorju.

Naš vrtić danas broji 150 mališana, a prva skupina već je stigla do predškolske dobi. U rujnu sljedeće godine trebali bi krenuti u 1. razred — ali...

U državnoj školi, koja jedina postoji u selu, 700 djece dijeli samo tri učionice. Tamo djeca često dan provode pred vratima, čekajući hoće li uopće doći na red. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego krenuti u još jedan važan projekt — izgradnju osnovne škole Centra Otac Vjeko u Mwakapanduli, javlja portal srce za afriku.

Zašto je to važno?

Jer bez škole — nema napretka. Jer bez učionica — nema jednakih šansi. Jer bez obrazovanja — djeca ostaju zarobljena u krugu siromaštva.

A kad fra Ivica kaže: „Oni zaslužuju više” — on ne govori o zidovima i krovovima, nego o životu koji im tek treba početi.

Što smo do sada zajedno izgradili?

Uz pomoć dobrih ljudi iz Hrvatske, BiH i cijelog svijeta, u Ruandi smo u selu Kivumu izgradili cijeli školski kampus. A u posljednje tri godine u Mwakapanduli (Zambija) već je izgrađeno:

- samostan sv. Franje – prva franjevačka zajednica u povijesti Zambije
- crkva (pod krovom, čeka unutarnje uređenje)
- vrtić
- škola krojenja i šivanja
- škola opismenjavanja
- tri bunara
- zgrada s mlinovima
- uvedena struja
- podijeljeno više od 150 tona hrane za vrijeme teških suša
- Izgraditi prve dvije učionice
Ali pred nama je sada ono ključno: izgradnja osnovne škole! Teren je pripremljen. Zemlja je naša. Projekt je završen. Jedino što nedostaje — jesu sredstva.

Naš cilj je jasan: do sljedeće školske godine izgraditi prve dvije učionice, a zatim svake godine dograditi nove, kako generacije budu rasle. Kao što smo zajedno izgradili školski centar u Ruandi — vjerujemo da možemo i ovdje. Jer dobro uvijek ima svoje ljude. Fra Ivica ima snagu, volju i srce. Mi imamo mogućnost pomoći.

U Došašću darujmo priliku — darujmo školu. U svijetu blještavih lampica i velikih poklona, možda je pravo vrijeme da zajedno izaberemo jedan drugačiji dar. Dar koji traje cijeli život. Dar koji mijenja sve. Dar koji će djeci omogućiti čitati, pisati, sanjati, napredovati.

Svaka donacija, mala ili velika, cigla je u zidu učionice koju će djeca Mwakapandule nazvati „svojom“.

Bar kod za izravnu donaciju za izgradnju škole

Pomoći nam možete i dalje...
Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju nam mogu uplatiti naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3

Svi iz BiH koji nam žele i mogu pomoći, donaciju nam mogu uplatiti na naš račun u ASAbank: 1340011130054150

Ovdje su svi detalji i primjeri uplatnica za donaciju

Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!
fra Ivica Perić i Humanitarna udruga Srce za Afriku

I tako je, uz blagoslov Crkve, rođena Župa Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije – Mwakapandula.

Svečanu misu predvodio je biskup iz Kabwea, mons. Clement Mulenga, a među brojnim gostima nalazio se i Matthias Kule, provincijal Istočnoafričke Provincije svetog Franje, što je ovoj proslavi dalo dodatnu snagu i svečanost.

Za prvog župnika imenovan je fra Ivičin subrat, fra Amos Daniele Mwale iz Malawija, koji je u misiji tek nekoliko mjeseci, ali je već postao dio života i srca zajednice. Njegova jednostavnost, toplina i blizina ljudima bit će veliki dar za ovu mladu župu.

Crkva je bila prepuna — žene, muškarci, stariji i djeca… svi su došli biti dio trenutka koji se događa jednom u generaciji. Afriku je i ovaj put bilo nemoguće zadržati: pjesma i ples ispunili su prostor, a naš crkveni zbor svojom radošću učinio da sve bude i svečano i duboko, ali i potpuno „naše“ — u ritmovima Mwakapandule.

Molitvom, pjesmom, zajedništvom i, kao i uvijek, velikim srcima ljudi koji vjeruju da Bog čini velike stvari upravo kroz jednostavne početke.

Neka nas sve u tome vodi Bezgrešno Začeće Blažene Djevice Marije.

A mi nastavljamo dalje — zajedno, kao obitelj koja sada ima i svoj duhovni dom.

Pozvani promicati bratstvo

Priznanje, koje svake godine nagrađuje stvarnosti ili pojedince angažirane u konkretnim djelima koja pokazuju suosjećanje i solidarnost, osnovano je – podsjetio je papa Lav XIV. – u ključnom trenutku za međuvjerski dijalog, obilježenom potpisivanjem Dokumenta o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život pape Franje i velikog imama Ahmeda Al-Tayyeba 4. veljače 2019. godine. Osim što utjelovljuje nasljeđe šeika Zayeda bin Sultana Al Nahyana, utemeljitelja Ujedinjenih Arapskih Emirata, nagrada ističe kako su svako ljudsko biće i svaka vjerska tradicija pozvani promicati bratstvo. Poruka je to koju je već izrazio i sâm papa Bergoglio:

Različite vjerske tradicije, svaka crpeći iz vlastitoga duhovnog nasljeđa, mogu dati velik prinos u službi bratstva.

Riječi nisu dovoljne

Današnjem su svijetu, obilježenom sukobima i podjelama, više nego ikada potrebni autentični svjedoci ljudske dobrote i milosrđa, kako bi nas podsjetili da smo svi braća i sestre. Riječi same po sebi nisu dovoljne, kako piše papa Lav XIV. u apostolskoj pobudnici Dilexi te:

Ostati u svijetu ideja i rasprava, bez čestih i iskrenih osobnih gesta, bit će propast naših najdragocjenijih snova.

Proslava suosjećanja i solidarnosti

Upravo se konkretne akcije koje nude opipljive primjere kako danas možemo promicati ljudsko bratstvo nagrađuju na jedinstven način Nagradom Zayed za ljudsko bratstvo.

Potičem vas da ustrajete u tom plemenitom djelu, uvjeren da će vaši napori i dalje donositi plodove za dobrobit ljudske obitelji.

Blažena Djevica Marija, majka Isusa Krista, ukazala se skromnom domorocu po imenu Juan Diego 1531. godine ostavivši svoj lik čudesno utisnut na grubom kaktusovom vlaknu njegove tilme. ''Događaj u Guadalupeu'', kako ga povjesničari nazivaju, potaknuo je masovni val obraćenja u "Novoj Španjolskoj" koji se potom protegao i južno i sjeverno od Meksika, sve do područja zaljeva San Francisca.

Nakon tog čudesnog događaja domorodački narod nezainteresiran za Krista iznenada je pohrlio u milijunima na krštenje. Gospa od Guadalupe premostila je ocean ujedinjujući Europljane i autohtone narode Amerike, prenosi KTA.

U obilasku katedrale nadbiskupu i premijeru su se pridružili potpredsjednik Vlade i ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek sa suradnicima.

Ispred prvostolnice dočekao ih je rektor mons. Zlatko Koren te predstavio autora i voditelja projekta obnove konstrukcije zagrebačke katedrale profesora Damira Lazarevića i njegov tim s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je za ovaj projekt osvojio prvu nagradu na međunarodnom natjecanju za napredne proračune građevinskih konstrukcija u organizaciji američke tvrtke ITASCA.

Mons. Koren poručio je da „ne smijemo zaboraviti da smo prije 140 godina nakon potresa morali poći negdje drugdje i potražiti stručnjake, a danas stručnjake imamo u Hrvatskoj, u Zagrebu.”

O samoj obnovi govorio je rektor zagrebačkog Sveučilišta prof. dr. Lakušić koji je istaknuo kako je prva faza završena: „Osigurali smo sve svodove katedrale, osigurali smo sve svodove koji drže tornjeve. Po prvi puta je katedrala snažnija nego što je bila ako gledamo mehaničku otpornost i stabilnost.“ Dodao je i kako je katedrala spremna za obavljanje bogoslužja. Rektor Lakušić istaknuo je kako su timovi sastavnica Sveučilišta u Zagrebu spremni i za drugu fazu: za cjelovitu obnovu koja će se odvijati iznad i pored glavnih zidova katedrale. Započelo je i uređenje svodova koje će se odvijati na mobilnim skelama.

„Ovakav proračun [obnove konstrukcije] nijedna katedrala u svijetu nema: ovoliko detaljan, ovoliko precizan i s ovoliko vremena koje su kolege uložile te sa svojom ljubavi i znanjem koje su unijeli“, istaknuo je rektor Lakušić.

Ministrica Obuljen Koržinek je nakon obilaska izjavila kako se putem Ministarstva kulture i medija obnavljalo više od 400 objekata, od kojih je obnova većeg dijela završila. „Katedrala je simbol stradale kulturne baštine, simbol kako smo nakon potresa brzo provodili žurne mjere, ali i simbol uspješne poslijepotresne obnove kulturne baštine u Hrvatskoj, gdje smo uspjeli kulturna dobra sačuvati sa svim njihovim vrijednostima, ali i istovremeno ih učiniti sigurnima i otpornima na potrese“, poručila je ministrica.

Premijer Plenković čestitao je profesoru Lazareviću i timu na dobivenoj nagradi te istaknuo kako „ta nagrada svjedoči o razmjerima štete od potresa, zahtjevnosti i kompleksnosti projekta obnove te o sjajnom radu naših stručnjaka.“

„Projekt zagrebačke katedrale, koji će se nastaviti i sljedećih godina, sigurno je simbol ne samo glavnoga grada, Hrvatske, njenog identiteta, nego i cijele poslijepotresne obnove koja nas je zatekla od 2020. godine”, rekao je predsjednik Vlade i dodao kako se veseli svakoj novoj fazi napretka i omogućavanja da se sakralni objekti mogu koristiti.

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.’

Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.«

Svećenik: vlč. Marko Torbar.

Društvene mreže preplavljene su reakcijama nezadovoljnih građana koji upozoravaju na trend postupnog uklanjanja kršćanskog identiteta iz javnog prostora pod krinkom modernosti i prilagodbe. Posebno se naglašava da se sve to događa upravo u gradu koji je sjedište europskih institucija.

I dok službene gradske strukture poručuju da je riječ o “drukčijem pristupu”, dio javnosti upozorava da se ovakvim porukama Božić svodi na estetsku dekoraciju, lišenu duhovnog sadržaja i povijesnog značenja.

Rasprava se ne stišava, a mnogi poručuju: Božić bez lica nije Božić kakvog Europa poznaje.

Drugo Povjerenstvo, kojemu sam predsjedao, jednoglasno je – na svojoj prvoj sjednici (2021.) – izradilo sljedeću tezu (br. 3): ‘S obzirom na trenutačno stanje povijesnih istraživanja i naše poznavanje biblijskih i patrističkih svjedočanstava, može se razumno ustvrditi da ženski đakonat, koji se neravnomjerno razvio u različitim dijelovima Crkve, nije bio shvaćen kao jednostavni ženski ekvivalent muškoga đakonata te ne izgleda da je imao sakramentalni karakter’“, naveo je kardinal Petrocchi, umirovljeni nadbiskup Aquile, u izvještaju kojega je predao papi Lavu XIV. 18. rujna 2025., a kojega je Sveta Stolica objavila 4. prosinca na Papinu želju.

„Stoga, problematika vezana uz đakonsko ređenje žena ostaje otvorena za daljnja teološka i pastoralna produbljivanja, držeći čvrsto načelo ‘hijerarhijskog zajedništva’ koje završnu odluku o tim temama povjerava Učiteljstvu Crkve, kao mjerodavnu reakciju na pitanja prisutna u nekim dijelovima Božjega naroda“, istaknuo je predsjednik Povjerenstva uz pozitivno mišljenje uspostavljanju novih službi radi poticanja sinergije između muškaraca i žena.

U svojim zaključcima kardinal Petrocchi napomenuo je kako postoji “intenzivna dijalektika” između dvaju teoloških usmjerenja. Prvo tvrdi da je ređenje đakona za službu, a ne za svećeništvo – taj bi čimbenik otvorio put prema ređenju đakonica. Drugo, pak, inzistira na jedinstvu sakramenta svetoga reda, zajedno sa zaručničkim značenjem triju stupnjeva koja ga čine, te odbacuje mogućnost ženskog đakonata; nadalje primjećuje da, ako bi bilo odobreno pripuštanje žena prvom stupnju reda, postalo bi neobjašnjivo njihovo isključenje iz ostalih. Stoga je, prema kardinalu, nužno da se za nastavak proučavanja provede “rigorozno i široko kritičko ispitivanje usmjereno na sam đakonat, to jest na njegov sakramentalni identitet i na njegovo crkveno poslanje, razjašnjavajući neke strukturne i pastoralne aspekte koji trenutačno nisu u potpunosti definirani.” Naime, postoje cijeli kontinenti u kojima je đakonska služba “gotovo nepostojeća”, a drugi u kojima djeluje s aktivnostima koje se često “poklapaju s ulogama svojstvenima laičkim službama ili ministrantima u liturgiji.”

Izvor: nedjelja.ba

Divno je 'da' Majke Gospodinove, ali divno može biti i naše, obnavljano svakoga dana vjerno sa zahvalnošću, ponizno i ustrajno, u molitvi i u konkretnim djelima ljubavi, od najizvanrednijih gesta do najobičnijih svakodnevnih obveza i usluga, kako bi Isus posvuda bio poznat, prihvaćen i ljubljen, te kako bi njegovo spasenje došlo do sviju.

To 'da' tako postaje konkretno, izraz Gospodinove ljubavi po kojoj svi mogu doći do Njega – istaknuo je Sveti Otac.

Još veće čudo

Na današnju je svetkovinu Papa spomenuo apostolsku konstituciju Pija IX. od 8. prosinca 1854., Ineffabilis Deus, te izrazio radost jer je Otac nebeski želio da Marija bude – kako stoji u konstituciji – „potpuno oslobođena od ljage istočnoga grijeha“, puna nevinosti i svetosti kako bi joj mogao povjeriti, za naše spasenje, svoga jedinorođenog Sina.

Gospodin je Mariji udijelio izvanrednu milost potpuno čistoga srca, u iščekivanju još većega čuda: dolaska na svijet, kao čovjeka, Krista Spasitelja.

Vjerovati poput Marije

'Da' izrečen anđelu ponizno i ponajviše u slobodi. Dar punine milosti, u djevojci iz Nazareta, mogao je donijeti plod jer ga je ona, u svojoj slobodi, prihvatila prigrlivši Božji plan. Gospodin – dodao je Papa – uvijek tako djeluje: daje nam velike darove, ali ostavlja nas slobodnima da ih prihvatimo ili ne prihvatimo.

Tako nas ova svetkovina, koja nas raduje zbog ljepote bez ljage Majke Božje, potiče također da vjerujemo kao što je ona vjerovala, dajući svoj velikodušni pristanak na poslanje na koje nas Gospodin poziva.

Krštenje

Čudo koje se dogodilo Mariji u njezinu začeću, za nas se – istaknuo je Papa – obnovilo u krštenju: oprani od istočnoga grijeha, postali smo djeca Božja, njegov stan i hram njegova Duha. Stoga, kao što je Marija mogla primiti Isusa, i mi po krštenju živimo sjedinjeni s Kristom kako bismo surađivali u Crkvi, svatko prema vlastitom stanju, u preobrazbi svijeta. Molimo to danas Oca, po zagovoru Bezgrješne, dok zajedno molimo riječima u koje je Ona prva povjerovala – potaknuo je na kraju Sveti Otac.

U to vrijeme International Christian Concern (ICC) potvrdio je razmjere napada i pozvao na hitnu intervenciju. „Više od 300 učenika i osoblja oteto je iz katoličke škole na sjeveru Nigerije“, rekao je predsjednik ICC-a Shawn Wright.

Otprilike dva tjedna trajala je i medijska blokada spašavanja, ipak, nakon koordinirane akcije konvoj od pet autobusa u pratnji naoružanih sigurnosnih snaga stigao je u mjesto Minnu, prevozeći 100 spašenih učenika. Guverner države Niger Mohammed Umaru Bago primio je djecu, koju je predstavio zapovjednik Abdullahi Idi Hong. On je operaciju opisao kao rezultat dva intenzivna tjedna u kojima su sudjelovali Odjel za državne službe (DSS), nigerijska vojska i druge srodne sigurnosne agencije. Dodao je da savezni i državni dužnosnici rade na lociranju i oslobađanju preostalih učenika i učitelja.

Svi moraju biti sigurni u budućnosti

Guverner Bago zahvalio je predsjedniku Boli Ahmedu Tinubuu, sigurnosnim agencijama i lokalnim partnerima. „Danas je trenutak redefiniranja za državu Niger“, rekao je Bago dodajući kako će „nastaviti moliti dok nam se preostali učenici i učitelji sigurno ne pridruže.“

Napomenuo je da su medicinski timovi mobilizirani kako bi procijenili spašenu djecu i da državna vlada koordinira s Kršćanskim udruženjem Nigerije kako bi podržala obitelji tijekom ponovnog ujedinjenja.

Predsjednik Tinubu potvrdio je da je obaviješten o povratku 100 učenika. „Radujem se s guvernerom Umarom Bagom i pohvaljujem naše sigurnosne agencije za njihov uporan rad“, rekao je Tinubu i zapovjedio naredio sigurnosnim snagama da osiguraju brzo spašavanje svih preostalih talaca, navodeći da savezne i državne vlasti blisko surađuju.

„Moja direktiva ostaje da svi učenici i drugi oteti Nigerijci diljem zemlje moraju biti spašeni i sigurno vraćeni kući“, rekao je Tinubu dodajući kako će se mjere pojačati kako bi se spriječili slični napadi.

Vlasti nisu otkrile dodatne detalje dok se operacije oslobađanja preostalih talaca nastavljaju.

Predstavnici UNICEF-a bili su prisutni kako bi podržali spašene učenike. Theresa Pallma, službenica zadužena za terenski ured UNICEF-a u Kaduni, rekla je da je okupljeno 40 stručnjaka kako bi procijenili psihičko i emocionalno stanje djece. „Ovi pregledi pomoći će u sljedećim koracima za oporavak i reintegraciju“, rekla je.

Obiteljima u Papiriju i obližnjim zajednicama, povratak 100 djece ponudio je olakšanje, ali ne i kraj noćne more. Roditelji onih koji se još uvijek vode kao nestali držali su rukom pisane popise učenika, nadajući se vijestima.

Molitva za one koji su još oteti

Iako se otmice škola u Nigeriji događaju već više od desetljeća, napad na školu Svete Marije među najvećima je zabilježenima. Za mnoge kršćanske obitelji u državi Niger, incident je pojačao zabrinutost oko sigurnosti ruralnih kršćanskih škola. Analitičari ICC-a primijetili su da je regija posljednjih godina svjedočila povećanom broju napada na kršćanske zajednice.

Iako sigurnosni izvori nisu javno identificirali odgovornu skupinu, dužnosnici su napadače opisali kao „teroriste koji djeluju u šumskim regijama između država Niger i Kebbi“.

Nakon napada, ICC je ponovno pozvao nigerijske i međunarodne čelnike da pojačaju zaštitu ranjivih kršćanskih škola i zajednica.

„Nastavljamo pozivati ​​američke i nigerijske dužnosnike da osiguraju da se svako dijete vrati kući“, rekao je Wright, a ICC također potiče da mole za učenike koji se još uvijek vode kao nestali, njihove obitelji i zajednicu katoličke škole Svete Marije.

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!

A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Kristina je govorila o izazovima bračnog života uz sportaša koji veći dio godine provodi na turnirima. Istaknula je da njihov odnos počiva na povjerenju i međusobnoj podršci, čak i kada roditeljske i svakodnevne obaveze pretežito padaju na nju. „Ne gledam to kao teret, nego kao zahvalnost da mogu nositi svoj dio puta“, rekla je.

Posebno su se osvrnuli na 2014. godinu, kada je Marin nakon teške i za njega nepravedne doping afere osvojio US Open, što je Kristina opisala kao trijumf koji je stigao nakon najtežeg razdoblja njihove karijere. Marin je pritom naglasio da slava nikada ne smije zasjeniti odnos prema ljudima: „Sport te brzo prizemlji ako pomisliš da si iznad drugih.“

Veliki dio susreta posvećen je njihovoj humanitarnoj zakladi koja stipendira mlade glazbenike i sportaše te ulaže u sportske terene. Poticaj za filantropski rad Marin je pronašao još kao stipendist Fonda fra Slavka Barbarića u Međugorju, iskustva koje i danas smatra presudnim.

Mladima koji sanjaju profesionalni sport poručio je da ih čeka put pun odricanja, ali da „talent postoji u svima – važno je ostati vjeran radu i ispravnim vrijednostima“. Supružnici su na kraju istaknuli da im je najveći dar „zdravlje, obitelj i svaki novi dan“.

Njemački okupatori sustavno su progonili katolički kler u Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Devet salezijanaca bilo je aktivno u pastoralnoj skrbi i poučavanju sve do uhićenja. Kao preduvjet za beatifikaciju Dikasterij za kauze svetaca i papa Lav XIV. priznali su mučeništvo salezijanaca. Ubijeni su iz "mržnje prema vjeri".

Poljska biskupska konferencija je iznijela podatke da je ukupno oko 2.800 poljskih svećenika poginulo u Drugom svjetskom ratu, uključujući šest biskupa. Papa Ivan Pavao II. (1978.-2005.) beatificirao je 108 poljskih mučenika samo u lipnju 1999. godfine.

(kta)

– S jedne strane molimo za duhovna zvanja, a s druge strane znadete nas svećenike sažalijevati baš zato što smo svećenici, kao šteta što je otišao. Mislim da nema potrebe sažalijevati nas svećenike. Možda to najbolje razumijem u sakramentu ispovijedi. Čuli smo da Isus daje autoritet duhovnom pozivu. Taj autoritet nije nešto što je nekad bilo važno, već je to živo i sada. Ja sam sa dvadeset i tri godine na jednom duhovnom tečaju doživio da je Bog živ. I do tada sam bio u crkvi, ministrant, član pastoralnog vijeća i sve što se u Crkvi moglo bit, ali mi nitko nije govorio o Božjem autoritetu i iskustvu Boga. Moja se vjera svela na komentare i to uglavnom negativne na župnika nakon nedjeljne mise. A Isus u Evanđelju poziva sve. Nismo samo mi svećenici pozvani obnavljati Crkvu, Gospodin daje svakom čovjeku darove i talente, i vama vjernicima laicima daje autoritet, koji je istina različiti. Dakle, ne možemo jedni bez drugih. Mi svećenici propovijedamo s ambona, no potrebno je bit svećenik i u svojim obiteljima. Nadalje, potrebno je davati vjerničko svjedočanstvo u školi na fakultetu, gdje god živimo i radimo. No, možemo li dati svjedočanstva ako sami nemamo iskustva živog Boga. U brojnim susretima s različitim ljudima premalo vidim žar Duha Svetog, više vidim strah, tjeskobu, agoniju. Zašto smo došli u ovo Nacionalno svetište svetog Josipa, uz one uobičajene molbe za muža ili ženu, za ispit ili neko ozdravljenje? Tko je došao ovdje da isprosi obraćenje? Bitno nam je da se srce promjeni, a kada se srce promjeni Gospodin će blagosloviti sve drugo što nam je potrebno, jer on najbolje zna što je za naše dobro. On zna što je čežnja našeg srca, rekao je fra Stjepan.

-Naše želje jesu dobre i potrebne, ali Gospodin želi nešto više od mene i od tebe, da se s njim sprijateljimo i da nam dade autoritet, da ga možemo svjedočiti drugima, pričati im o živom Bogu. Prečesto Boga tražimo samo nešto, kao da smo došli u trgovinu, a ne tražimo samog Boga. Jer kad čezneš za Bogom sve drugo će ti biti nadodano, poručio je okupljenom mnoštvu fra Stjepan Brčina spominjući brojne primjere iz stvarnog života u ozbiljnom i duhovitom tonu govoreći o različitim ljudima koji su upravo u prijateljstvu s Bogom spoznali smisao svog života.

Inače, sve se odvija u sklopu Pučkih misija u karlovačkom dekanatu, a zahvalno hodočašće vjernika Karlovačkog dekanata u Krašić bit će u ponedjeljak 15. prosinca gdje se nalaze relikvije (tijelo) blaženog Alojzija Stepinca. Uz relikvije blaženog Alojzija mučenika vjere karlovački će vjernici proslavili i spomen dan blaženih Drinskih mučenica ubijenih in odium fidei.

COMECE u priopćenju podsjeća da se, prema članku 9. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, pravo na brak i osnivanje obitelji jamči u skladu s nacionalnim zakonima. Ističu da je u više država članica brak definiran isključivo kao zajednica muškarca i žene, ponegdje i na ustavnoj razini. Iako Sud priznaje da su pitanja braka u nadležnosti država, biskupi upozoravaju da se to priznanje istodobno relativizira pozivanjem na slobodu kretanja građana Europske unije.

U priopćenju se navodi zabrinutost zbog tendencije primjene odredbi namijenjenih zaštiti osjetljivih elemenata nacionalnih pravnih sustava na način koji razvodnjava njihovo značenje. Posebno upozoravaju na ograničenu ulogu koju Sud pridaje poštivanju nacionalnih identiteta iz članka 4.2 Ugovora o Europskoj uniji, premda za mnoge države definicija braka predstavlja ključni dio njihova kulturnog i pravnog identiteta.

Biskupi ističu da bi presuda mogla izazvati pritiske na izmjene nacionalnih obiteljskih zakona te dovesti do svojevrsne prisilne konvergencije učinaka bračnog prava, iako Europska unija nema mandat za usklađivanje obiteljskog zakonodavstva. COMECE također izražava zabrinutost da bi ovakav pravni pristup mogao otvoriti put sličnim zahtjevima u drugim osjetljivim područjima, primjerice na području surogat majčinstva.

U priopćenju se naglašava i potencijalno negativan društveni učinak odluke u kontekstu već postojeće polarizacije u europskim društvima. Biskupi upozoravaju da ovakve presude potiču antieuropske osjećaje u državama članicama i mogu biti instrumentalizirane u političke svrhe.

Predsjedništvo Vijeća biskupskih konferencija Europske unije, koje predvodi biskup Mariano Crociata, poručuje da u potpunosti poštuje ulogu europskog pravosuđa, ali smatra svojom dužnošću upozoriti na dugoročne posljedice presude koja prelazi granice europskih nadležnosti i zadire u temelje nacionalnih pravnih tradicija.

COMECE poziva na promišljeniji i uravnoteženiji pristup pitanjima obiteljskog prava s prekograničnim elementima te na uvažavanje raznolikosti pravnih i kulturnih tradicija unutar Europske unije, osobito u području koje se tiče identiteta, društvenih vrijednosti i antropološkog razumijevanja braka.