Draga braćo i sestre u Kristu, dragi hodočasnici!
U ovome svetom i svečanom trenutku dočeka relikvija blaženoga kardinala Alojzija Stepinca sabrali smo se u duhu zahvalnosti i poštovanja. Upravo ovdje, u njegovu rodnome kraju, blaženi je kardinal Stepinac prije šezdeset i pet godina predao svoju dušu Gospodinu. Ovaj je događaj poseban dar Providnosti i odgovor na vaše žarke želje i molitve da se tijelo blaženoga Stepinca na neki način vrati u Krašić. Njegove su relikvije bile izložene u bogoslužnome prostoru na Kaptolu tijekom cijele ove jubilejske godine, a njezin će završetak dočekati ovdje, u mjestu koje čuva poseban spomen na našega Blaženika.
Prisjećajući se večeras lika i djela blaženoga Alojzija, uzdignimo svoje misli i molitve k Bogu koji ga je proslavio i dao nam ga za uzor vjere i postojanosti. Njegov životni put, od rodne krašićke doline do zagrebačke prvostolnice i natrag, u ovo skromno mjesto njegova progonstva i smrti, ispisan je rukopisom jake vjere, nepokolebljive savjesti i goruće ljubavi. Okupili smo se da Bogu zahvalimo na tome neprocjenjivom daru, na pastiru koji je u najmračnijim vremenima nosio svjetlo nade i jedinstva za naš narod.
Pred nama je vrijeme Došašća kada se pripravljamo za dolazak Krista Kralja mira. Dok sa svih strana slušamo vijesti o ratovima, podjelama i nasilju, molimo večeras za mir po zagovoru blaženoga Alojzija. Poslušajmo poruku Stepinčeve vjere, savjesti i ljubavi u duhu njegovih riječi i primjera njegova života.
1. Poruka vjere
Braćo i sestre, blaženome Alojziju vjera je bila temelj čitavoga njegova života. Još kao mladi svećenik, a zatim i kao najmlađi biskup na svijetu, shvatio je da bez žive vjere nema ni pravoga ploda služenja. Često je pozivao vjernike da svoj pogled usmjere prema nebu i da budu odvažni u ispovijedanju vjere. Nije dopuštao da ga pokolebaju ni bure ni oluje teških vremena. Poput apostola Petra hodao je po nemirnim vodama povijesti pogleda uprtog u Isusa.
Blaženi je Alojzije duboko proživljavao ratne strahote i posljedice ideologija XX. stoljeća po čovjekovu dušu. Ipak je ostao nepokolebljiv jer je duboko vjerovao u Božju providnost. Znao je da se ljudske vlasti izmjenjuju, kraljevstva se uzdižu i padaju, ali Krist ostaje Kralj vjekova. Još davne 1940. propovijedao je da jedinu nadu treba položiti u Krista, “koji jedini znade da predvidi čitavu budućnost. A znade zato, jer nije kralj od jučer do danas ili od danas do sutra, nego rex saeculorum, Kralj vjekova!” (Propovijed prigodom blagoslova temeljnog kamena za crkvu Krista Kralja u Zagrebu, 27. listopada 1940. godine). Te njegove riječi, izrečene uoči ratnih oluja, otkrivaju nam srce njegove vjere: oslonjenost na Krista Kralja, koji je isti, jučer, danas i uvijeke (usp. Heb 13,8).
U godinama zarobljeništva i kušnje, Alojzijeva se vjera nije ugasila. Naprotiv, pročistila se i rasplamsala. Svakoga je dana u zatočeništvu molio i prinosio svetu misnu žrtvu. U Euharistiji je nalazio snagu. Njegova je vjera rađala nepokolebljivom nadom. Kad su ga zatvorili, on je gledao dalje od zidova tamnice, u Božju vječnu pobjedu. Blaženi kardinal Alojzije ohrabruje svoje suvremenike riječima: “Gospodin znade točno naše sile i sigurno će dati dana velikog mira, da se duše mogu spremati na daljnje bojeve” (Pismo časnim sestrama milosrdnicama sv. Vinka Paulskoga, Krašić, 22. svibnja 1956.). To je logika vjere koja računa na Boga i onda kada po ljudskim mjerilima nema izlaza.
Ta je vjera potrebna i nama danas. Živimo u svijetu punu nesigurnosti, nemira i podjela. Mnogi se pitaju ima li smisla ustrajati u dobroti. Blaženi Alojzije poručuje da se čvrsto držimo Krista, sidra našega spasenja. U svijetu koji nastoji relativizirati snagu kršćanske vjere i oduzeti joj životnu važnost njegova je poruka izrazito aktualna jer samo je vjera pobjeda koja pobjeđuje svijet (usp. 1Iv 5,4).
Vjerom blaženoga Alojzija hranila se nada našega naroda. Sjetimo se da je papa Pio XII. nakanu da ga imenuje kardinalom objavio usred komunističkoga mraka 1952. Taj je glas odjeknuo kao znak nade i ohrabrenja zatočenome Kardinalu, ali i svemu vjerničkome puku u Hrvatskoj koji je teškom mukom odolijevao jarmu komunističke ideologije. Vjernici su tada osjetili da nebo nije zaboravilo Pravednika u tamnici. Danas, kad blaženoga Alojzija častimo u Krašiću, na istome mjestu njegova sužanjstva, i mi osjećamo tu istu nadu. Neka se u nama učvrsti vjera da Krist Kralj vjekova vodi povijest i da nijedna žrtva za dobro i za vjeru nije uzaludna.
Zahvalimo Gospodinu na baštini žive vjere koju nam je ostavio blaženi Alojzije. Molimo ga da i mi, na toj vjeri utemeljeni, možemo paliti svjetla nade svuda oko sebe.
2. Poruka savjesti
Dragi vjernici, druga snažna poruka Alojzijeva života jest poruka čiste savjesti. Njegova savjest, prosvijetljena vjerom, bila je istinski glas Božji u njegovu srcu kojem je ostao vjeran unatoč golemim pritiscima dvaju totalitarizama, nacizma i komunizma. Nije želio izdati ni prešutjeti taj glas, bez obzira na posljedice.
Kao zagrebački nadbiskup, blaženi je kardinal Alojzije neumorno propovijedao da Crkva ne poznaje rase i nacije kad je u pitanju čovjekovo dostojanstvo i pravo na život. Suprotstavljao se nepravdama i progonima bez obzira na strane s kojih su dolazili. Nije savijao koljena pred zlom, ma u kojem ruhu se predstavljalo, nego je uspravno stajao pred Gospodinom Istine.
Nakon rata, suočio se s novim “lažnim božanstvom”. Komunistički režim nudio mu je slobodu ako odvoji Crkvu u Hrvatskoj od Petrove Stolice. No, on je to odlučno odbio. Izabrao je tamnicu umjesto okaljane savjesti. Vrijedi ovdje ponoviti riječi koje je izgovorio na montiranome sudskom procesu 1946. godine: “Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti.” Te riječi odjekuju kao vječni manifest kršćanske savjesti. Lijepo je to izrazio sveti papa Ivan Pavao II. prigodom beatifikacije u Mariji Bistrici riječima: “Stepinac je dobro znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju, nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi” (Ivan Pavao II., 3. listopada 1998.).
Što Stepinčeva savjest govori nama danas? Govori nam da i mi moramo njegovati osjetljivost za istinu i dobro, čak i kada je to protivno duhu vremena. Danas se možda ne suočavamo s tamnicama i progonima kao on, ali suočavamo se s ravnodušnošću, sebičnošću i manipulacijama. Okružuje nas zaglušujuća buka informacija i dezinformacija i sve je teže razlučiti istinu. Potrebni su nam ljudi savjesti, ljudi koji čuju Božji glas u svojoj nutrini i slijede ga. Blaženi Alojzije pokazuje nam da mirna i čista savjest vrijedi više od bilo kakva društvenoga odobravanja i trenutačne koristi.
Učimo od blaženoga Alojzija kako savjest čuvati jasnom. Čak i kad su valovi prijetili potopom, svjetionik njegove savjesti postojano je pokazivao put. On i nas danas poziva da se ne bojimo svjedočiti istinu i ostati vjerni svojim kršćanskim načelima. Ako budemo tako činili, sačuvat ćemo slobodu djece Božje i izgrađivati društvo na zdravim temeljima.
Molimo Gospodina da po zagovoru blaženoga Alojzija i nama podari hrabrost djelovati po savjesti, slijediti Božji glas u srcu, braniti istinu i pravdu s ljubavlju, baš kako je i on činio.
3. Poruka ljubavi prema narodu
Treća poruka koju večeras želimo naglasiti iz života blaženoga Alojzija jest poruka ljubavi, osobito njegove ljubavi prema svome narodu. Kardinal Stepinac bio je pastir koji je duboko ljubio povjereno mu stado, svoj hrvatski narod, ali i svakoga čovjeka u nevolji. Njegova ljubav prema hrvatskome narodu nije bila zatvorena ni isključiva jer je rasla iz srca Evanđelja koje obuhvaća svakoga čovjeka; iz ljubavi prema svome narodu širio je ljubav prema svima, u skladu s riječima Drugoga vatikanskog sabora da je Crkva “sakrament jedinstva cijeloga ljudskog roda” (LG 1). Kad su došla ratna stradanja, otvorio je srce i nadbiskupijske ustanove za progonjene i izbjegle. Kada su poslije rata nastupila desetljeća tame, trpio je zajedno sa svojim narodom dijeleći sudbinu zatvorenih i prognanih. Bio je dobri pastir koji daje život za svoje ovce, a ne najamnik koji bježi pred opasnostima. Ta je njegova ljubav bila ukorijenjena u ljubavi prema Kristu i praštanjem je doticala i Alojzijeve žestoke protivnike i neprijatelje.
Kroz povijest su mnogi pokušali zloupotrijebiti ili iskriviti istinu o blaženome kardinalu Alojziju. No, tu istinu Crkva u Hrvatskoj budno čuva, a lik našega Blaženika nipošto i nikada ne želi “imati kao neku zastavu mržnje prema bilo kome” (Franjo kardinal Kuharić, Poruke sa Stepinčeva groba, 10. veljače 1981.). Stepinac pripada svima nama kao simbol čiste savjesti i zajedništva.
Kakvu nam poruku blaženi Alojzije Stepinac šalje danas? Poručuje da se vratimo bitnom: Bogu i bratu čovjeku i da u vremenu podjela izgrađujemo duhovno jedinstvo i zajedništvo u dobru i istini. On koji je iskusio nepravde i mržnju, uči nas da se zlo pobjeđuje samo vjernošću evanđeoskoj zapovijedi ljubavi. Uči nas da voljeti vlastiti narod ne znači mrziti druge, nego graditi mostove iz ukorijenjenosti u vlastiti identitet. Upravo zato ove relikvije u Krašiću postaju kvasac jedinstva. One nas pozivaju da u Kristu nalazimo snagu za praštanje, služenje i zajedništvo.
Zato večeras, dok stojimo pred lijesom s relikvijama Blaženika, molimo Gospodina da u nama umnoži ljubav koju je usadio u srce blaženog Alojzija kako bi po njegovu primjeru i zagovoru rasli u zajedništvu, ljubavi i praštanju. Ove relikvije podsjećaju nas na istinu da smo samo u Kristu svi pobjednici. U Kristu je naša nada, po Kristu postižemo jedinstvo, Kristu želimo ostati vjerni do kraja. Iz ovoga malog Krašića večeras se uzdiže velika poruka nade za čitav hrvatski narod.
To je nada da nijedna sadašnja nevolja nema zadnju riječ, da Bog vodi povijest i da konačna pobjeda pripada ljubavi.
To je poruka jedinstva koje se gradi oko onoga što je neprolazno: oko vjere naših otaca i moralnih vrednota koje nas spajaju.
I napokon, to je poruka vjernosti Kristu, poziv da poput blaženoga Alojzija ostanemo vjerni Gospodinu bez obzira na cijenu, uvjereni da je On put, istina i život.
“Kao što su se naši djedovi čvrsto držali Katoličke Crkve, tako ćemo joj i mi ostati vjerni kroz sve bure i oluje.” Neka i nama ove Stepinčeve riječi danas budu zavjet da ćemo ostati vjerni Crkvi i evanđelju, unatoč olujama našega vremena. Neka nas blaženi Alojzije zagovara da u nama ne klone duh, nego da budemo hrabri svjedoci nade, istine i ljubavi.
Blaženi Alojzije, isprosi nam od Boga milost da uvijek budemo jedno srce i jedna duša, vjerni Kristu, našoj nadi te da praštajući jedni drugima gradimo bolju i svjetliju budućnost. Amen.
