“Uskrsnuće tijela!” – razmišlja skeptično jedna od njih – ”kako je tako nešto uopće moguće? To ja ne mogu zamisliti!”
Druga je dodala: ”Meni osobno to nije problem. Vjerujem u Isusa Krista koji je k nama došao, umro na križu i treći dan uskrsnuo! On je rekao da ćemo i mi uskrsnuti. Meni je to dovoljno. Uostalom uskrisio je Lazara koji je bio već četiri dana u grobu. Uskrisio je mladića, sina jedne udovice iz Naina i Jairovu kći. Žarko čeznem za vječnim životom. Zapravo, zato i živim!”
Ova gospođa misli ispravno o životu iza smrti. Ona je uvjerena i osvjedočena vjernica.
Pitanje života poslije smrti je goruće i odlučujuće pitanje za sve ljude. Što nas čeka iza groba? Je li čovjek nakon smrti nestane i utrne se poput izgorjele svijeće? Ili on nastavlja dalje živjeti, ali sasvim drukčije!?
Zašto zapravo, neki ljudi našega vremena ne vjeruju u život poslije smrti? Što ih smeta?
Zar ne postoji u nama svima čežnja za puninom života. Mnogima je problem i teško im je to zamisliti kako raspadnuto tijelo može opet oživjeti tj. uskrsnuti. Neki su skloni vjerovati, da čovjek nastavlja dalje živjeti na duhovan način.
Tako čujemo kako neki govore: Sa smrću je sve gotovo, još se nikad nitko nije vratio, da nas izvijesti kamo se ide iza smrti. To što Crkva naviješta jest neispunjena želja i pobožna utjeha.
U starom zavjetu čitamo kako su Izraelci vjerovali, da pokojni odlaze u podzemlje i tamo nastavljaju živjeti na jedan sasvim poseban način. Njima nedostaje veza s Bogom i s drugim ljudima.
Malo pomalo sazrijevala je vjera Izraelaca u uskrsnuće tijela i novi život s Bogom. Bog je čovjeka stvorio iz ljubavi i s njim sklopio savez. On ljubi čovjeka neizmjerno i zato želi da čovjek živi u Bogu i s Bogom i poslije smrti.
Budući da je čovjek duša i tijelo, nemoguće je zamisliti njegovo postojanje bez tijela. Dakle poslije smrti tijelo mora uskrsnuti. Mi to zovemo proslavljenim tijelom. Jer Bog koji je stvorio svijet iz ništa, također ima moć uskrisiti tijela mrtvih i učiniti ih slavnim.
U evanđelju smo čuli, kako su saduceji došli k Isusu kako bi ga ismijali i pred farizejima izrugali.
Saduceji su bili slobodni židovski književnici. Oni nisu vjerovali u uskrsnuće tijela ni u postojanje anđela. Oni su vjerovali samo u tijelo i tjelesni život. Oni su bili čisti materijalisti kojima su dobra ovoga svijeta i njihovo uživanje bila jedino u što su vjerovali i za čime su išli. Mislili su da sa smrću sve prestaje. Držali se one devize iz Korinta: „Jedimo i pijmo jer sutra mrijemo!“ (1 Kor 15,32).
Farizeji su bili drugoga uvjerenja. Oni su vjerovali da nakon smrti čovjek nastavlja živjeti kao što je i do sada živio. Samo što je život poslije smrti ljepši, bez muke, u radosti i sreći. I to je krivo.
Saduceji pitaju Isusa....
Isus ne bi trebao uopće odgovarati na ovu provokaciju, ali on daje dvosturki odgovor.
Najprije protiv faruzeja: Varate se, jer previše primitivno mislite o tome, što je Bog pripravio onima koji ga ljube. Čovjek se kod uskrsnuća ne vraća jednostavno u onaj život, kojeg je upravo u smrti napustio.
S umiranjem počinje štoviše jedno novo bivovanje: počinje posve novi život u Bogu. Tko bude dionik uskrsnuća taj će živjeti sasvim novim životom „poput anđela“ koji ne umiru, jer su tako kao uskrsnuli postali djecom Božjom. Za njih više ne vrijede ovozemaljski zakoni.
Saducejima Isus govori kako nemaju pojma o moćnoj svemoći i ljubavi Božjoj koji svoja bića ljubi i prima ih u blaženu sreću koju im je pripravio od postanka svijeta.
Budući da se saduceji pozivaju na Mojsija Isus im odgovara upravo Mojsijem. Zar nije već Mojsije nakon svoga susreta S Bogom u gorućem grmu Boga nazvao „Bogom živih, a ne mrtvih“.
Ako je Bog Bog živih, onda je Njegova svemogućnost upravo takva da on svoja stvorena i ljubljena bića pozove da nastave život zajedno s Njim.
Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev govori nam: „Ja živim i vi trebate živjeti!“ Živi Bog postaje sam jamcem novoga života i novoga svijeta. On je jači od smrti.
Isus sam govori: „Gle, sve činim novo!“
Vjera u uskrsnuće tijela i vječni život bila je vjera apostola i vjera prve Crkve. Oni su i te kako dobro shvatili samoga Spasitelja i njegov navještaj o uskrsnuću tijela i zato apostolske poslanice blistaju vjerom u prekogrobni život i uskrsnuće tijela.
Tu je najodrješitiji apostol Pavao, on ispravno zaključuje. Ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo! Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i naša vjera.
Uskrsnuće od mrtvih i konačna proslava svih spašenih prava je kruna i božanski završetak svega što je Bog učinio za čovjeka. To je kruna čudesnog i milosnog Božjeg djelovanja u svijetu. To je kruna samog Isusovog spasiteljskog djelovanja: svrha njegova utjelovljenja, rođenja, javnog djelovanja, same muke i smrti.
Svijet je otkupljen i Gospodinu je dan kao plijen koji on sa sobom vodi u dvorove vječne slave u kraljevstvu svoga nebeskoga Oca. To je u isto vrijeme i cilj našeg života i svega što nas u životu snalazi. Nismo dakle rođeni niti smo živjeli samo za trulež u grobu. Grobovi nisu rake, nego kolijevke novoga života. Kako zrno koje se baci u zemlju da bi donijelo rod, mora najprije istrunuti i umrijeti, da iz njega isklija i iznikne novi život i poslije donese obilati rod, tako je i s čovjekom. On je položen smrću u krilo majke zemlje, ne da tu zauvijek ostane, nego da tu čeka dan uskrsnuća. Ne budimo moderni saduceji nego osvjedočeni vjernici koji se već sada raduju svome uskrsnuću i vječnom životu.
Ne zaboravimo Isusove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život: tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će…“ Tko god je živio ljubeći druge, sve ljude kao svoju braću i sestre, ljubio je i Gospodina, pa i u slučaju da toga nije bio svjestan. Oni koji su pozvani u vječno blaženstvo, začuđeno će upitati Gospodina: „Gospodine kad Te vidjesmo…? Dobrotom su svoj život otvarali i darivali drugima. U osobi koju su ljubili i kojoj su služili, bio je dobri Bog – i njemu su u konačnici služili i njega ljubili. Prema tome koliko se darivamo za druge, naš se život dovršava u Bogu.
Vjera nam pomaže kako bi u svakome prepoznali Isusa i pomagali mu. Tako postajemo sigurni u svoje spasenje. Život vječni bit će nam nagrada za to.
Sveti Flip Neri imao je među svojim pokornicima dječaka po imenu Paul Massimi. On je bio pobožno i nedužno dijete. Kad je navršio 14 godina naglo je obolio. Odmah su potražili svetoga Filipa Neria. Upravo je slavio svetu Misu, pa nije mogao odmah doći. U međuvremenu je Pavao umro.
Kad je Svetac ušao u sobu, našao je mrtvoga mladića. On ga je poškropio blagoslovljenom vodom. Potom se pomolio za njega i glasno povikao: „Pavle, Pavle, Pavle!“
Najednom je mrtvac otvorio oči, čudno je gledao oko sebe i u svetoga Filipa, kao da je želio reći: „Zašto ste me probudili?“
Tada sveti Filip upita: „Pavle, kaži mi, želiš li radije živjeti ili umrijeti?“
„Ah“, odgovori dječak, „u nebu sam vidio svoju majku i sestru – radije žlim opet umrijeti!“
I Pavao ponovno zatvori oči, duboko uzdahne i više se nije budio.
Uvijek smo iznova pozvani osobno se odlučiti, kome vjerovati: onima koji govore: „Uživajmo, činimo ono što želimo, nakon smrti ne postoji ništa!“ ili Isusu Kristu, koji je u svojim umiranjem iskusio da čovjek i u smrti ne ispada iz sigurnih ruku živoga Boga, nego upravo u umiranju biva od tih ruku radosno prihvaćen i ponesen u novi život vječne ljubavi.
Svete mise za duše u čistilištu
Vlasnik velike građevinske tvrtke u Njemačkoj zapao je u goleme financijske neprilike. Našao se pred stečajem. Njegova je banka potraživala 700.000 DM. Ako ih ne pronađe, ostati će bez kredita. Potpuno zbunjen i bespomoćan otišao je do samostana u gornjoj Bavarskoj i predao na porti 700 DM. Zaželio je da se slave sv. mise za duše u čistilištu.
Na povratku kući svratio je u gostionicu na ručak. Netom što je bio gotov, pristupi mu jedan gospodin pa mu reče da poznaje njegovu tvrtku i stanje u kojoj se nalazi. Predao mu je ček od 800.000 DM. Iznenađen time samo je izgovorio: ”Kako Vam mogu za ovo zahvaliti?” Gospodin je na to samo kratko odgovorio: ”Vi ste već danas platili!” Pri isplati čeka vladala je velika zbrka (uzbuđenje) u banci. Direktori su se našli zajedno. Pitanje je bilo kako je došao do ovoga čeka?
U sobi u koju je bio uveden visjela je na suprotnoj strani zida slika čovjeka koji mu je u gostionici predao ček. Bio je jedan od direktora banke, a umro je prije tri godine. Nakon kraćega oklijevanja išlo se na uredno prepisivanje čeka, ali se dogodilo još veće iznenađenje, osijedjeli djelatnici banke gotovo su se zgrozili. Ček je već bio – na isto tako tajnovit način – prepisan na knjigovodstveni račun uručitelja. Ovo se dogodilo 1975. godine u gornjoj Bavarskoj i potvrđeno je kao istinito.
